Izvrtanje mita za 500.000 USD

Izvrtanje mita za 500.000 USD

David Wilson (1946), vlasnik, direktor, glavni kustos, čuvar i domaćin Muzeja jurske tehnologije u Los Angelesu ostao je potkraj prošle godine temeljito iznenađen kada mu je telefonom javljeno da je njegov muzej dobio pola milijuna dolara potpore od Fundacije McArthur. Iznenađen tim više što je poziv došao upravo u trenutku kada je sa svojom suradnicom Kelly raspravljao kako da preživi kraj godine, da li da proda svoj muzej i kuću u kojoj živi i započne novi posao

Premda se s muzejima nije šaliti, naposljetku, to su ozbiljne, državne i privatne kompanije za kulturu, sve se češće postavlja pitanje redefinicije njihovih osnovnih funkcija. Dok se jedni bave pitanjima, i tako u nedogled, drugi daju odgovore pa ma kakvi bili.

Da su muzeji općenito u koncepcijskoj krizi, to već i vrapci znaju, a pred potonućem u blato globalnoga sela održava ih kako-tako i dalje dobro i sigurno smješten balast fundusa. To što s tim balastom od fundusa malo tko zna danas raditi, i nije tako važno, mediji će i tako na propuste pustiti dimnu zavjesu, a struganje korita po balastu prikriti talambasima. Mislilo se, i reklo javno, da je Beaubourg (1971-1977) sa svojih sto tisuća kvadrata pod krovom posljednji od te vrste, ali nije. Danas se grade još veći muzejski kompleksi (Getty, Los Angeles; muzeji u Berlinu; New Tate, Lonton; novi muzeji u Parizu itd. ), a mali, kao nedostatni, ubrzano se proširuju (British Museum, MOMA, New York). Dakako, imajući to u vidu, postavlja se onda pitanje jesu li vrapci na krovu dobro obaviješteni, možda cvrkuću tek tako...

Pa ako netko razumije cvrkutanje ptičica, čut će da one, ne suviše glasno, ali dovoljno jasno, govore i o alternativnim putovima i alternativnim pojavama. Teoretski. Ali ima i ponešto primjera iz prakse. To što je Muzej jurske tehnologije iz Los Angelesa prepoznat kao vrijedna alternativa losangeleskom Gettyju, Hammeru, reprezentativnim muzejima poput pokrajinskog (LACMA) i muzeja suvremene (MOCA), već pomalo zastarjelim muzejima prirodoslovlja i tehnike, te Huntingtonu i Norton Simonu u obližnjoj Pasadeni, nije toliko u dolarima što ih je taj muzej na neobičan način nedavno dobio, koliko u činjenici da ih je dobio, a da ih uopće nije tražio.

Iznenađenje

David Wilson (1946), vlasnik, direktor, glavni kustos, čuvar i domaćin Muzeja jurske tehnologije u Los Angelesu ostao je potkraj prošle godine temeljito iznenađen kada mu je telefonom javljeno da je njegov muzej dobio pola milijuna dolara potpore od Fundacije McArthur. Iznenađen tim više što je poziv došao upravo u trenutku kada je sa svojom suradnicom Kelly raspravljao kako da preživi kraj godine, da li da proda svoj muzej i kuću u kojoj živi i započne novi posao. Iznenađenje je bilo to veće što spomenuta Fundacija ne prima prijave ili molbe, nego kandidate izabire na osnovi strogo povjerljivih informacija i mišljenja uvaženoga kruga stručnjaka, koji ostaje anoniman. Sada, kad je telefonski poziv postao zbilja i novac na računu, stvari su krenule nabolje, a Muzej jurske tehnologije ostat će i nadalje jedna od atrakcija kalifornijskog megalopolisa, ali i stručna tema o kojoj cvrkuću vrapci na krovu.

Muzej jurske tehnologije započeo je David Wilson stvarati 1984. Danas, a pogotovo nakon dodijeljena priznanja i potpore, kaže: »Nikada nismo moja žena i ja sumnjali da je pogrešno to što radimo... A tih pola milijuna dolara naših je pet budućih godina«. Wilsonu se može vjerovati da sigurno neće angažirati Libeskinda, Franka Gehryja ili Koolhassa da mu rekonstruiraju, prošire ili sagrade novi muzej. On i nadalje ostaje u maloj vlastitoj kući na Venice Bulevar, čija ulazna vrata krasi mala metalna ploča s natpisom Museum of Jurassic Technology. Pa si vi mislite...

Koncepcijska mješavina između manirističke Vunderkamere, specifične kalifornijske popartističke tradicije i vještog modelarstva, Muzej jurske tehnologije kao alternativni model vraća instituciju muzeja na njegovu polaznu poziciju, kada je muzej na osnovi sakupljene zbirke funkcionirao kao jednostavna edukativna i socijalna ustanova. Za razliku od lažne objektivnosti utemeljene na pretpostavkama razvoja (više, jače, bolje!) i ekonomske moći što zbog iluzornosti pretpostavki rezultira mitologiziranjem institucije, Muzej jurske tehnologije izvrnuti je model umjetno proizvedena mita koji s originalom ni organizacijski ni institucionalno nema nikakve veze. Postavljen kao subkulturna alternativa institucionalnim oblicima moderne muzejske prakse, Muzej jurske tehnologije sa svojim kolekcijama i oblikom djelovanja stvorio je umjetni mit, odnosno imitaciju općenitog muzejskog mita.

Direktor osobno!

Smješten u obiteljskoj kući Davida Wilsona u prosječnoj losangeleskoj četvrti, Muzej jurske tehnologije sa svojih sedam odjela edukativna je ustanova, posvećena — kako piše na ulazu — »proširenju znanja i javnog interesa za rano jursko razdoblje«. Tu je i obvezna ploča s listom sponzora, dobročinitelja i donatora te ploča s imenima predsjednika upravnog vijeća i njegovim članovima, ravnateljem muzeja i njegovom ekipom, tlocrtom muzeja i rasporedom odjela te planom obilaska itd. Pored ulaza nalazi se i uobičajena trgovina muzejskim replikama i publikacijama. Ako se zna da je sve to smješteno na desetak četvornih metara predvorja, odmah postaje jasno da tu nešto nije u redu. Tim više što vas često dočeka i sam direktor, David Wilson osobno, s kojim se može ugodno proćaskati, a ako ima nešto vremena, pridružit će vam se u obilasku u svojstvu vodiča.

Sedam odjela muzeja smješteno je na otprilike stotinu četvornih metara natkrivene površine. U uvodnom dijelu Muzeja i općenitim informacijama posjetilac se upoznaje s činjenicom da su brojni predmeti u zbirci zapravo dijelovi manje poznatih kolekcija i da tako sastavljen muzej pobuđuje velik interes publike, ali i velike rasprave u stručnim krugovima. A kako i ne bi; tu su nedavno postavljeni modeli autoprikolica, sve popraćeno stručnim objašnjenjima o svrsi, tehnologiji i načinu uporabe autoprikolica; u šestom, Coolidgovu paviljonu predstavljen je život Athanasiusa Kirchera (1602-1680), osobe čiji je profil — poput Wilsonova — teško definirati, ali bio je, kako Wilsonovi izvori kažu, egiptolog, izumitelj, skladatelj, astronom, autor više od četrdeset knjiga itd., u sljedećem, opsežna dokumentacija sačuvane korespondencije astronomskog opservatorija na Mount Wilsonu između 1915. i 1935; zbirka mikrominijatura, figurica na vršku ili u ušici igle (Mickey Mouse, Napoleon, Snjeguljica i sedam patuljaka, španjolska plesačica itd. ) djelo Hagopa Sandaldjiana, rođena u Egiptu 1931, zatim botanička zbirka, memorijalna dvorana Napoleona I. i tako dalje.

Zbunjujući primjer simulakruma

Nekoliko publikacija o pojedinim kolekcijama koje je do sada objavio Muzej savršena su simulacija jednakih, koje objavljuju veliki svjetski muzeji. U njima su navedeni sponzori, patroni, na omotu se nađe i podatak da je ta publikacija treće, obnovljeno izdanje, da su sva prava pridržana. Tekstovi, koji na učen način opisuju zanimljive pojedinosti iz zbirke, obogaćeni su brojnim bilješkama, katkad dijagramima i citiranom literaturom.

Sve u svemu, Muzej jurske tehnologije u Los Angelesu zbunjujući je primjer simulacruma, odnosno, pretvorbe zbiljskog u odgovarajuću količinu pseudomaterije. Pitanje je samo gdje je zbilja. U surogatima povijesti i stereotipovima povijesti umjetnosti ili u stvaranju kopije originala koji nikada nije postojao? Čini se da Muzej jurske tehnologije kao model razgrađuje metafizičke naslage postojeće muzejske prakse kako bi se približio iskonu. Vraća muzej sadržaju, a za formu se ne brine. S određenom količinom šarma David Wilson zasnovao je i ostvario, barem za sada, subkulturni model koji u sferi suvremene muzeologije (ali i povijesne misli) ne teži imitaciji, ili stvaranju prema analogiji, nego u skladu sa zdravim razumom. To što zdravi razum može izgledati malo otkvačeno, problem je onih koji još uživaju u muzejskom (ali i kulturnom) maquillageu. Čini se da su Fundacija McArthur i njezini diskretni savjetnici prepoznali vrijednost tog — za sada — još nečistog modela, koji će zasigurno dati čistoga ploda.

Želimir Koščević