Laka ruka sudbine

Čovjek kojeg nije bilo (The Man Who Wasn’t There), red. Joel Coen

Već svojim prvim filmom, Blood Simple (1984), Joel i Ethan Coen zasjeli su na prijestolje američke neovisne filmske scene. Točno, ta se scena tek trebala stvoriti: ali kad je Hollywood gromoglasno stao hvaliti neovisnjake sredinom devedesetih, Coenovi su već bili odmaknuli dalje nego što će Tarantino i društvo s festivala Sundance vjerojatno ikada stići. Stilski, sadržajni i motivski raspon filmova koje su u ovih desetljeće i pol stvorili nije moguće nazvati eklektičnim samo zbog vrlo idiosinkratičnog autorskog rukopisa tog redateljsko/scenarističko/montažno/producentskog para. Izrazito crnohumoran i predan poetiziranju dramaturgije slučajnosti, taj kenovski štih uspijeva jednom rukom stvarati kompleksne, potresne drame, dok im u isto vrijeme drugom rukom drži rogove iza leđa. Upravo zbog te sklonosti ironiziranju svega, a u prvom redu sebe samih, Coenovi još nisu postigli onu razinu opće aklamacije koja im pripada. Osobno, smatram ih velikanima filmske umjetnosti uopće.

Posveta film-noiru

Njihov najnoviji film, Čovjek kojeg nije bilo, pripada žanru koji je Coenovima najdraži, to je film noir, ali još jednom temeljito drukčiji od svih koje su prethodno snimili. Crno-bijela fotografija, bogartovski isklesano lice Billyja Boba Thorntona — za kojega napokon mogu reći da sjajno pristaje ulozi — i spori prsti sudbine koji neumoljivo pletu tkanje naracije: ovaj je noir stilska vježba o samovanju u istoj mjeri u kojoj je i žanrovska priča. Rijetko kad je protok vremena tako taktilno dočaran u nekom filmu, a da pritom nije polučio dosadu kao glavnu nagradu za trud autora. Coenovima to polazi za rukom ponajprije zato što raspolažu sjajno domišljenom radnjom, napučenom brojnim dosljednim elementima koji su već pri pisanju ugođeni na potrebnu frekvenciju. Thorntonov lik, Ed Crane, šišač, predisponiran je za međuljudske odnose koji se razvijaju ritmom rasta kose. On je pritom i vrlo šutljiv čovjek, koji će svaku potencijalnu emotivnu krizu razriješiti paljenjem nove cigarete. Kao i većini šutljivaca, Edu se po glavi često vrzmaju nimalo bezazlene misli: on sjajno zapaža, što nam smjesta biva jasno iz izvrsno napisane naracije — noarovskoga klišeja koji Coenovi neopazice uprežu u kola svoje stilske vježbe — ali to mu neće pomoći da na umu zadrži sve reperkusije svoga tajanstvenog plana.

Kontrola sudbine

Da, plana: jer ma koliko da je u privatnom životu neupadljiv, ma koliko se činilo kako mu se sve u životu zbiva stihijski (uključujući brak, posao, prvo umorstvo), Ed sve vrijeme nešto spletkari. No, za razliku od klasičnoga junaka noira, koji se spletkom želi brzo obogatiti, Ed kao da svojim spletkama želi steći nešto više — čak, možda, kontrolu nad vlastitom sudbinom. Materijalna korist jest istaknuto zastupljena u njima, ali ponajprije kao način na koji će u njih uvući druge. Ed se želi osvetiti onima koji su ga povrijedili i pomoći onima koji teško dolaze do prave prilike u životu: on odista razmišlja kao tipičan introvert. Čitava noir-komponenta radnje — način na koji njegovi planovi padaju u vodu — tek je, tada, dio šire slike, u kojoj su prsti šišača uvijek slabiji od prstiju sudbine.

Opreku nakana i slijeda zbivanja braća Coen dosljedno promatraju u dobrome dijelu svog opusa, čime su u bitnoj mjeri slični Kubricku. Ali repertoarni naslov s kojim je Čovjeka najprimjerenije usporediti jest Amélie. Oba filma sinkrono se bave prikazivanjem unutarnjih svjetova svojih komunikacijski zakočenih protagonista. Dok se francuski film do te mjere posvećuje vizualizaciji mašte svoje junakinje da gledatelj nema previše vremena razmišljati o njezinoj osamljenosti, a kamoli o gotovo nepostojećoj radnji, američki je u toj komponenti posve suh. Izvedbena suhoća omogućuje Coenima da sve konotacije radnje — a riječ je o jednom od najboljih egzistencijalističkih scenarija naših dana — nenametljivo postave u prvi plan, baš kao i da svoje najbolje viceve ispripovijedaju posve kamena lica. Dijelom je ta šturost tradicionalni element noira, a dijelom i razlog zbog kojega je priča o baš takvu liku ispričana putem noira.

Opori humor

Koenovski opori smisao za humor, kao i dobar dio sastojaka Čovjeka kojeg nije bilo, kvaliteta je koja će biti prepoznata tek u vrlo malom dijelu publike, čak i one koja se smatra filmofilskom. Ništa u ovom filmu nije ispričano teškom rukom, ništa se ne doima nategnutim: sve itekako ima svoje zašto, sve ima svoje konzekvencije, sve ima svoj ironični odraz — kao i težinu koja daleko nadilazi odmjereni ritam i prividnu lakoću pripovijedanja. Majstorsko djelo.

Vladimir C. Sever