Igra kao temelj

Igra kao temelj

Nina na neki način provodi svoj obračun s njima, zapravo s onima koji su zaboravili na kazalište kao mjesto istraživanja i igre

Smatram da je noga najljepši i najseksiplniji dio tijela. Cipela na njoj dakle mora biti senzualna, zapažena, neobična, s njom je dopušteno i leći u krevet, tvrdi u jednom razgovoru kultni talijanski dizajner cipela Cezare Paciotti, čiji modeli pripadaju u ono što svaka žena must have, kako bi rekli naši, a i svjetski ljubitelji glamura. S kratkom i duhovitom pričom o povijesti cipela čiji se mnogoliki neobični modeli izmjenjuju na videoplatnu Nina Violić započinje svoju predstavu Rad Borosane na sebi, diplomski rad koji je odlučila ponuditi na ogled i nama, običnoj publici u Teatru ITD.

I dok se na platnu vrte razne ekscentrične i glamurozne cipele iz daleke i bliže prošlosti, Nina obuva skromnu Borosanu, Pepeljugu među cipelama, asocijativno obilježenu slikom napaćene radnice iz treće smjene. Nema Nina dakako želju problematizirati priču klasne i statusne simbolike, nego putem Borosane i igre koja slijedi oko nje i s njom na svoj prepoznatljiv šaljiv način želi depatetizirati i demistificirati svoju profesiju između zbilje i snova o slavi. S obuvanjem Borosane počinje prikazivanje rad glumca na sebi. Poigravajući se različitim školskim formulama s kojima glumce nastoje uškopiti na Akademiji, sad igraj u zadanim okvirima, sad daj malo bez odmaka, Nina na neki način provodi svoj obračun s njima, zapravo s onima koji su zaboravili na kazalište kao mjesto istraživanja i igre. Pa će tako stajalištem profesorice u predavanju s videoslajdovima o anatomskim prednostima Borosane tumačiti hinjenom ozbiljnošću kako nažalost nema zapisa o Borosani našega najuglednijeg kazališnog znalca Branka Gavelle ali da zato postoji pjesmica o njima jednog drugog Branka (Meničanina, glumca).

Temelj kazališta za Ninu je igra, a ne pozivanje na autoritet. Kao što je svojedobno Medvešekov Hamper pokazao koliko se ozbiljnih stvari o nama i svijetu može izreći posredovanjem modela dječje igre u kojoj i najobičniji hamper uz malo mašte može postati kruna, a plahta kraljevski plašt, tako i Violićeva pokazaju kako se i Borosanama može svašta reći. Doduše, o temi raznih fetišizama i glume u ovoj predstavi moglo se još mnogo toga napraviti, osobito dramaturški urediti, ali njezin rad na sebi ionako još traje.

Zasad su Borosane šaljivo poslužile kao tema za sladunjavi šlager (glazbu, interaktivnost i multimediju potpisuje Ivan Marušić Klif), kao lutke na nogama koje razgovaraju, sramežljivo se skrivaju ili svađaju, ali i kao kontrapunkt u autoprikazu dviju strana glumačke profesije. One svakodnevne koja počiva na njezinim neprestanim radničko-pregalačkim glumačkim pokušajima da se odmakne od stereotipnoga mimetizma i zadanih okvira te putem pokušaja i pogrešaka opipa i istraži neke drukčije varijante, te vječne glumačke potrebe za slavom, pljeskom i životom na visokoj nozi što se podcrtava podrugljivim prizorima na platnu o glumačkoj želji za zvjezdanim trenucima slave (duhovito režiran spot Sergeja Grgurića i Antonija Cavalinija).

Tako Violićevu vidimo kao artificijelnu divu koja se prenemaže nakon premijere, u ulozi blazirane Miss svijeta te astronautice koja lebdeći slavodobitno zabada zastavu u kazališne daske. U glumi koja pirandelovski upućuje na samu sebe s onim prepoznatljivim Nininim stilom ironično zaigrane djevojčice — koji, mora se priznati, već pomalo prijeti da pređe u maniru — slaže se mozaik koji završava videom u ritmu muzike za ples na kojem su jake žene našeg glumišta obuvene u Borosane (Mani Gotovac, Ana Karić, Mirna Žagar, Marija Kohn...). No u šaljivoj multimedijalnoj monodrami postoji jedan prizor koji se načinom interpretacije izdvaja iz njezine sveopće ironizacije vlastitog postojanja na sceni. U jednom dijelu Nina bez ironijskog odmaka priča okrutnu Andersenovu bajku o djevojčici koja nije mogla svući dobivene crvene cipelice koje su je tjerale da pleše bez prestanka i nisu joj dale stati sve dok joj jednoga dana krvnik nije odsjekao stopala. Tko god je osjetio miris kazališta i njegov sirenski zov, shvatio je čemu ta priča — ma kako to patetično zvučalo. U toj je sceni Ninina ljubav prema, kako kaže, zdravoj duhovitoj gluposti i besmislici dobila svoj smisao.

Gordana Ostović