Iluzija i udica fotke

Iluzija i udica fotke

Čini mi se da Rasolove fotografije najbolje pokazuju svoju narav kada se gledaju u neprekinutom kružnom slijedu pa mi se i tih četiri te očekivana peta izložba pokazuju u punom smislu tek ovako nanizane u vremenu

Poruka je sadržana u vremenu gledanja, u načinu, u brzini izmjene... Klip, klip. Klap, klap, klap. Klip.

U tekstu koji sam o Rasolu napisala prije godinu dana za »Banku« kažem to na drugi način: »Jasenko Rasol jasno zna i bilježi da se stvarnost ne smije zaustavljati, zna da ona nije zabilježena na fotografiji...«

Zabavlja me činjenica da je Jasenko u međuvremenu imao četiri izložbe u Zagrebu. Posljednja u nizu izložba je Vijetnam, fotografije 2000. održana u Galeriji Križić Roban na prelasku travnja u svibanj 2002. Što reći, to je jednostavno jako dobro!

Čini mi se da Rasolove fotografije najbolje pokazuju svoju narav kada se gledaju u neprekinutom kružnom slijedu pa mi se i tih četiri te očekivana peta izložba pokazuju u punom smislu tek ovako nanizane u vremenu. Artist as a young man u Knjižnici Dubrava u studenom 2001, Irma u MSU u prosincu 2001, Riparim Bicikletach, Albanija 1996. u Galeriji SC u veljači 2002, sada Vijetnam, a za kraj godine sprema se Pokriveno u Kraljeviću.

Time Jasenko izbjegava zamku da se zalijepi... Da se ulovi na udicu stvarnosti... Jer izložba rado stvara iluziju zakucanog, trajnog, vrednovanog — naizgled stvarnog... A i fotografirano je, kažu, ovjekovječeno.

Proklizati kroz zamke upisivanja u trajne vrijednosti važno mi je i zabavno samo po sebi. Ritam je zabilježen kao glavni sadržaj.

Pomičem se bočno, korak po korak. I ne mogu nikada osjetiti kada je dovoljno. Pred Jasenkovom fotografijom ne znam kada se pogled nahranio i kada je spreman krenuti dalje. Mogu se pomaknuti na sljedeći prizor odmah ili nikada. Osjećam to svaki put vrlo precizno.

I ne čini mi se poslije da postoji nešto što nisam vidjela jer je baš tu nedovršenost gledanja trebalo vidjeti. Nije mi ništa promaknulo. Ne želim se zbog toga vraćati, druge su tu nuspojave. Jasenkovom je sadržaju inherentna adiktivnost. Ali i adiktivnost je blaga i nenasilna. Samo jedno malo — opet i još!

Slojevito viđenje svijeta

Na svakoj od spomenutih izložbi ponavljala se ta tjelesno-emocionalna senzacija.

*

Hladno, intelektualno odčitani to su relativno konzervativno snimljeni, odlično odrađeni kadrovi nekih uličnih prizora daleke nepoznate zemlje. Običan dobar žanr-prizor s nekim finim detaljima.

Djevojčica s košarama punim plodova. Ne znam što bi to bilo — slični su maslini ili morskom pužiću. Lice djevojčice ima istu toplu i slatku izloženost ploda. Ona ih očigledno prodaje. Tržnica, nasmijane djevojke sa slamnatim šeširima. Bicikli na ulici. Voda. Djeca. Pogledi upereni u objektiv. Nasmijani ili obični. Pogledi kosookih ljudi u Rasolovu objektivu.

Nitko se ne trudi. Ni da bude nešto drugo ni da bude ono što jest. Opušteno. Poneko pozira, ali bez samodopadljivosti. Na trenutak zaustavljen u sasvim drugom poslu.

Jasenko, a kako ti to radiš, s tele-objektivom iz daljega?

»Ne nikad. Uvijek očima ili nekim znakom pitam za dozvolu. Ako ne — ne. Meni je i to fino, odlično, može. Mislim da je portret uvijek odnos s fotografom.«

Ja prolazim galerijom ili u sjećanju nižem te kadrove iz Vijetnama, Albanije, Japana, iz Pariza, sa Slibe...

Ugoda! Ispunjene su želje znatiželjnog pogleda. Oštrina je snažna i stabilna u fokusu interesa. Polje oštrine usko je i ugodno našoj ograničenoj opažajnoj sposobnosti. Crnine i bjeline uravnotežene su. Nema drastičnih rezova, nema namjernih nejasnoća. Sve je naizgled tu, tako obično, tako normalno, tako svakodnevno...

A zašto se ne mogu odlijepiti?

Nisu ispunjene sanje znatiželjnog intelekta. Nakon Rasolovih fotografija obično ne znam mnogo više o zemlji u kojoj je bio. Ja na tim fotografijama ipak najviše vidim njega, snimatelja iza objektiva.

Možda zato što sam već inficirana. Ja sam uzorak usisala davno i duboko pa se novi sadržaji prepoznaju i lijepe bez napora. Kad proces jednom započne, kristali se oblikuju i nižu strelovito pa je zato ovo sasvim osobna priča o fotografijama Jasenka Rasola.

Slatka mala Irma, ulica, ljudi...

Prizor je plitak. Nema krupnih planova, nema širokih perspektiva. No ovim je fotografijama zabilježeno ono locirano u polju ispred mene koja gledam. To polje je ograničeno sposobnošću opažanja i vremenom zastajkivanja.

»Pogledaj me: Klik!«

I objekt pažnje, želje i interesa se okreće. Gleda u objektiv. Pritisnut je okidač. I sve se nezaustavljivo pokreće dalje u vremenu i prostoru. Trenutak se ne ponavlja.

Na izložbi Irma u MSU pokazane su fotografije snimljene tijekom deset godina ljubavi Jasenka i Irme. U Parizu, na Silbi, u Zagrebu. Ovdje je vrlo jasna i snažna povezanost djevojke koja gleda u objektiv i oka s druge strane zaslona. Ja kao promatrač mogu na svom licu osjetiti snagu gledanja. Pogled ima polazište i metu, svatko tko gleda u kameru promatran je od snimatelja i tako se ta igra odražavanja može protegnuti do u beskraj poput nasuprotnih zrcala.

Nije to ni jedan ni dva ni pet Irminih portreta. To je desetogodišnji niz života. I te fotografije najsnažnije djeluju smještene u male kućne albume.

Na ranijoj izložbi u Knjižnici Dubrava Jasenko Rasol nam daje drugi dio upute za gledanje. Tamo izložene fotografije snimio je Jasenkov otac Ronald Rasol. Obiteljske fotografije Jasenkova djetinjstva otkrivaju moguće porijeklo vizualnog stila Jasenkove fotografije.

Ta plitka polja postoje na obiteljskoj fotografiji koja bilježi trenutak života, trenutak odrastanja. Samo da zabilježimo pa idemo dalje. Bez portreta, bez širokih otvorenih prostora. Vide se djeca koja se drže za ruke, njihove glavice, ali i cipelice. Povjerenje i zadovoljstvo, sasvim obično, bez fascinacije pred tatinim objektivom. Ta relacija dotaknuta je u stavu i pogledu. Iza je kontekst, ali je pažnja fokusirana na ovdje i sada.

Riparim Bicikletach, Albanija 1996. u Galeriji SC u veljači 2002. bila je prezentirana kao projekcija dijapozitiva u boji u tamnoj dvorani s nekoliko stolaca i uz glazbu. E, tu sam prvi put shvatila da ne mogu odlijepiti pogled od snimljenih kadrova. Prizori su prolazili pred očima publike u jednoličnom ritmu automatske slide-projekcije. Bez napora slike su govorile nešto o siromaštvu, o ulici, o ljudima. Da se razumijemo, to je dobro zabilježeno. Ali želim naglasiti da je fascinantnost rada na nekom drugom mjestu. Ne na deskriptivnosti, nego na klizanju slika, značenja i aktera.

Klizanje u vremenu i prostoru izvor je velikog užitka. Ono je osobina živoga, života i življenoga. Ono je opčinjavajuća strana života. Ja o tom tjelesno-emocionalnom poticaju, o neposrednom (vizualnom) doživljaju glatkoće klizanja mogu postati ovisna.

Marina Viculin