Vijenac 214

Arhitektura, Naslovnica

Izazovi prostora

Kuće nježnoga dodira

Glenn Marcus Murcutt (1936) dobitnik je arhitektonske nagrade Pritzker za 2002, najvrednijega godišnjeg priznanja u svijetu arhitekture.

Izazovi prostora

Kuće nježnoga dodira

Glenn Marcus Murcutt (1936) dobitnik je arhitektonske nagrade Pritzker za 2002, najvrednijega godišnjeg priznanja u svijetu arhitekture. Nagradu, koju popularno zovu arhitektonskim Nobelom, ustanovila je Zaklada Hyatt, iza koje stoji istoimeni svjetski lanac hotela u vlasništvu obitelji Pritzker, kao počast živućim majstorima arhitekture čija »izgrađena ostvarenja demonstriraju kombinaciju darovitosti, vizije i predanosti što je proizvela dosljedne i vrijedne doprinose čovječanstvu i izgrađenom okolišu kroz arhitektonsku umjetnost.«

Od 1979. godine, kada je nagrada osnovana, Murcutt je ukupno dvadeset šesti po redu, te prvi australski laureat, čime se uvrstio u ekskluzivno društvo velikana: Philipa Johnsona, Luisa Barragana, Jamesa Stirlinga, Kenza Tangea, Oscara Niemeyera, Franka Gehryja, Alda Rossija, Alvara Size, Tadaa Anda i drugih.

Murcutt je poznat kao pionir ekološkoga pristupa i održiva razvoja usmjerena oblikovanju za okoliš senzitivnih modernističkih kuća, energetski racionalnih i usklađenih s uvjetima lokacije i klime, u kojima je energija ambijenta iskorištena za modifikaciju mikroklime interijera. Stoga se njegov izbor može shvatiti i kao priznanje Pritzkerova žirija da je imperativ održivosti i ekologije u suvremenom urbaniziranom društvu dvadeset prvog stoljeća nadmašio estetski kriterij, a iz odluke žirija iščitava se još jedan znakoviti zaokret. Naime australski je arhitekt svojim opusom, u kojem nema spektakularnih ostvarenja velikoga mjerila, arhitektonskim vokabularom zasnovanim na jeftinim i ordinarnim materijalima (valoviti lim, drvo), te metodom rada one-man-banda u potpunoj suprotnosti s glamurom i pompom što prati djelovanje suvremenih starhitekata, sa zaleđem timova mnogobrojnih suradnika i moćne medijske mašinerije, a kojima nedvojbeno pripadaju i prethodni dobitnici Pritzkerove nagrade: Renzo Piano (1998), Norman Foster (1999), Rem Koolhaas (2000) te Herzog & de Meuron (2001).

Vlastitim rukama od ideje do detalja

slikaPriča o Murcuttovoj jedinstvenoj metodi solo praktičara odavna je obišla arhitektonski svijet. Sve faze procesa oblikovanja, od ideje do detalja, izrađene su vlastitom rukom autora, a potpuna posvećenost svakom zadatku rezultirala je takvom potražnjom da postoji trogodišnja lista čekanja za potencijalne klijente. Upravo iz razloga što ne želi izgubiti osobnu kontrolu nad svakim detaljem Murcutt uglavnom izbjegava narudžbe većeg mjerila, usredotočujući se na elementarnu arhitektonsku zadaću — tipologiju obiteljske kuće. Njegova ostvarenja locirana u toplom pojasu rodne Australije prilagođena su uvjetima lokacije, okoliša i klime te predstavljaju suvremenu reinterpretaciju primitivnoga zaklona koja je duboko ukorijenjena u barem tri tradicije: modernom pokretu, autohtonoj baštini australskih domorodaca te anglo-indijskoj kolonijalnoj arhitekturi devetnaestog stoljeća.

Odizanje građevine od tla

slikaU intervjuima i publikacijama o svom radu Murcutt ne taji ranu fascinaciju kalifornijskom školom (osobito kasnim Neutrom, te Eamesom i Case Study kućama s inventivnom primjenom standardiziranih industrijskih proizvoda) kao ni strast za Miesa i njegovo remek-djelo, kuću Farnsworth, od koje je preuzeo često rabljen motiv odizanja građevine od tla. No analitičari njegove arhitekture ističu, kao posljedicu brojnih putovanja širom svijeta bilo privatno ili kao gostujući predavač na mnogim učilištima, i druge utjecaje modernog pokreta: Aalta, Scarpu i Chareauovu Maison de Verre. Sklonost nordijskom modernizmu evidentna je u jednom od rijetkih ostvarenja javne namjene, Edukacijskom centru Boyd u rajskom krajoliku Novog južnog Velsa (1999), realiziranog u suradnji sa njegovim nekadašnjim studentima Wendy Lewin i Regom Larkom. Koncipiran s imperativom minimalnog utjecaja na lokalni eko-sustav, centar potvrđuje Murcuttov intuitivni osjećaj za prirodni okoliš, kombinirajući rigoroznu funkcionalnost, plastičku ekspresivnost, kult prirode i ukus za materijal i detalje s dubokim poznavanjem i respektiranjem lokacije. Pored uobičajene palete materijala, valovitog lima i lokalnog drva, Murcutt se prvi put koristi betonom, naglašavajući kvalitete imanentne svakom od primijenjenih materijala. Kao i u drugim projektima, pozicija i orijentacija staklenih ploha, brisoleja i nadstrešnica, kombinirana s prirodnom ventilacijom ostvarenom natkrivenim terasama i posmičnim stijenama/zamračnicama, riješena je u cilju nesmetana disanja kuće i kreiranja komfora interijera adaptirana lokalnim klimatskim uvjetima.

Baština australskih starosjedilaca

Ugodna mikroklima, bez artificijelnog hlađenja ili zagrijavanja, rezultat je primjene načela preuzetih iz graditeljske baštine australskih starosjedilaca, koju arhitekt izučava od ranih osamdesetih. Iako su po načinu života nomadi, oni se koriste zaklonima, jednostavnim i ekonomičnim, ali sofisticiranim nastambama od granja i lišća, čije je efikasne principe arhitekt transponirao u suvremenim materijalima i oblikovanju ostvarivši u kući Marika Alderton (1994), podignutoj u starosjedilačkom naselju Yirrkala na Sjevernom australskom teritoriju kanonski primjer dobro prilagođenog okoliša za tropsko podneblje. Nevelika po dimenzijama, kuća za obitelj Marmburre Marika, poznate australske umjetnice, apoteoza je jedinstva funkcije, konstrukcije i forme. Demonstrirajući izniman odnos prema lokaciji na mnogo načina, u rasponu od respektiranja vizura do uporabe prirodne energije (vjetrovi i orijentacija uz pravilno pozicioniranje otvora) za rashlađivanje interijera, arhitekt je na razini pojavnosti ostvario dojam arhitekture koja lebdi iznad tla ili, riječima australskih domorodaca koje sam često navodi, građevina lagano dodiruje zemlju.

Jedan od najdražih citata kojima Murcutt iskazuje osobni svjetonazor jest onaj Henryja Davida Thoreaua: »S obzirom da većina nas provodi živote obavljajući ordinarne poslove, najvažnije je obaviti ih izvanredno dobro.« Odavši mu priznanje, koje će mu biti svečano uručeno na Michelangelovu Campidogliou u Rimu 29. svibnja, žiri Prizkerove nagrade »smatra da je Glenn Murcutt i više nego oživotvorio tu izreku«.

Vinko Penezić

Vijenac 214

214 - 16. svibnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak