Vijenac 214

Film

Dokumentarac: Das Lied ist aus, Ivan Faktor

Intiman doživljaj tradicije

Pretencioznost je skrivena, prikrivena eksperimentom, i to je dobro, to filmu daje pripovjedačku lakoću i dramaturšku kompaktnost

Dokumentarac: Das Lied ist aus, Ivan Faktor

Intiman doživljaj tradicije

Pretencioznost je skrivena, prikrivena eksperimentom, i to je dobro, to filmu daje pripovjedačku lakoću i dramaturšku kompaktnost

Tisuću puta već je rečeno i potvrđeno: u pretpostavci je filma, ishodište je filma, bez obzira na rod i žanr — dokumentarac. Ta temeljna istina filma to je jasnija što je bolji film o kojem razgovaramo. U slučaju filma Ivana Faktora Das Lied ist aus, prvonagrađenoga na nedavnim Danima hrvatskog filma, pitat ćete se gdje prestaje i da li uopće prestaje dokumentarac, a počinje i dogodi se eksperimentalni film. Radi li se samo o konceptualističkoj dosjetki — polaganju tonskog sažetka Ubojice M Fritza Langa na kadrove ratne zbilje Osijeka 1991. i 1992. — pa je taj sudar, susret Faktora i Langa onda eksperiment, eksperimentalni film, ili je pak Langov tonski digest, od naivne i nevine dječje brojalice pa sve do ispovijedi, vriska ubojice, inkorporiran u film da bude i postane prepoznavanje povijesti i svijeta i filma u vlastitoj stvarnosti? Prije će biti — sva je zgoda — da je riječ o drugom, da je dakle riječ o vrlo ambicioznom i pretencioznom dokumentarcu. Pretencioznost je skrivena, prikrivena eksperimentom, i to je dobro, to filmu daje pripovjedačku lakoću i dramaturšku kompaktnost, a sve vrijeme rezultira i čuđenjem radoznala gledatelja: kako se bezbolno isprepleću i prožimaju motivi dvaju vremena, kako devedesetiprva pretvara tridesetiprvu u neposrednu stvarnost i kako očaj, sjene i patnje, strahovi i muke tridesetih traju i dan-danas.

Opsesija Langom

Lang je opsesivna Faktorova tema već niz godina i, ovom prigodom, treba tek naglasiti tu njegovu stalnu potrebu za dodatnim komuniciranjem, potrebu za kontekstualnom situiranošću vlastita djela, potrebu njegova materijala da probije to zatvoreno prokletstvo provincijalnih sudbina. Pamtimo njegove ratne osječke materijale u Pismu iz Hrvatske koje su Mihovil Pansini i Hrvatski filmski savez odaslali prijateljima u svijetu 1991. U izvrsnom Osijek, petak 13. 09. 1991. osjeća se ta želja za razgovorom sa svijetom već nekako filmskije, manje eksplicitno, no tajnovitije, osjeća se to kao čuđenje, kao niz neizgovorenih, a naslućenih pitanja. Ili, možda je bolje reći: od čuđenja zaustavljenih pitanja... Sablasno prazne ulice, skloništa, ruševine... Kamera koja se šulja, traži, propituje. Poneka uniforma, pas... Pa je li ova birtija otvorena? lavov, svijeće, glazba s kasetofona... Odnekud, i kao iznova stvoreni, ljudi...

Kada je 3. svibnja 1995. u raketiranju Zagreba bila pogođena i Akademija dramske umjetnosti, zgrada u kojoj je održana prva filmska projekcija u Hrvatskoj, kada je u tom napadu smrtno stradao i student prve godine filmske režije Luka Skračić, patetično sam zdvajao, lamentirao kako je tim činom napadnuto svih sto godina filma, cijela povijest, tradicija, kako su oskvrnuti i grobovi svih filmskih velikana... Bilo to naivno ili ne, ali u tom tragičnom događaju, iako napušteni od svijeta, osjećali smo se građanima svijeta. Das Lied ist aus i Ivan Faktor dokazuju nam sada kako smo imali pravo na to osjećanje, kako je ono bilo duboko iskreno i istinito. Faktor sada djelatno, filmom, pokazuje i dokazuje i veličinu i prokletstvo prožimanja tradicije i stvarnosti, trajanja u prošlosti i sna o budućnosti. Čini to vrlo osobno, intimistički i superiorno: Faktorov vrlo intiman doživljaj tradicije čvrsta je, naime, i eksperimentalistička i dokumentaristička i, naravno, životnouporišna točka filma Das Lied ist aus.

Prijeteća tišina

Ponavljaju se motivi filma Osijek, petak 13. 09. 1991: prazne ulice, iščekivajuća i prijeteća tišina, blizina rijeke, psi-lutalice... No za razliku od propitivalačkog vapaja i nervoze filma Osijek, petak 13. 09. 1991, Das Lied ist aus, premda istoga rukopisa, vrlo je smiren, konstatirajući, svjestan — rekao bih — i sebe i svog svijeta.

On taj svijet više ne dovodi u pitanje, tek ga mirno i mudro uočava, pomiren je čak i s njegovim zlom. Ima tu i humornih detalja, samoironije. Pun je suptilnih asocijacija, citata... Posvećen je Fritzu Langu i Marleni Dietrich.

Zoran Tadić

Vijenac 214

214 - 16. svibnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak