Hrvatski književnici žive od obećanja

Hrvatski književnici žive od obećanja

Naravno da ima i starijih pisaca koji će podcjenjivati mlade. Na žalost takvih se nađe i u Društvu hrvatskih književnika, ali osnovni su krivac mediji koji nam zlonamjerno broje novoprimljene članove. Usprkos birokratskoj pameti, zlonamjernosti, uvjeren sam da naše Društvo mora šire otvoriti svoja vrata istinskim mladim talentima, bez obzira na dogmatske kritike. Uvjet da član Društva može postati netko s najmanje tri vrijedne knjige postao je neodrživ u sadašnjim izdavačkim prilikama

Pjesnik egzistencije, kroničar svoga vremena i nepoštedni kritičar društvenih zbivanja, u neprestanoj potrazi za jasnoćama zbrkana svijeta, jedan najvećih suvremenih hrvatskih pjesnika, akademik Slavko Mihalić, odavno je već klasik.

Do sada je objavio dvadesetak pjesničkih zbirki, četiri knjige izabranih i jednu sabranih pjesama. Prevedena je na tridesetak jezika. Za svoj je pjesnički rad do sada nagrađivan šesnaest puta u nas i u svijetu. Krunu čine dva međunarodna priznanja: slovenska nagrada Vilenica 2000. i ovogodišnji Zlatni vijenac Struških večeri poezije, međunarodnog festivala koji već četrdeset godina okuplja pjesnike iz cijelog svijeta, a bit će mu svečano uručen potkraj kolovoza u slikovitoj makedonskoj Strugi.

Godine 1999. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika, što je u nekoliko navrata izazvalo niz polemičkih napada sa željom da ga se smijeni.

Iza svih nesuglasica, trvenja i polemika stajala je Mihalićeva promišljena koncepcija da se u DHK nešto promijeni, otvore vrata mlađim darovitim piscima, izbori za veća prava i honorare pisaca, uvedu nove večernje tribine na kojima bi se raspravljalo o aktualnim i zanimljivim temama, ali većinu prijedloga nisu prihvatile državne institucije.

Dobitnik ste ovogodišnjeg Zlatnog vijenca Struških večeri poezije, poznatog makedonskog pjesničkog festivala s međunarodnim ugledom, koji se već više od trideset godina održava u slikovitom gradiću na obali Ohridskog jezera i rijeke Drim, uz sudjelovanje pjesnika iz cijeloga svijeta. Tu su nagradu dobila i četiri nobelovca. Kako ste je doživjeli i što vam znači?

— Biti pozvan na Struške večeri poezije, sudjelovati na brojnim književnim nastupima s pjesnicima iz svih zemalja svijeta, iz središnje Afrike, Japana, Rumunjske, pa i iz naših prostora, samo je po sebi neusporediv doživljaj, kao da se događa u nekom drugom svijetu. Istina je, takvi se međunarodni festivali poezije održavaju i u nekim velikim gradovima, primjerice kanadskom Torontu, nizozemskom Rotterdamu, poljskoj Varšavi, ali svima njima nedostaje ono što Struške večeri čini posebnim, dapače iznimnim: to je veliko Ohridsko jezero koje kao da vam svojim odbljescima ulazi u hotelsku sobu, ali i plemeniti makedonski krajolik, koji vam se u prvi mah čini pustim, onda, iz dana u dan, otkrivate njegova manja i velika mjestašca, samostane, izvore. Brodići, čamci zovu vas na plovidbe, čudesna otkrivanja. Kako se Struške večeri poezije održavaju na susretu vode i kopna, pjesnička riječ leti u svojem najprirodnijem staništu — između njih, u nesputanom prostoru.

Ne zaboravljam ni šum Drima koji nedaleko hotela utječe u Ohridsko jezero i zvučna je kulisa završne književne večeri, s glasovima stotina, tisuća ljudi koji su ne samo iz Struge, Ohrida pa i čitave te mitske zemlje Makedonije preplavili obale združenog jezera i rijeke. Ne mogu zaboraviti ni svoje makedonske prijatelje i njihovu koliko bolnu toliko i nježnu, duboko osjećajnu pjesmu, koja kao i hrvatske međimurske pjesme, ako već ne pjevate, izmamljuju suze na oči. Na kraju, a nije li to važnije od svega, čovjek se u tim trenucima više ne osjeća sam, nego dio velike ljudske cjeline. Bio sam više puta na Struškim večerima poezije, i zato mi je dodjeljivanje Zlatnog vijenca podjednako čudo i zadovoljstvo. Nisam nepoznat pjesnik u Makedoniji, izišle su mi ondje, na makedonskom, dvije knjige pjesama, i sve me bolno podsjeća na staru poslovicu nitko nije prorok u vlastitom selu. Strašna je istina: koliko gorkih čaša u svojem selu, toliko prijateljstva, potpore, štovanja, primjerice, u Makedoniji ili Sloveniji.

Prije dvije godine bile ste laureat Vilenice, uglednoga slovenskog pjesničkog festivala poezije, koji također okuplja pjesnike iz srednjoeuropskih zemalja. Koliko takve nagrade pridonose zbližavanju između dviju država i promociji vašeg, pa i hrvatskoga, pjesništva u svijetu?

— Nagrada Vilenica 2000. bila mi je jednako sretan trenutak u životu. Kako sam rođen u Karlovcu, gradu nedaleko Slovenije, od rane mladosti bio sam u dodiru sa slovenskim jezikom. Još kao dječak kupio sam u antikvarijatu nekoliko tzv. dječjih knjiga, uglednih svjetskih pisaca, na slovenskom jeziku. Sve bez rječnika jezika naših zapadnih susjeda (kakva ni danas nemamo) počeo sam prečitavati knjige. Kako? Svakako je pri tome imalo udjela što sam živio među kajkavcima. Gledajući me zadubljena nad slovenskim knjigama, moj otac (književnik Stjepan Mihalić) reče mi: »Čini se, progovorila je u tebi krv moje matere«. Njegova majka, prezimenom Švajger, još jedna od milijunskih žrtava španjolke (koja je početkom stoljeća poharala Europu) bila je podrijetlom iz Slovenije.

Šezdesetih godina (dakako, prošlog stoljeća) uređivao sam rubriku poezije za »Vjesnik« i u njoj objavljivao i komentirao stihove naših i stranih pjesnika. Jednoga dana dohvatio sam antologiju slovenske poezije koju je bila objavila zagrebačka Školska knjiga i ubrzo ustanovio da je riječ o katastrofalno lošim, zapravo neupotrebljivim prijevodima. Kako su mi neposredno prije toga moji slovenski prijatelji darovali knjigu pjesama tada u nas uglavnom nepoznata pjesnika Edvarda Kocbeka, odlučio sam prevesti njegovu pjesmu Pokrajina. S obzirom da mi je sam pjesnik hvalio prijevod, odvažio sam se prevoditi slovensko pjesništvo, pa sam za svoj trud od Društva slovenskih pisateljev dobio prvu Župančičevu listinu (usprkos telefonskim političkim klevetama — iz Zagreba).

Naravno, Slovenci su i mene prevodili, pa su mi u Ljubljani i Trstu izišle tri knjige prevedenih stihova (Veno Taufer i Ciril Zlobec), ipak me najviše raduje četvrta knjiga prevedenih izabranih pjesama koja je zapravo sastavni dio nagrade Vilenica 2000. (preveo ju je istaknuti slovenski pjesnik Veno Taufer). Kruna naše suradnje (hrvatskih i slovenskih pjesnika) zapravo su dvije antologije, obje tiskane od početaka pjesništva do danas: hrvatske poezije tiskane u Ljubljani i slovenske u Zagrebu (pa i to su zagrebački krivotvoritelji nastojali omesti, spriječiti).

Na kraju bih dodao da je i veliki srednjoeuropski festival Vilenica velikim dijelom pobjegao iz bučne Ljubljane i održava se u pjesničkom Krasu, a od ove godine i u manjim i većim mjestima, pa i dvorcima, sve tamo do Nove Gorice. A sama je Vilenica duboka špilja i kad se u nju spuštate u svečanom trenutku dodjeljivanja nagrade, pred razveseljenim međunarodnim mnoštvom ljudi, ne zaboravite ponijeti zimski kaput. Doduše, nakon svečanog čina čeka vas izvrsni kraški teran. Između ostalog.

Kao predsjednik DHK-a u trogodišnjem mandatu, koje ste bitne probleme pokušali riješiti? Koja je uloga DHK-a? Svodi li se ona na rješavanje složenih socijalnih i društvenih problema, ili na očuvanje kontinuiteta stogodišnjice postojanja? Zbog čega većina programa nije ostvarena?

— Bitno je pitanje postoji li uopće mogućnost da književnica odnosno književnik i njezina / njegova eventualna obitelj žive od njezina / njegova rada, tj. pisanja? Ako je pak to u sadašnjim našim gospodarskim okolnostimma isključeno, može li se, treba li i kako piscima pomoći da pero potpuno ne bace u trnje (posve je drugo pitanje mogu li to oni uopće), nego tek preživljavaju, dakle da intenzivnim, svakodnevnim književnim radom ostvaruju barem tzv. prosječne plaće? Ne može se reći da država, usprkos sve skromnijim novčanim mogućnostima, piscima ne pomaže, bilo otkupom pojedinih knjiga, bilo financiranjem književnih revija itd., ali sve to ne dostiže naše sve razvijenije književne prilike, koje kao da žele nadoknaditi godinama, desetljećima propušteno.

Je li opravdana paušalna tvrdnja da je pisaca previše? Svjedoci smo kako oni koji to izriču danas već će se sutra zalagati da treba šire otvoriti vrata (Društva hrvatskih književnika) mladima (na što ja osobno objeručke pristajem). Znači li to da ista ta nesretna vrata treba čvrsto zatvoriti pred nosom starijima? Bilo je u suvremenoj povijesti društvenih eksperimentiranja i takvih pokušaja, koji bi za koju godinu neslavno propadali razbijajući se o glavu smiješnih revolucionara (Kina?). Stotinu godina Društvo hrvatskih književnika raspravlja o tim problemima, da bi prije desetak ili još više godina zaključilo kako bi barem trebalo utvrditi minimalne autorske honorare koji će utjecati na ravnopravniju raspodjelu dobara u proizvodnji knjige. Naime, bilo je došlo do toga da su (neki) izdavači posve prestali plaćati autorske honorare za tiskane knjige, da su dobivenom društvenom (novčanom) pomoći punili isključivo vlastite džepove, pa da su čak od pisaca zahtijevali da sami snose troškove tiskanja knjige, s time što bi djetetu dali ime, tj. ime i adresu izdavača.

Izborna godišnja skupština Društva hrvatskih književnika održana u lipnju 1999. zadužila je netom izabran Upravni odbor da do kraja uobliči taj prijedlog mogućih minimalnih autorskih honorara za izdavače, radio, televiziju itd. Izabrana komisija to je i učinila, naivno pretpostavljajući da samo unosi malo reda i u književne i izdavačke prilike i neprilike, ali smo grubo odbijeni. Nisu nas htjeli ni saslušati optužujući nas kao da činimo nešto nedopušteno (?). Pa u svim su civiliziranim zemljama pisci, i ne samo oni, zakonom zaštićeni od samovoljne uporabe njihovih autorskih prava! Uostalom, da jasno kažemo i to, ne zahtijeva naš projekt da svatko tko napiše bilo što automatski stječe pravo na autorski honorar, nego samo ona djela koja izdavač sam, slobodnom voljom i procjenom odluči tiskati, pa ih nakon objavljivanja i prodaje. I da sve bude apsurdnije, pojedini su pisci, članovi i nečlanovi Društva, javno iznosili identična stajališta, prepisujući dakle zaključke naše komisije, odnosno Skupštine i Upravnog odbora, ali i ne spominjući nas, kao da na Društvu hrvatskih književnika leži nekakav krimen. Samo se čeka da upadne u unaprijed dogovorenu zamku. Baš demokratski!

Što bi trebalo poduzeti da se takvo stanje promijeni i kakve još projekte ili ideje realizirati?

— Odluku Skupštine Društva hrvatskih književnika, usprkos veliku trudu, nismo, dakle, mogli dovesti do realizacije, jer smo bili odbijeni. Vjerojatno nam predstoji mogućnost sindikalnog organiziranja, što zahtijeva velike organizacijske promjene, jer su mnogi pisci već sindikalno organizirani prema mjestu gdje zarađuju za kruh da bi noću mogli i pisati, a vrlo je malo književnica i književnika koji su se odlučili živjeti isključivo od književnoga rada i nad njima neprekidno visi Damoklov mač, da im jednog dana bude brzopotezno ukinuto socijalno i mirovinsko osiguranje, koje za sada uplaćuje (hvala joj stotinu puta) država već pedesetak godina. Naravno, pomisao i o našem štrajku apsurdna je jer je književnost rijeka koja ne može i ne smije prestati teći (što bi suludi pojedinci željeli, ali to nisu naši prijatelji!), ali je i upozorenje da je u nas još na djelu lako prepoznatljiv primitivizam koji ne cijeni ni pisca ni knjigu, ne domišljajući se koje su trajne posljedice takva shvaćanja na cjelinu narodnog života. Zbog svega toga mi ne možemo i ne smijemo, a i ne bismo smjeli odustati od svojega projekta, vjerujući da će jednoga dana uspješnije proraditi društvena svijest o pravom smislu književnoga stvaranja. Osobitu je zlovolju izazvao naš više od tridesetak godina star prijedlog da se kao mala i siromašna zemlja priključimo osnivanju fonda domain public payant, koji se već dugo primjenjuje u nizu zemalja, i nije isključeno da ga danas-sutra ne prihvati i Europska unija. Naime, riječ je o tome da izdavač koji objavljuje djela domaćih i stranih pisaca, mrtvih više od pedesetak godina, kada se gase njihova autorska prava, plaća stanoviti skromni postotak potencijalnog autorskog prava u fond koji pomaže izdavanju knjiga suvremenim, osobito mlađim, još nedovoljno afirmiranim piscima. Nije li prirodno i u duhu humanih načela da mrtvi klasici, koji su prošli sve početne jade i nevolje nedovoljno znanih stvaralaca, sve do nerazumijevanja vlastite sredine, da bi mnogi od njih u kasnijim godinama eventualno stekli sve blagodati najšire popularnosti, pomažu onima koji pišući, dakle nastavljajući život književnosti, grcaju u oskudici. Vjerujem da bi takvo što podupro svaki misaoni čovjek, pa ni prema kojem civilizacijskom principu i nije u redu da od svega imaju korist jedino izdavači, ali strahujem da u našim nepovoljnim gospodarskim neprilikama nema mnogo mjesta za humane procjene. I doista, i taj je projekt svojedobno doživio neuspjeh obzirom da kult egoističnog izdavaštva u nas prevladava nad poetskim maštarijama. Možda će danas mladi pisci, jednom, u povoljnijim ekonomskim okolnostima, spoznati plemenitu stranu tog projekta, kao što su je spoznali u sve većem broju zemalja. Ali i tom su se projektu oduprli naši mali i veliki izdavači (mali, jer muku muče s distribucijom svoje dvije-tri objavljene knjige, veliki, jer se jedino brinu o proširenju svojih trgovina) htijući samo za sebe zadržati zaradu od objavljivanja Balzaca i Šenoe, Gogolja i Gjalskog, Rimbauda i Kranjčevića. Ne kažem da u nas nema i razumnijih izdavača, ali kada se povede riječ o autorskim pravima, razum pada u vodu. Nije uzalud bilo rečeno: Sirotinjo i Bogu si teška...

Na upravnom se odboru Društva hrvatskih književnika raspravljalo o posebnim tribinama koje bi se jedanput tjedno, uvečer, u različitim terminima, održavale u prostorijama s aktualnim temama. Zbog čega se to nije ostvarilo?

— Ne znam koliko je naše ustrajavanje na poštivanju, sređivanju i unapređivanju autorskih prava štetilo Društvu hrvatskih književnika, ali koristilo, bojim se, nije. Dapače, uoči prve godišnje skupštine nakon one izborne, došla je u tajništvo Društva stanovita novinarka i šapćući nagovještavala kako joj je savjetovano da napadne Skupštinu, koja je osim ostalog bila posvećena stogodišnjici osnivanja Društva hrvatskih književnika. Mogu to i sada spomenuti, jer kad sam i jednom prije spomenuo taj slučaj (koji nikad nitko nije opovrgao, pa se nije javio ni savjetodavac) novinarki se, Bogu hvala, ništa nije dogodilo. Ipak, njezin je naručen i izvršen napad na Društvo bio samo početak višeglasnoga suglasja u istom smjeru, koji je uglavnom tendirao prema ukidanju Društva. Hoću reći, javilo se nekoliko pojedinaca, među njima i znana novinarka, koji su poslužili, ne sluteći da zapravo stupaju u — literaturu.

Zašto o svemu tome govorim? Bilo pa prošlo i nije prvi put. Zar narod ne kaže: Samo se iza dobrih konja diže prašina? Ali...

Spominjem to da bih objasnio zašto pored niza predstavljanja novih izdanja knjiga u prostorijama DHK-a, obilježavanja književnih godišnjica, susreta s piscima iz drugih gradova pa i država, zatim pored brojnih književnih priredbi izvan Zagreba, internacionalnih festivalskih priredbi, dodjeljivanja književnih nagrada, nije u proteklom razdoblju održana ni jedna diskusijska tribina, iako smo najavljivali njihove programe? Dapače, Upravni odbor nekoliko je puta tražio da se one održe (primjerice o jeziku, izdavaštvu, književnosti na televiziji, ženskom pismu itd.) i određivao čak i rokove, ali voditelj ipak nije za njih nalazio mjesta, što je, barem meni, sve više počelo sličiti — u kontekstu kojekakvih događanja — na strah od mogućih provokacija, neprimjerenih podmetanja itd. Stoga se zalažem da se ubuduće za voditelje diskusijskih tribina imenuje više ljudi, za svaku po jedan pripremljeni stručnjak, koji bi znali odoljeti kojekakvim pritiscima ove i one vrste, ma koliko društvene prilike u nas bile pretjerano politizirane.

Što kažete na miješanje politike u sve segmente društvenoga stvaralaštva i njezino dijeljenje ljudi na podobne i nepodobne?

— Danas se, s kompetentnog mjesta, odbija novčana pomoć delegaciji vrhunskih stručnjaka da otputuju u Washington kako bi u Kongresnoj knjižnici, zajedno s američkim marulozima, održali simpozij u povodu pet stoljeća dovršenja Judite Marka Marulića, prve hrvatske tiskane knjige. Sve nas zaprepašćuje takav odnos, ali sljedećih dana, s drugih kompetentnih mjesta, pokaže se više razumijevanja za iznimni događaj, i delegacija ipak otputuje. Danas me znani književnik-novinar kleveće u dnevnim novinama kako sam u pjesmi Progonstvo Iloka, nastaloj 1991, dakle u trenutcima istinskog progonstva, napisao stih kako mrzim Srbe, što je notorna i utuživa laž, sutra mi se javi priređivač knjige o prognanicima i zamoli da u njoj objavi i tu moju pjesmu.

Od pretjerane politizacije, lova u mutnom, proglašavanja podobnih i nepodobnih, pomalo počinjemo gubiti glave, što negativno djeluje na rad i sam život

Od piščeva rada žive: izdavači, urednici, tiskare, lektori, grafičari, čistačice, daktilografkinje, kritičari, knjižare, ustanove za kulturu, ministarstva. Najmanje, ili gotovo ništa, za svoj višegodišnji rad dobiva pisac. Kako je to moguće i na koji se način takva pozicija može promijeniti?

— Član ste Upravnog odbora Društva hrvatskih književnika i znate koliko se godinama (ne samo od jučer, prekjučer, nego više od stotinu godina) trudimo da se popravi nepravedna, besmislena raspodjela materijalnih dobara u izdavaštvu, općenito u kulturi, pa što smo postigli? Po prastaru receptu pokušavaju nas posvaditi međusobno. Pokušavaju nas razbiti u nekoliko društava, kao što se to čini u velikom svijetu. Oni koji donekle shvaćaju smisao književnosti zatrpavaju nas obećanjima. Pokušajte dakle živjeti od obećanja.

Jesu li sve smjene književnih generacija bile ovako bučne, netrpeljive, agresivne i nametljive, ističući samo sebe i svoju poetiku, ili su se one u prošlosti događale u tolerantnijem duhu, u dosluhu s prethodnicima? Kako ste doživljavali one ispred i iza sebe, mislim dakako na vašu generaciju krugovaša?

— Postoje bitne razlike između ondašnjeg i sadašnjeg vremena, kao što ima i bezbroj podudarnosti. Osnovno je, mislim, što se ni u jednom od svih književnih naraštaja ne mogu baš svi pisci, s obzirom na estetska, pa i sva druga opredjeljenja koja čine literarnu osobnost, trpati u isti koš. Početno zajedništvo interesa postupno se sve više razgrađuje, istinski se talenti sve više okreću od vlastite skupine prema svijetu (književnosti drugih naroda) i tradiciji vlastite literature. Tko podcjenjuje jedno ili drugo, ili čak oboje, presahnut će kao malo vode na pijesku. Podcjenjivanje književnih prethodnika vlastitog naroda, ne ono deklarativno nego bitno, stvaralačko, ravno je literarnom samoubojstvu. Već sam u ovom razgovoru iznio primjer zemlje gdje su politički (boljševički) birokrati pokušali, stariji pa i srednji naraštaj pisaca, baciti u zapećak kako bi, zamislite ludosti, napravili mjesta novom naraštaju. Naravno da će im vrijeme pokazati njihovo pravo, nakazno lice u ogledalu. Ukoliko baš nije sibirska zima nesreća će samo stimulirati odbačene odnosno onemogućavane pisce, a talentiraniji mladi ubrzo će pokazati zube svojim samozvanim naredbodavcima.

Naravno da ima i starijih pisaca koji će podcjenjivati mlade. Na žalost takvih se nađe i u Društvu hrvatskih književnika, ali osnovni su krivac mediji koji nam zlonamjerno broje novoprimljene članove. Usprkos birokratskoj pameti, zlonamjernosti, uvjeren sam da naše Društvo mora šire otvoriti svoja vrata istinskim mladim talentima, bez obzira na dogmatske kritike. Uvjet da član Društva može postati netko s najmanje tri vrijedne knjige postao je neodrživ u sadašnjim izdavačkim prilikama. Uvijek sam bio na strani mladih i suprotstavljao se onima oko sebe koji bi zahtijevali neka mladi pate kao što smo i mi patili, to ih može samo ojačati. Jest, mi smo, u godinama nakon Drugog svjetskog rata, patili, a tko je jednom obilježen, bit će obilježen za čitav život, ali to nikako ne znači da bi nevolju trebalo navlačiti na one koji dolaze iza nas. Tako se, eto, opet vraćamo na temu »Krugova«.

Ta se generacija (dvadesetogodišnjaka i Europejaca u današnjem smislu tog pojma) junački suprotstavila dogmatizmu tada važećeg socrealizma, koji je prijetio da osakati, pa i do temelja uništi i samu pomisao na slobodu književnog i uopće umjetničkog stvaranja, prolazeći kroz šibe pa i najmračnije osude i medija i političke vrhuške (mračnjaci, dekadenti, imperijalističke sluge) i to ne samo za jednu godinu nego i za buduća desetljeća. Boljševički će dogmatizam kao službena religija pasti nakon sukoba Tito-Staljin, ali će »krugovaši« ostati trajna kost u grlu potajnih dogmatika. Po njihovu mišljenju, nakon toliko kleveta, »tu ipak nečega mora biti«. Doda li se krugovaškim i postkrugovaškim grijesima još i Deklaracija, najbolje bi bilo za mir u kući...

Sadašnji književni naraštaj sve te mračne kušnje ne prolazi, njega se šalje na sajmove knjiga, plješće se tobožnjim i stvarnim uspjesima, nekritički o njima pišu mediji, a moramo priznati kako među tim ljudima zaista ima talenata, ali se olako odriču mračne književne prošlosti. Istinski talenti ubrzo će spoznati o čemu je zapravo riječ. Što se pak tiče odnosa »krugovaša« prema prethodnicima, pogledajte, primjerice, Antologiju hrvatske poezije Nikole Milićevića i Antuna Šoljana, koja se prvi put u nas vraća sve do prvih stihova napisanih na hrvatskom jeziku. Nisam li i ja koju godinu poslije (prevođenje je dugotrajan posao) objavio zajedno s Ivanom Kušanom isto tako sveobuhvatnu antologiju hrvatske poezije na francuskom jeziku u Parizu?

Tone li poezija u šutnju, zaborav, ili je još buntovni čuvar bitka pred prazninom svijeta, budna snaga koja bdije nad njim? Zašto se ne popularizira putem HRT-a, i drugih dostupnih medija?

— Nema naroda ne samo u Europi nego u čitavom svijetu koji ne cijeni, podržava pa i potpomaže vlastito pjesništvo. Ima zemalja u kojima se održava i po nekoliko festivala poezije. Zahvaljujući tome pjesništvo cvate kao nikada i na sve strane širi svoja međunarodna krila. Pjesnike i njihove internacionalne priredbe pomažu države i gradovi (kao u nas) ali i tvrtke, tvornice, industrije i manji obrtnički pogoni, novine, hoteli, restauracije itd. U nas su pak pivovare, tvornice lijekova i kućnih potrepština, banke i lutrija, čini se, povezani većim dijelom ili čak ponajviše s televizijom, koja za poeziju mari svake pete godine, jer im je općenito literatura, zahvaljujući političkim igrama, pomalo sumnjiva stvar. Znamo da smo prilično siromašna zemlja, ali i da nas u tome siromaštvu priječi i primitivizam koji, kada već troši na reklamu, radije bira telefonski broj radija i televizije, koji su doduše neusporedivo skuplji ali i manje ugroženi s obzirom na svagda moguću anatemu odozgo.

Vaša zbirka Akordeon, tiskana u knižnici DHK-a sredinom 2000, navodno nije otkupljena. Što mislite koji je tomu razlog i je li moguće da u trenutku kad izvan naše domovine skupljate lovorike za svoj pjesnički rad, kod kuće bivate zaobiđeni i na neki način marginalizirani?

— Ne bih rekao marginaliziran jer nema dnevnika u Hrvatskoj u kojemu nije objavljen prikaz knjige (pisali su o njoj, koliko znam, Bagić, Begović, Benčić, Jurišić, Maroević, Mrkonjić). Tko je pak odbio otkup za moju i nekoliko drugih knjiga iz naklade Društva hrvatskih književnika, predsjednik komisije ili netko viši i od njega, zapravo i nije važno. To je taj sramotni birokratski odnosno komesarski folklor, običnim riječima rečeno: zavist i osvetoljubivost. Svakako, morao sam platiti dodjelu zaista visoke slovenske srednjoeuropske književne nagrade Vilenica, kad je već nisu mogli po starom (boljševičkom?) običaju, to spriječiti. Uostalom knjige više nema na skladištu i mogu se nadati da je u rukama čitatelja odnosno knjižnicama.

Spomenuo sam već negdje ranije poslovicu nitko nije prorok u svojem selu. Meni je daleko važnije što mi je sedam pjesama iz zbirke Akordeon prevedeno na slovenski i objavljeno u zbirci izabranih pjesama Pregnana balada kao sastavni dio nagrade Vilenica. Takav smo mi jadni svijet: boli nas tuđi uspjeh. Sad, nakon dodjeljivanja Zlatnog vijenca Struških večeri poezije očekujem još gora iznenađenja koja to naravno i nisu.

U stihovima gradite svijest o tome kako je pjesma ona koja istražuje u tmini svijeta iluzornu kuću bitka. Težite uvući se u sebe do dna, kako biste se ponovno sastavili po mjeri vlastitih žila. Magijska je uloga pjesnika čudotvorca, koji pišući rastvara sve slojeve vremena sežući u dubinu iz koje izvlači neprestano isti tajanstveni krug, u želji da dohvati kozmičku prostrtost, zaviri s onu stranu prostora, pod njegovu površinu i uroni u ljekoviti mrak?

— S obzirom da mu ne preostaje drugo nego da ljude oko sebe promatra isključivo izvana, po njihovim vanjskim postupcima, dakle da samo nagađa o njima, pjesniku ne preostaje drugo nego da raščlanjuje samoga sebe, da, kako to i vi kažete, prodire do vlastitog dna koje mu lukavo, prevrtljivo izmiče, ipak ne posve bez uspjeha, jer i stvaralac tijekom godina stječe nekakva iskustva. Svjestan da je usudom povezan i sa širim, izvanzemaljskim prostorom, vidljivim i nevidljim svemirom, njegovim krajnjim smislom (ili čak besmislom) pjesnik i uopće čovjek koji se nije predao kalupima, pokušava dokučiti i tu dimenziju svojeg postojanja. Naravno da takvo shvaćanje nije nikakva dogma, nego samo pokušaj razumijevanja jednog nevoljnika koji se zakopao u nerazmrsiva klupka vlastite egzistencije. Pa i nije riječ o istinskom nevoljniku, nego mnogo više o strpljivu tragaču, odnosno — kako je napisao Antun Šoljan — o rudaru koji neprekidno promišlja, iskušava sve u sebi i oko sebe, do granica koje ga podnose. Ne obazire se puno na one koji smišljaju neku drugu igru. Ne možete računati na vlastitu slobodu ako je oduzimate drugima.

Govori se kako poeziju danas gotovo nitko ne čita, a svjedoci smo niza novotiskanih knjiga, brojnih rukopisa po natječajima za mlade pjesnike. Nije li problem u medijima koji poeziji daju manje prostora nego prozi, pa se i recepcija čini manjom?

— Ne bih ja previše zamjeravao medijima, premda to ponekad činim s obzirom da sam predsjednik Društva hrvatskih književnika i boli me nenamjerno i namjerno prešućivanje, iskrivljavanje, klevetanje. Uostalom, to nije časno novinarstvo i kad se svedu računi, sve se plaća. Kad čovjek pomisli da je toliko moćan da može mijenjati činjenice, istina mu se razbije o glavu. To ne mora biti zapaženo u istom trenutku, ali kazna kad-tad slijedi. Kao urednik književnog časopisa mogu vam reći kako ima avangardnih proznih knjiga koje se i službeno hvale, a kritičari o njima ne žele pisati, s druge strane »Forumova« kritičarka poezije bez savjeta sa strane sama izabire knjigu pjesama o kojoj želi pisati. U nekim novinama ima premalo prostora za kulturna događanja, u nekim drugim pak urednik odnosno uredništvo izmišlja manje ili više podobne i nepodobne. Ne bi trebalo zaboraviti da novine traju vrlo kratko i da svojim odnosom prema zbivanjima, pri čemu kultura nije nimalo sporedna, neizravno određuju svoju sudbinu.

Kao sastavljač niza antologija na našem jeziku i u prevodima na francuski, njemački, makedonski, slovenski, što mislite kakva je njihova uloga?

— Dodajte tome i antologije hrvatske poezije na engleskom, poljskom, švedskom, talijanskom i ukrajinskom, u kojima sam ja zastupljen ne samo kao autor, nego sam ponekad i poticao sastavljače, pa im i izravno pomagao šaljući na njihovu adresu zbirke pjesama njima nepoznatih pjesnika, ili sam pjesnicima slao adrese sastavljača kako bi im sami slali svoje knjige. Možda je ipak najveći pothvat bio kada sam krajem šezdesetih godina inicirao sastavljanje i prevođenje na engleski Antologije suvremene hrvatske proze, koja uskoro izlazi u dvije opsežne knjige velikog formata s prozama od Slavka Kolara i Miroslava Krleže do najmlađih pripovjedača. Knjige su već davno rasprodane i kažu mi kako na mnogim slavističkim seminarima služe kao jedina informacija o našoj suvremenoj književnosti. Ondašnji mladi iz Antologije danas su pisci u srednjim godinama i već se dugo zalažem kako bi trebalo sastaviti i prevesti na engleski i treću knjigu, s prozama današnjih mladih i novih, pa tiskati sve tri knjige koje bi činile cjelinu.

Premda su mnogi skeptični prema prevođenju osobito poezije, ja imam drugačija iskustva. Nužno je prevoditi, ali ne samo na tzv. velike jezike, premda ni njih ne treba zapostavljati, nego i na one manje koje muče slični problemi i često su uspješniji u njihovu rješavanju.

Vaše su knjige pjesama prevedene na više od dvadeset jezika. Najprevođeniji ste naš pjesnik. Kako se vidite u svjetskim razmjerima, kuda bi smjestili svoj pjesnički opus?

— Postoji više od tisuću prijevoda mojih pjesama na blizu četrdesetak jezika. Samo prva moja objavljena pjesma, Metamorfoza prevedena je, koliko ja znam, tridesetak puta, prvi put 1960. na poljski, u Varšavi, a zadnji put (nadam se ne i posljednji) prije mjesec dana na talijanski — u Švicarskoj. Pojedine pjesme prevodilo je na pojedine jezike više prevoditelja, pa se jezičari mogu zabavljati mogućnošću različitih prevodilačkih rješenja. Na festivalu poezije u Rotterdamu, pred dvije godine, prišao mi je kineski pjesnik s Tajvana i pokazao prijevode mojih pjesama na slikoviti kineski. Želim reći, pjesme putuju svijetom, a da vi i ne slutite kako. Pa i bolje je tako, kada za stihove jedva da postoje autorski honorari. Neka honorare, ako ih prati sreća i ako to uzmognu, dobiju prevoditelji, naši najbolji saveznici, uostalom i sami pjesnici. Ljuti me jedino kad mi netko, makar i u najboljoj namjeri kaže kako su mi pjesme previše crne, kao da nije previše optimizma to što pišem stihove već pedesetak, pa i više godina. Suglasan sam kad me svrstavaju u srednjoeuropsku modernu, negdje između ekspresionizma i nadrealizma, kao što je napisao u recenziji rukopisa moje zbirke pjesama uvaženi prof. dr. Milivoj Solar.

U nedavnom ste razgovoru naveli da pozdravljate svjetsku tendenciju (pa i našu) da poeziju sve više pišu žene. Pa žene su oduvijek pisale poeziju, samo su ostajale potisnute, nevidljive, samozatajne, dakako na svoju štetu. Tek odnedavno uspostavlja se ravnopravniji odnos, ali još stegnut u bezrazložne predrasude. Što mislite o tom bitnom problemu?

— Književnom časopisu »Forum«, koji ja uređujem zajedno s Dubravkom Jelčićem, zaista se ne može prigovoriti da zapostavljamo žensko pismo. Pogledajte u nedavno tiskanoj bibliografiji publikacije (za razdoblje 1962-2001) koliko je objavljeno književnih i znanstvenih radova žena, a osobito posljednjih deset-petnaest godina. Uopće nas ne zanima kakva su spola naši suradnici, priloge ocjenjujemo jedino prema njihovoj vrijednosti i značenju. Međutim činjenica je da se u hrvatskoj književnosti javlja sve više darovitih žena, što je velik civilizacijski pomak, jer nije riječ samo o našoj književnosti nego svjetskoj tendenciji. Moglo bi se dapače reći da je u nas još podosta konzervativizma kad je riječ o ravnopravnosti spolova, jer se u mnoge mozgove još nije probila spoznaja kako nije riječ o milosti odnosno razumijevanju kojim muškarci daruju žene, nego nužnosti, želimo li doista humanu preobrazbu čovječanstva.

Bez aktivne uloge žena na svim poljima ovo polovično čovječanstvo nema mnogo izgleda za rješavanje bitnih problema. Sve su statistike samo manje-više ljupke muške igračke ne uđu li u srž rješenja. Isto tako nisam ni za stvaranje ženskih društava, klubova, ukratko svojevrsnih geta u koje je zabranjen ulaz muškarcima. Ne misli valjda netko da bi moglo doći do rata između žena i muškaraca? Put je u aktivnoj prisutnosti žena u postojećim oblicima društvenog nastojanja koje će one, ja u to vjerujem, spašavati od skora urušavanja. Hoće li u tome uspjeti, hoće li se u međuvremenu riješiti brojnih nagomilanih predrasuda, u punoj mjeri zavisi budućnost čovječanstva, koje se sve više naginje propasti.

Razgovarala Andriana Škunca