Horor u novom ruhu

Dana 3. svibnja održana je u prostorijama Matice hrvatske svečana promocija »Hrvatske revije«, prvog broja drugog godišta. Na promociji su govorili predsjednik Matice hrvatske Josip Bratulić, zatim Tonko Maroević, jedna od urednica, Lovorka Čoralić, te glavni urednik »Hrvatske revije« Mladen Klemenčić. Profesor Bratulić naglasio je da je časopis »Hrvatska revija« okupila sve mislioce koji su promišljali budućnost hrvatskog naroda, kao što je to Vinko Nikolić, koji je zajedno sa »Hrvatskom revijom« došao u Maticu hrvatsku. Tema ovoga broja »Hrvatske revije« je je hrvatsko proljeće i problemi Matice hrvatske u godinama 1971/1972, razdoblju tzv. socijalizma s ljudskim likom. Hrvatska revija iznosi i staro i novo — staro u novome ruhu. Drugi blok tema posvećen je svecima zaštitnicima — sudbinama ljudi, gradova i svetaca. Tonko Maroević naglasio je smještaj svetaca u prostoru povijesti i književnosti. Blok članaka o svecima afirmacija je našeg urbaniteta, osobito grada Dubrovnika sa svetim Vlahom. Tonko Maroević govorio je o nedavno objavljenom zborniku o svetom Vlahu. O svecima u ovom broju »Hrvatske revije« pišu i mlađi povjesničari. Povijest je uvijek pisana iz perspektive ljubavi. Pisci su u svetačkom pronašli umjetninu, pretvaranje običnog u neobično. Pojam svetačkoga traženje je aureole u ambijentima mjesta u kojima ljudi žive. Tako grad Split ima svoj dignitet upravo zbog salonitanskoga. Gradovi su ambijenti — kohezivni elementi koji povezuju puk i dostojanstvenike. Lovorka Čoralić naglasila je da svece upijamo tijekom života, o čemu govori i naša opširna hagiološka baština. Čak šezdeset stranica »Revije« posvećeno je problematici svetaca, a sudjelovalo je dvanaest suradnika: Tonko Maroević, Stanko Andrić, Marino Baldini, Marina Miladinov, Zrinka Nikolić, Damir Karbić, Ksenija Kalauz, Meri Kunčić, Zoran Ladić, Zdravka Jelaska, Ivana Prijatelj Pavičić i Ivo Banac.

Madenićev Feniks

Predstavljanje zbirke Feniks autora Zvonka Madenića održano je u ponedjeljak 6. svibnja u prostorijama Matice hrvatske. Zbirku pripovijedaka predstavili su Ante Batinica i Tito Bilopavlović. Autor zbirke rođen je 1959. godine u Splitu, a u Zagrebu je diplomirao povijest umjetnosti i studij povijesti. Madenić je dosad objavio šest knjiga, među kojima se ističu Olujna razmišljanja, Elektronička pošta i Pucanj u veličinu. Zbirka Feniks sadrži četrnaest priča. Prvi je o knjizi govorio Ante Batinica, dugogodišnji pročelnik Odjela za književnost Matice hrvatske i član MH Šibenik. Batinica je govorio o svijetu koji nas okružuje i o tome da se toliko toga pojavljuje u svijetu da čovjek ne može sve pratiti, pa je važan uradak koji iz toga proizlazi. Prelazak s romana na kratku priču je zahtjevan posao, a sam pojam romana do današnjih je dana pretrpio toliko redefinicija da se ne zna što je zapravo roman, za razliku od pojma kratke priče koji se javlja u devetnaestom stoljeću. Tito Bilopavlović naziva autora darovitim, visoko pismenim i vrlo radišnim. Kad bi svaki pisac imao sva ta tri elementa, bilo bi mnogo više pisaca. Bilopavlović Madenića naziva literarnim moralistom, s moralom koji je vrlo prepoznatljiv po kamenitoj čvrstoći, koji ne trpi moralna skretanja ulijevo ili udesno. Autor propituje i ispituje hrvatstvo u ljudskim sudbinama. U ime slobode Madenić je napao sve ono što je tu slobodu ugrožavalo. Madenić je angažiran pisac jer traži anomalije u društvu. Kad bi se Madenić odrekao svoje lokalne strane pisanja dosegnuo bi, prema Bilopavloviću, univerzalnost svojih rezultata. Što se Madunićeva jezika tiče, on je djelomice lokalan, a djelomice standardan; jezik je lijep, likovi su uvijek u krajnosti, kao da su učinili neku krajnost koja je iskaz čvrsta karaktera. Jedna od karakteristika proze je da je ona često naturalistička. U načinu pisanja, međutim, kao književnik, Madunić je tradicionalist, ali ekspresivan po rečenici. To su u nekim slučajevima kićene, duge, barokne rečenice. Takva barokna rečenica u kratkoj priči nema svog mjesta po mišljenju Tita Bilopavlovića. Madunić voli metaforu pa mu je jezik vrlo neekonomičan.

Teorije javnog izbora

Odjel za sociologiju Matice hrvatske i dr. sc. Zdravko Petak održali su 25. travnja predavanje pod naslovom Što je to teorija javnog izbora. Dr. Petak voditelj je Katedre na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Teorija kolektivnog odlučivanja jedan je od dominantnih smjerova društvenih znanosti, ali u Hrvatskoj ta stvar nije bila poznata. Teorija kolektivnog odlučivanja govori o tome kako se donose kolektivne odluke i kako dokazati da iza svakog odlučivanja stoji pojedinačno vlastito blagostanje. Javni izbor nastao je zbog toga da ga ne bismo mogli svesti na privatni izbor. Za javno dobro bitno je ima li konkurentno ili nekonkurentno obilježje, da li je izvediva ili neizvediva teorija neplatiše. Za privatna dobra vrijedi pravilo koliko novca toliko dobara. Za dobra shvaćanja naknade nije više potrebno kolektivno odlučivanje, opća ili zajednička dobra zahtijevaju konkurentno korištenje, a ne mogu se jasno primijeniti tržišna načela. Postavlja se pitanje kako donosimo odluke kada se koristimo javnim dobrima. Politička se igra gleda kroz ponudu i potražnju. Akteri te političke igre su birači, političari (dr. Petak naziva ih i poduzetnicima), interesne skupine i birokracija. Svaki birač želi izbjeći plaćanje, a racionalni je birač zapravo neznalica. Političari su oni koji tumače javna dobra, a u mnogim je situacijama dominantni činitelj birokracija. Prema teoriji troškova političkog odlučivanja, troškovi odlučivanja mijenjaju se s brojem onih koji su uključeni. Očekivani vanjski troškovi najveći su kad je broj pojedinaca malen. U diktatorskom sustavu unutrašnji troškovi političkog odlučivanja najmanji su. Demokratski proces stoga očekuje troškove odlučivanja.

Lingvistička fenomenologija

U srijedu 8. svibnja održano je predavanje i rasprava o temi Lingvistička fenomenologija Johna L. Austina Davora Brusovića u organizaciji analitičke sekcije Odjela za filozofiju Matice hrvatske. Brusović je govorio o teoriji govornih činova J. L. Austina i njegovoj knjizi How to Do Things with Words. Austin je oksfordski đak, profesor moralne filozofije, a umro je 1960. Bio je stručnjak za Leibnitza i grčku filozofiju, posebno za Aristotelova etička djela. Posebnu metodu filozofiranja i pogled na filozofske probleme počeo je razvijati tek početkom rata. Na predavanju se govorilo o Austinovoj metodi analize jezika, koja se čini važnom zbog svoje posebnosti i razumijevanja teorije govornih čina. Brusović je govorio o metodi lingvističke fenomenologije, koja za Austina ima praktičnu važnost jer eksplicira mnoge distinkcije unutar jezika i time obogaćuje naše razumijevanje. Ta bi metoda spojila rad filozofa, gramatičara i lingvista. Austinovu teoriju govornih čina možemo promatrati kao reakciju na logički pozitivizam, koji drži da su jedino smisleni izričaji empirijski provjerljivi iskazi ili analitički iskazi, a svi su ostali besmisleni. Austin upozorava na deskriptivnu pogrešku u filozofiji, gdje iskazi imaju potpunu prevlast, te pomiče svoju analizu jezika u konkretan kontekst komunikacije, to jest socijalne interakcije. Austin naglašava da iskazi, ili kako ih on naziva — konstativi, čine samo dio smislenih izričaja. Postoje i izričaji koji nisu iskazi, koji ni o čemu ne izvještavaju, ne konstatiraju, niti bilo što opisuju, pa ne mogu biti ni istiniti ni neistiniti. Takve izričaje Austin naziva performativima. Performativi su obično glagoli u prvom licu jednine prezenta indikativa aktiva. Eksplicitni performativi imaju gramatičku formu deklarativne rečenice i određeniji su u značenju od pripadajućih primarnih performativa.

Stoljeće radija

Predavanje pod naslovom Stoljeće radija pročelnika Odjela za tehničku kulturu Zvonimira Jakobovića održano je dana 8. svibnja u prostorijama Matice hrvatske u Zagrebu. Povijest radija teško je definirati jer je njegova pojava vezana uz velik broj pojedinačnih izuma. Prošlo je gotovo sto godina otkada je izumitelj Marconi 1901. premostio Atlantik. Zbog velikog broja sudionika u izumljivanju onoga što danas nazivamo radiom postavlja se pitanje tko je izumio radio, odnosno konstruirao njegov uređaj. Nije moguće jednom izumitelju pripisati izum radija. Ako radio definiramo kao prijenos informacija bez žica, onda uspostavljanje radija počinje davno prije nego što je radio izumljen — taj prvobitni izum zasniva se na komunikaciji između električnih vodova. Zvonimir Jakobović navodi tri bitna činitelja u razvoju radija, a to su Nikola Tesla, Aleksandar Popov i Giuliemo Marconi. Engleski fizičar Herz 1888. prikazao je rad elektromagnetskih valova. Karika što je nedostajala na drugom dijelu komunikacijskog lanca bio je detektor elektromagnetskih zračenja. Do 1900. godine izumljeni su i sredstvo, i način izvođenja, i mogućnost zapažanja elektromagnetskih valova. Nikola Tesla proizveo je prijenos rasvjete u električnom luku. Otkrio je također da viša frekvencija donosi tiši rad. Godina 1892/1893. izumljene su visokofrekventne električne struje. Tesla nije doveo svoju ideju o svjetlu bez električnih valova ekonomično do kraja. Teslu je ponajprije zanimao prijenos električne energije bez vodova, pa je za njega prijenos signala sasvim razumljiv. Da bi se uspostavila radijska komunikacija nedostaju modulator (telegrafsko tipkalo) i demodulator (Morse). Godine 1900. Marconi preuzima od Tesle titrajne krugove te kratke i ultrakratke valove. On želi iskoristiti površinski val (koji se danas naziva dugim). Prva radiopostaja otvorena je 1920. godine u Pittsburgu, 1922. proradio je BBC, a 1923. radiostanica u Beču.

Etnologija i etnomit

Predstavljanje knjige Etnologija i etnomit ugledne autorice Dunje Rihtman-Auguštin održano je u prostorijama Matice hrvatske u četvrtak 9. svibnja. Promociju su organizirali Odjel za povijest umjetnosti, arheologiju, etnologiju i arhitekturu Matice hrvatske, Etnološki klub Hrvatskog etnološkog društva i Institut za etnologiju i folkloristiku. O knjizi su govorili Silva Mežnarić, Borut Brumen, Ivan Lozica i sama autorica knjige Dunja Rihtman-Auguštin. Silva Mežnarić naglasila je epistemologijsku inovaciju, prodor koji je omogućio da se paradigma pozitivizma zamijeni interpretativnom sociologijom. Proučavaju se, za razliku od prošlih faza u istraživanjima, svakodnevni čovjek i njegova kultura. U kontekstu razvoja jugoistočne Europe sociologija prolazi kroz stupanj objektivacije podataka. Konstruktivistička sociologija otvara crnu kutiju moćnih socijalnih aktera. Sociomitovi i etnomitovi ne razlikuju se određenim autoritarnim sustavom. Sudioništvo u sociomitu i etnomitu traži strukturalni funkcionalizam. Tema etnologije sada se nalazi između etničke i nacionalne identifikacije. Prva etnologija tadašnje Jugoslavije govori o nacionalnoj temi kao jednom od najvećih problema 20. stoljeća. Smatralo se da Albanci ne mogu postati nacija jer nemaju identiteta. Etničnost se shvaća u tom vremenu kao proces. Autorica uspijeva načiniti nacionalni identitet na svojim temeljima. Posljedica istraživanja nacionalne kulture su kanonizacija i fiksacija, za razliku od 19. stoljeća, kada vlada romanticistički pogled na identitet nacije. Narod je unformiran, javlja se u zajedničkoj kulturi gdje se gubi individualnost. Postavlja se pitanje čime se u Hrvatskoj etnologiji nismo bavili i zašto, te što nas očekuje. Svakodnevni životi žrtava javljaju se u novom etnicitetu nasuprot politici nasilja. Autorica je rođena u Sušaku, radila je u novinarstvu, Institutu za nacionalnu umjetnost, doktorirala je u Ljubljani, a dobitnica je Herderove nagrade.

Vodozemci i gmazovi

Odjel za prirodoslovlje i matematiku MH održao je pod vodstvom mr. sc. Jasne Matekalo Draganović znanstvenu tribinu mr. sc. Eduarda Kletečkog pod naslvom Vodozemci i gmazovi dinarskog krša — upoznavanje sa specifičnostima faune vodozemaca i gmazova dinarskog krša Hrvatske, u četvrtak, 9. svibnja u prostorijama Matice hrvatske. Dinarski krš Hrvatske vezan je za obalno područje Hrvatske. Vodozemci i gmazovi dvije su odvojene vrste životinja, kojima se u prošlosti bavila znanost herpetologija. Te dvije vrste imaju različito podrijetlo, ali su obje kralješnjaci i temperatura tijela im se mijenja. Vodozemci su prvi kralješnjaci koji su izašli na kopno, ali nisu pravi kopneni kralješnjaci. Mladi provode život uz vodu, a odraslima dobro prokrvljena koža služi za disanje. Postoji 4740 vrsta vodozemaca, i to bezrepaca i repaša. Koža im je dobila keratinski sloj koji omogućava da dišu kroz kožu i da ne gube tekućinu. Recentni gmazovi dijele se u šest redova, a u nas se pojavljuju kornjače, gušteri i zmije. U Hrvatskoj ima dvadeset vrsta vodozemaca i 39 vrsta gmazova. Od tog broja samo tri vrste vodozemaca ne žive na dinarskom kršu, a od gmazova samo rovaš ne živi na dinarskom kršu. Na dinarskom kršu u hrvatskom području živi osamnaest vrsta vodozemaca i trinaest vrsta gmazova. U dinarskom kršu žive dakle sve endemske vrste. Relativno je malen broj endemskih vrsta, ali velik broj podvrsta. U vodozemaca opisane su samo dvije podvrste. Smještaj dinarskoga krša je uz more pa je temperatura zraka relativno visoka, što je pogodno za gmazove, koji su termofilni organizmi. Najtoplija područja imaju veći broj gmazova i vodozemaca, što znači da različita staništa omogućuju različit broj vrsta. Vrlo velika promjena klime u kršu utječe na velik broj različitih vrsta. U dinarskom kršu javljaju se različite vrste staništa.

Igor Smailagić