Hrvatski filmski provincijalizam

Poželite li na Internetu naći podatke o hrvatskoj kinematografiji, bit će to vrlo težak i vrlo često (osim rijetkih izdvojenih primjera) jalov posao, jer za razliku od mnogih zemalja slične veličine i razvijenosti mi nemamo bazu podataka vlastite kinematografije

Doduše, u posljednjih godinu dana takvu bazu (doduše ne potpunu) podataka moguće je naći na srpskim sajtovima koji su, da bi stvar bila zamršenija mijenjali adrese. Naravno da čudi kako netko u Srbiji može u predstavljanju hrvatskoga filma naći i interes i profit (jer teško je vjerovati da to radi iz čista altruizma i ljubavi prema bližnjem), a u Hrvatskoj ne. Međutim još je paradoksalnije da Tihomil Hamilton (široj publici poznat kao autor priloga o filmskim sajteovima na Internetu u donedavnoj HTV-ovoj emisiji o filmu Café-cinéma), urednik filmske rubrike dnevnog internetskog magazina Corner.hr i glavna urednica tog magazina Anina Oštrić već dvije godine nude projekt baze podataka o hrvatskoj kinematografiji pod naslovom FIC.hr — Filmski internet centar Ministarstvu kulture, ali još nema pozitivna odgovora. Čini se tako da ne samo ovo ministarstvo ili vlada nego i oni koji su im prethodili, a i čitavo hrvatsko društvo i javno mnijenje, spremno izražavaju potporu i čak govore o nužnosti informatičke pismenosti, ali im je to jedna od apstraktnih činjenica današnjeg razvitka kako tehnologije tako i kulture. Kada pak treba promišljati o ulaganju u informacije koje će taj razvitak učiniti korisnim za našu zemlju i njezine proizvode (a i kinematografija je jedan od njih), za takve konkretizacije jednostavno još nema sluha.

Odmahivanje rukom

Nije u tome mnogo promijenilo što prijedlog FIC.hr na desetak stranica obrazlaže značenje takve baze podataka (na hrvatskom i engleskom jeziku, koja bi započela igranim filmovima, a nastavila se i svim drugim vrstama te festivalima, manifestacijama i nizom drugih informacija vezanih za naš film i filmske djelatnike) i za moguće korisnike u našoj zemlji, pa i one u inozemstvu koji bi bez mnogo gubljenja vremena mogli doći do svih činjenica koje ih zanimaju o hrvatskoj kinematografiji. Mnogi od onih u nas koji su i sami odgovorni za negativno ozračje koje se stvorilo oko hrvatskoga filma odmahnut će rukom — kao koga još zanima hrvatski film, te nastaviti po ne znam koji put prežvakavati priče o odnosu našeg filma i publike, načinima na koje se dodjeljuje novac i jesu li baš oni najbolji dobili mogućnost za realizaciju svojih projekata, a ako jesu, zašto nemamo boljih i zašto se filmaši ne okrenu ponajprije gledateljstvu i tome slično.

Izolirana kinematografija

Vrteći se tako u krugu problema koji promatraju hrvatski film kao potpuno izoliranu činjenicu (a nije nevažno da se to poklapa i s nemalim brojem mišljenja o tome kako bi se i čitava država trebala zadržati u nekoj vrsti izolacije da ne bi izgubila potpunu samostalnost), malo tko će biti svjestan da zapravo takvim izolacionizmom zapravo podržava provincijalizam. Ukoliko to ipak nekomu dopre do svijesti, onda će preporučiti našim filmašima da se u borbi za gledatelje ugledaju na američku kinematografiju (iako je svakom jedva prosječno filmski obrazovanu čovjeku jasno da će i jedva osrednji američki redatelj napraviti uspješniji američki film od našeg autora u našim uvjetima), ali se nitko neće upitati zašto još nismo ušli (iako je bilo obećano da će se to zbiti do kraja prošle godine) u europske organizacije što potpomažu filmske projekte koje koproduciraju barem tri zemlje članice tih organizacija, što bi neizbježno vodilo prema drukčijim i vjerujem boljim modelima produkcije, ali i mijenjaju naših autora te njihovih nazora i načina pristupa filmu iz drugačije perspektive. Tako se čini da svima odgovara da Hrvatska barem u filmu ostane provincija na rubu Europe u kojoj će autori stvarati filmove kao i do sada novcem Ministarstva za kulturu i HTV-a, producenti (uz proviziju) tim novcem bez ikakva rizika organizirati snimanje takvih filmova, a novinari i kritičari ponavljati teze o dosadnosti i nekvalitetnosti hrvatske kinematografije.

Izlazak iz provincijalizma

Iz te će se vizure činiti potpuno nevjerojatnim da bi se netko iz inozemstva mogao zainteresirati i čak na Internetu pokušati pronaći neke podatke o takvoj kinematografiji, iako činjenica da su u posljednjih desetak godina hrvatski filmovi dobili nezanemariv broj međunarodnih nagrada (doduše pretežno na manje poznatim festivalima), pa i to da su u nekim zemljama prikazane revije hrvatskih filmova, govori da i u svijetu postoji stanovit broj ljudi koje zanima i hrvatski film i koji bi s bazom podataka o njemu na Internetu imali mnogo lakši posao da mu pomognu u međunarodnoj afirmaciji.

Zato pravo pitanje vezano u projekt FIC.hr nije da li je to najbolji od mogućih pokušaja stvaranja baze podataka o hrvatskoj kinematografiji (jer ne dvojim da će njegovi autori zasigurno prihvatiti dobronamjerne i kvalitetne dopunske prijedloge), nego da li mi uopće želimo takvu bazu podataka, što zapravo znači želimo li korak naprijed i pokušaj izlaska iz izolacionizma i provincijalizma. Ukoliko odgovor bude ne ili pak samo deklarativno da bez ikakva konkretnog napora ili pokušaja u tom smjeru, onda će čak i lošiji hrvatski film nego što je bio do sada biti upravo ono što zaslužujemo.