Lingvistički atlasi – riznice jezičnih podataka

Ako neki svezak jednoga atlasa obrađuje neko rječničko područje, primjerice nazive za divlje ili domaće životinje, ili za uređenje kuće, ili za koju gospodarsku djelatnost, ili za prirodne pojave, dijelove tijela i slično, pokazat će se mnogi podatci o kojima dijalektolozi nisu prije ništa znali, a bit će i novih podataka za razne druge struke koje nisu ni u kakvoj vezi s dijalektologijom i drugim lingvističkim disciplinama

Kažemo li »lingvistički atlasi«, sam nam taj naziv sugerira da su to zbirke zemljopisnih karata na kojima su prikazivani jezici ili bar neke jezične činjenice. Naravno, postoje karte na kojima je prikazan raspored jezika govorenih ili službenih na nekom području. Tako u velikom Atlasu Europe koji je 1997. izdao Leksikografski zavod »Miroslav Krleža« nalazimo na str. 120-121. veliku kartu Europe (u bojama) s rasporedom svih jezika na našem kontinentu. Ista tema prikazana je na drugačiji način na str. 123. Ali pod lingvističkim se atlasima ne misli na zbirke takvih karata. Lingvistički su atlasi zbirke karata koje prikazuju pojedine jezične pojave u dijalektima što se govore na nekom području. Ta područja mogu biti različita — može biti riječ o ograničenom terenu u okviru jednoga jezika (primjerice o jednoj pokrajini, ili porječju, ili planinskoj regiji i sl.), ili o jednom cijelome jeziku, ili o više jezika. Ako se radi o višejezičnim lingvističkim atlasima, onda oni mogu obuhvaćati samo neke srodne jezike (primjerice slavenske, romanske), ili sve jezike neke određene zone (primjerice Europe, Sredozemlja, Karpatskog područja).

Različiti pristupi

Posve su različiti pristupi u lingvističkim atlasima u kojima je zastupan samo jedan jezik, ili kakva zajednica srodnih jezika, i u atlasima koji obrađuju neki skup nesrodnih ili bar ne bliže srodnih jezika. Različiti su ne samo pristupi nego i ciljevi koje se želi postići. No u svakom se lingvističkom atlasu, bez obzira na to kakve terene i kakve dijalekte obuhvaćao, obrađuju ili pojedine riječi ili pojedine pojave (glasovne, oblične, tvorbene, sintaktičke), ali najčešće i jedno i drugo, samo odvojeno, jer atlasi obično imaju više svezaka koji se onda posvećuju raznim temama. Lingvistički atlasi bitno povećavaju naša znanja o jezičnim činjenicama. Ako neki svezak jednoga atlasa obrađuje neko rječničko područje, primjerice nazive za divlje ili domaće životinje, ili za uređenje kuće, ili za koju gospodarsku djelatnost, ili za prirodne pojave, dijelove tijela i slično, pokazat će se mnogi podatci o kojima dijalektolozi nisu prije ništa znali, a bit će i novih podataka za razne druge struke koje nisu ni u kakvoj vezi s dijalektologijom i drugim lingvističkim disciplinama. Pokazat će se neke stare veze, ili će se na međusobno udaljenim terenima otkriti neki arhaizam (možda prije nepoznat), koji je drugdje već davno zamijenjen nekim novijim nazivom, i slično. U svescima u kojima se obrađuju već spomenute jezične pojave bit će novina ne manje nego u rječničkim (leksičkim) svescima. Naći ćemo iste glasove ili oblike na mjestima gdje to ne bismo očekivali zbog njihove međusobne udaljenosti i nepovezanosti, a to onda valja objasniti. Možda se radi o starijem stanju koje je očuvano na nepovezanim mjestima, ili je riječ o novijoj pojavi koja se razvila nezavisno na raznim terenima, ili je to kakav tuđi jezični utjecaj koji se drugdje nije ostvario. Sve je to moguće i sve se zaista i događa.

Kada se počinje raditi kakav lingvistički atlas, onda valja izvršiti nekoliko prethodnih radnja. Prvo treba, naravno, odrediti područje na kojem će se obavljati terenska istraživanja dijalekata i izraditi koncepciju što će se i kako ispitivati. Zatim valja sastaviti dva bitno važna popisa. Prvi će obuhvatiti naselja (takozvane punktove) u kojima će se provoditi dijalektološka istraživanja. To je teška zadaća koja zahtijeva mnoga vrlo različita znanja. Drugi je popis ne manje važan. Treba naime sastaviti popis pitanja koja će biti postavljena u svakome punktu. Ona moraju biti ista za sve istraživače, inače se rezultati istraživanja ne bi mogli uspoređivati i prikazati na kartama u svescima samoga atlasa. Popis pitanja za pojedini atlas naziva se upitnikom ili kvestionarem. Uz popis punktova i upitnik, za većinu iole složenijih atlasa potrebno je sastaviti i popis znakovlja za bilježenje svih glasova u govorima svih punktova — inače odgovori ne bi bili jednako zapisani i ne bi se mogli ispravno obrađivati.

Kada su sastavljani i objavljeni i upitnik i popisi punktova i znakovlja, onda izabrani istraživači odlaze u pojedine punktove i ispunjavaju upitnik. To je posao koji za većinu atlasa traje godinama, a kada se jednom završi, počinje obradba sakupljenih podataka i pojedini se svesci atlasa pripremaju za tisak.

Hrvatski punktovi

U Hrvatskoj se priprema atlas hrvatskih govora, to jest narodnih govora u Hrvatskoj i govora kojima govore Hrvati. No iako je na tom polju već dosta učinjeno, nisu riješena ni neka osnovna pitanja — nije još definitivno utvrđena ni sama koncepcija ni popis punktova koji će se obrađivati, a kvestionar postoji i mnogi su punktovi već obrađeni. U prošlosti je nekoliko hrvatskih punktova obrađivano za Lingvistički atlas Mediterana (u tom je atlasu jednu od bitnih uloga imao pok. akademik Mirko Deanović). No ono o čemu se može više i određenije govoriti jesu Općeslavenski lingvistički atlas (OLA) i Lingvistički atlas Europe (Atlas linguarum Europae — ALE).

Općeslavenski lingvistički atlas zasnovan je još 1956. i do organiziranja ALE bio je najveći lingvistički pothvat na svijetu. Od 1958. svake se godine sastaju uredništvo i radna skupina u kojima su predstavljeni stručnjaci iz slavenskih zemalja i iz Njemačke (zbog Lužičkih Srba). Mjesta zasjedanja mijenjaju se i ove je godine Hrvatska došla na red pa će se radnici OLA sastati ove jeseni u Zadru. Hrvatska je zapravo još prije bila na redu, ali uzete su u obzir ratne i poratne prilike na slavenskom jugu u devedesetim godinama.

U OLA su hrvatski govori predstavljeni s 39 punktova. Dijalektima čakavskog narječja pripada 13 punktova: Žminj (Istra), Cres, Dobrinj (otok Krk), Rukavac (kod Rijeke), Brinje (Lika), Sali (Dugi otok), Komiža (Vis), Trogir, Vrbanj (Hvar), Lastovo, Stinjaki (Gradišće u Austriji), Čemba (Gradišće), Pajngrt (Gradišće). Dijalekti kajkavskog narječja predstavljeni su s 8 punktova: Močila (Gorski kotar), Domaslovec (sjeverno od Karlovca), Začretje (Zagorje), Cubinec (kod Križevaca), Prelog (Međimurje), Virje (kod Koprivnice), Trebarjevo Desno (kod Siska), Homok (sjeverozapadna Madžarska). Štokavski hrvatski govori predstavljeni su sa 17 punktova (od toga 8 u Republici Hrvatskoj, 6 u BiH, 1 u Italiji i 2 u Madžarskoj): Trnovac (Lika), Mala Pretatovica (sjeverno od Grubišnog Polja), Magića Mala (kod Nove Gradiške), Strizivojna (južno od Đ akova), Valpovo, Gradište (sjeverno od Županje), Otok (kod Sinja), Cavtat, Guber (kod Livna), Dobretići (kod Banjaluke), Vijaka (kod Vareša), Tramošnica (kod Gradačca), Grude (zapadno od Širokoga Brijega), Kreševo (zapadno od Sarajeva), Kruč (Italija, pokrajina Molise), Pogan (madžarski dio Baranje), i Dušnok (jug Madžarske, na Dunavu). I na koncu, govori krašovanskih sela u rumunjskome Banatu pripadaju jednomu od dijalekata torlačkoga narječja i predstavljeni su jednim punktom (Klokotič). U ALE je, razumije se, manje hrvatskih punktova nego u slavenskome atlasu. Iz Republike Hrvatske izabrani su ovi punktovi: Žminj, Rukavac, Sali, Vrbanj, Začretje, Virje, Severin na Kupi, Domagović, Trebarjevo Desno, Magića Mala, Gradište, Otok i Cavtat, dakle 13 punktova.