Epikur namjesto jahte

Epikur namjesto jahte

Alain de Botton, Utjehe filozofije, prev. Vlatka Valentić; SysPrint, Zagreb, 2002.

Filozof je rekao da je mnogo znanja slabiću teret, a jakomu oklop. Filozofija je stoga u pučkoj varijanti gotovo uvijek prikazana kao neka strašno mučna i tegobna djelatnost, dosadnija od brojanja ovaca prije spavanja, a beskorisnija od igranja pasijansa ili prelijevanja vode iz jedne u drugu posudu. Za kibicere koji tu čudnovatu djelatnost metonimijski zamišljaju predodžbom čovjeka namrgođena lica koje uz voštanicu zuri u prašnjave knjige ili energično razgovara sam sa sobom filozofija ponajprije znači patnju i bol, vrlo često i prezir. Taj se prezir rađa iz potrebe da se svaka aktivnost koja se ne može svesti na parametre svakidašnje pragmatičnosti i iskoristivosti naprosto diskvalificira kao neozbiljan posao, a trud uložen u njega proglasi uzaludnim. Stoga se na prvi pogled može učiniti čudnim da filozofija zapravo ne donosi bol, nego upravo suprotno, utjehu. Štoviše, Alain de Botton govori u pluralu, riječ je o utjehama filozofije: utjeha za neprihvaćenost, za novčanu oskudicu, za frustracije, za neprimjerenost, za slomljeno srce, za poteškoće. De Bottonova je namjera pokazati kako filozofija može biti duševni lijek za nesretne, obespravljene, siromašne, frustrirane... Takva nakana nije nikakva novost, jer terapeutskih priručnika čija je nakana pomoći ljudima bez para koji su osim toga nesretni u ljubavi danas ima na stotine: nekad je obespravljenoj sirotinji utjehu donosio Komunistički manifest, danas to čini Oprah. De Bottonova je knjiga zanimljiva upravo zato jer u povijesti filozofije pronalazi neke konstante koje su iznimno pragmatički aktualne i u današnje doba, pronalazi tekstove u kojima se nalaze napuci kojih bi se čovjek trebao pridržavati želi li, poput medicine koja uklanja tjelesnu bol, filozofijom ukloniti patnju uma. Takvo je terapeutsko putovanje od Sokrata, Seneke, Montaignea do Schopenhauera i Nietzschea zanimljivo napisano i obogaćeno desecima duhovitih ilustracija.

Čitanje u ironijskom kontekstu

Naravno, de Botton je svjestan toga da cijela stvar umjesto ka poželjnom efektu vrlo lako može kliznuti u zamornu i dosadnu trivijalu: stoga i ovaj terapeutski priručnik treba čitati u ironijskom kontekstu, pa sve te naputke i pokušaje pripitomljavanja filozofije i njezina kontekstualiziranja u ovaj naš svakidašnji život pun muka i frustracija ne treba shvaćati odveć ozbiljno. No, premda je potka cjelokupne knjige zapravo ismijavanje i parodija takvih priručnika »koji vam mogu promijeniti život« — baš kao Proust u prethodnoj autorovoj knjizi — ima tu mnogo ozbiljnih stvari, te se pokazuje da ni takav parodijsko-didaktički žanr nije bez vraga. Naime, usprkos zezanciji, činjenica je da filozofija doista može pružiti neku vrstu utjehe, a i sam izbor autora o kojima je riječ u knjizi (pogotovo Seneka, Epikur i Montaigne) govori nam da je terapiju kojom se dolazi do ozdravljenja i istinske sreće ipak bolje prepustiti mudracu nego nadriliječniku: uostalom, doktoru Smithu platili bismo mnogo više negoli gospodinu Sokratu, koji ne bi, da je kojim slučajem živ, tražio ni centa. Zašto, dakle, uzeti pretplatu na luksuzan časopis »Epicurean Life« koji piše o vrhunskoj hrani, jahtama i hotelima, kad imamo Epikura sama? Konačno je pitanje — kako vam to filozofija može promijeniti život — naravno prozaično i zahtijeva odgovor lakonski poput onog montipajtonovskog o smislu života. De Botton kaže: »Nije sve od čega nam je bolje za nas dobro. Ne mora sve što boli biti loše. «Dubokoumne, a duhovite, tračerske, a zapravo poučne pričice o filozofima, ovom su autoru nevjerojatno antipatična lica poslužile da zafrkantskim načinom ukaže na neke sasvim ozbiljne stvari kao što su bol zbog neuzvraćene ljubavi, gubitak prijatelja ili pak materijalne poteškoće. U svakom slučaju, želite li odagnati patnju duše, možda biste — umjesto u pjesmama Tome Zdravkovića — utjehu mogli pronaći u filozofiji.

Tonči Valentić