Heroj iz susjedstva

Čovjek pauk (Spider-Man), red. Sam Raimi

Četrdeset godina poslije stripa u izdanju Marvel Comicsa u slučaju Čovjeka Pauka promijenili su se i reprezentativni medij, i okolnosti metamorfoze, ali je ideja ostala ista. Leejev i Ditkov lik zaživio je u filmu Spider-Man redatelja Sama Raimija (Čovjek iz tame), pri čemu je radioaktivni pauk s početka šezdesetih u 2002. zamijenjen svojom genetski modificiranom inačicom. Bojazan o kataklizmi s nuklearnim predznakom tako je sukladno suvremenim propitivanjima nadomjestila nedoumica o moćima genetskog inženjeringa i modifikacijama ljudske DNK. U tom je smislu Raimijev film, odnosno tekst Davida Koeppa (koscenarist također genetski kontekstualiziranoga Jurskog parka) veoma svjež i, dobrohotno rečeno, ne odveć nerealan.

Junak iz susjedstva

Spider Man uz težište na znanstveni dio sintagme znanstvena fantastika promovira još jedan narativni odmak od najpoznatijih ekranizacija stripovskih predložaka. Umjesto neprobojnog eskapizma Supermana koji je došljak iz svemira i Batmana kao introvertiranog multimilijardera, Čovjek Pauk zapravo je obični srednjoškolac Peter Parker čija je osobitost u odnosu na vršnjake ljubav prema biologiji i fotografiji, naglašena sramežljivost i odrastanje bez roditelja. Nadljudske moći će, kao i svaki prosječni adolescent, ponajprije htjeti iskoristiti za privlačenje djevojke u koju je zaljubljen, a tek nakon umorstva voljenog strica koje je nehotice skrivio i za borbu protiv svekolika zla.

Upravo premisa da je glavni junak u prologu priče ni po čemu neobičan pojedinac, Spider-Mana čini lakim za praćenje i poistovjećivanje neovisno s kakvim motivima gledatelj pristupa filmu. Riječ je o kompaktno zaokruženoj priči, s nenametljivim i, što je važnije, nepretencioznim dijalozima, te veoma dobrom glumačkom podjelom. U njoj je Tobey Maguire (Kućna pravila) suptilno utjelovio naslovni lik, a njegova partnerica Kirsten Dunst (Zanesena mladost) kao Mary Jane ostvarila sugestivnu interpretaciju djevojke iz njujorškog Queensa, razapetu između nesređene obitelji i planova o budućnosti koje joj remete pogrešno izabrani muškarci. Paradoksalno, Spider-Man se, nasuprot neočekivano istančanim dramatskim rješenjima i inteligentnom satirom, spotiče o filmske segmente na kojima ovakvi spektakli prikupljaju nepodijeljene pohvale.

Unatoč dobroj strategiji da se New York ne maskira u kakav imaginarni megalopolis, nego da se originalne lokacije (Times Square, Bryant Park, Brooklyn Bridge) posebnim kutovima snimanja i scenografskim rješenjima uklope u ozračje priče, računalna grafika rabljena u akcijskim sekvencama djeluje odveć razlomljeno, bez uvjerljiva stapanja s pripadnom fotografijom. Također, ni računalne intervencije na glavnom negativcu u filmu, Zelenom Zloduhu, u interpretaciji nenadahnutog Willema Dafoea (Platoon / Vod smrti) ne pružaju barem vizualnu nadogradnju slaboj karakterizaciji lika. A poznato je da su dobro osmišljeni zlikovci pravi spiritus movens kako popularnih stripova, tako i njihovih filmskih adaptacija.

Za utjehu ostaje da će najavljeni nastavak filma imati novog protivnika Čovjeka Pauka, a do tada se i u produkciji, kao i u genetici, mogu dogoditi čuda.

Boško Picula