Glupost je svemirska pojava

Glupost je svemirska pojava

Avital Ronell, Stupidity, University of Illinois Press, Chicago, 2002.

»Za sreću su potrebne tri stvari: dobro zdravlje, sebičnost i glupost; no bez gluposti ostale su dvije beskorisne«, kaže Flaubert. Nova knjiga feminističke teoretičarke i germanistice Avital Ronell govori upravo o ljudskoj gluposti, o njezinoj sveprisutnosti u javnom području. Fokusirajući se na njezine političke i društvene implikacije, kao i na prostor koji glupost zauzima u književnosti, filozofiji i politici, autorica pokušava slijediti njezine tragove u teoriji i praksi, te pronaći pravi odgovor na njezin unutrašnji paradoks: s obzirom da glupost u bitnom smislu nije ni manjak morala ni neko patološko stanje, s obzirom da nije obvezana spram istine (jer je ona zapravo zli brat blizanac inteligencije i pameti), kako je onda moguće da glupost ima ozbiljne etičke posljedice? Kako je moguće da ljudska glupost — naizgled benigna, blentava i bezopasna — proizvede ono što Arendtova u svom poznatom tekstu naziva banalnošću, zapravo glupošću zla (Dummheit)? Ima nešto u gluposti — Musil i Deleuze to su prepoznali kao transcendentalnu glupost — što je čini inteligentnom i opasnom. Autoričina namjera u ovoj knjizi nije korektivna ili pedagoška, nego lucidno deskriptivna, tragalačka: putovanjem kroz primjere iz književnosti i filozofije namjera joj je pronaći tragove gluposti u carstvu spoznaje, ispitati njezine transformacije u idiotizam, neozbiljnost i djetinjatost, pokazati kako je ucijepljena u samo tkivo filozofije kao njezin transcendentalni problem. Metodološki je sama stvar pomalo problematična, jer se rat protiv gluposti ne može voditi poput rata protiv droge: iako drugi ima vrlo konkretna, materijalnog protivnika, zajednička im je sudbina — nema konačne pobjede, nakon svake runde borba se nastavlja. Stoga je i metodologija Ronellove pomalo šupljikava, jer predmet istraživanja migolji i bježi — autorica uopće ne daje definiciju gluposti, jer to je ono čega ima, ono što se opire određivanju.

Filozofi kao redikuli

Autorica analizira vrlo raznolike autore poput Musila, Schlegela, Dostojevskog, Wordswortha, Gogolja, Foucaulta... Rezervni sastav na klupi (Deleuze, Nietzsche, De Man, Benjamin...) pozadinska je ekipa koja ulijeće na teren kad glupost treba mapirati, kognitivno iskazati. Tu je npr. feministički osvrt na Musilovo djelo, onda politike gluposti gdje se najpromućurnijim pokazuje Nietzsche, zatim iznimno zanimljiva i detaljna poredbena analiza Flaubertove Gospođe Bovary i Dostojevskijeva Idiota, velikim dijelom utemeljena na Freudovoj psihoanalizi. Završno poglavlje posvećeno je, među ostalim, predodžbi o filozofima kao smiješnim, karikaturalnim stvorenjima: rekli bismo, redikulima. Autoričino razmatranje koje se bavi raznovrsnim oblicima ne-znanja (a to glupost otprilike jest) »radikalan je izazov filozofskim, političkim i etičkim premisama diskurzâ moderniteta«, kaže Jean-Luc Nancy. Glupost nije definirana, ali se smatra da se zna što je: ona je iritantna, odbojna, lako prenosiva (poput gripe), svemirska pojava, pojavljuje se uvijek u paru (glup i gluplji, zao i glup, tašt i glup), a naposljetku distinktivna je odlika, poput Sartreova pakla: »Glupost — to su drugi!«

Glupost kao ideološka kategorija

Etičko-političke implikacije gluposti već su spomenute, no čini mi se da je jednu vrstu analize autorica izostavila, a to je glupost kao ključna kategorija ideologije. Primjerice, tipična žižekovska analiza nikako ne bi propustila spomenuti glupost kao ideologiju u najčišćem obliku, odnosno glup subjekt (bio on Forrest Gump ili tzv. prosječni građanin, čovjek iz naroda) koji utjelovljuje čisti subjekt Ideologije upravo zato jer ništa ne shvaća, automatski izvršava naređenja, ni u što ne sumnja, itd. Dakle, takav subjekt kao pasivni svjedok događaja u kojima i sâm sudjeluje predstavlja glupost u najčišćem i najopasnijem obliku: glupost kao nemogućnost kritičke distance. Fokusiranjem na taj problem Ronellova bi zasigurno postigla mnogo više negoli nekim, po mom sudu, sporednim i nevažnim analizama kojih u knjizi ipak ima dosta. No, ova knjiga nije ispisivanje povijesti ljudske gluposti ni njezino teorijsko definiranje i ideološko omeđivanje, nego ponajprije vrlo zanimljiva studija o uvjetima mogućnosti gluposti, studija zasnovana na lucidnim i prilično originalnim analizama književnih i filozofskih djela. Stoga, ako vam je dosadila ljudska glupost koja vas svakodnevno okružuje, ako su vam dosadili laureati iz Feralove rubrike Greatest shits, pročitajte ovu knjigu: u njoj ćete, među ostalim, doznati da li se i u vama skriva potencijalni idiot koji strpljivo čeka da izađe na svjetlo dana.

Tonči Valentić