Bogatije, ali ne i kvalitetnije

Bogatije, ali ne i kvalitetnije

Iako je koncepcija Festivala suvremeno propitivanje književnih klasika, na njemu se najizrazitije nametnulo mnošto iznimno uspjelih glumačkih kreacija u raznim žanrovima. Zanimljivih je režijskih propitivanja bilo mnogo manje, a zanimljivih i ujedno uspjelih još i manje. Festival je ove godine kvantitativno bogatiji, no ostaje dojam nešto niže kvalitete nego proteklih godina. Ili je to samo zbog (velikih) očekivanja?

Deveti međunarodni festival malih scena opravdao je svoje prošle godine stečeno, ali tada prilično nategnuto, određenje — međunarodni. Prvi su se put u povijesti tog festivala mogle vidjeti predstave čak iz devet zemalja: Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Mađarske, Poljske, Švicarske, Italije i Sjedinjenih Država. Stoga možemo reći: festival pod umjetničkim vodstvom Nenada Šegvića, usprkos skromnu budžetu, iz godine u godinu raste i postaje sve važnijim. Čini se da je ovogodišnji festival svojevrsna prekretnica u njegovoj povijesti — dosad se na njega gledalo kao na nadobudno dijete u razvoju. Sad je dijete stasalo, pri čemu se spram njega javlja jedno novo osjećanje — (veliko) očekivanje. Jer — ta se smotra u kuloarima sve češće uspoređuje s poznatim sarajevskim MES-om. Samim time Festivalu postaje sve teže, ali i sve izazovnije.

Proturječna mišljenja

Zanimljiva je činjenica da su ove godine, mnogo više nego lani, mišljenja o mnogim predstavama proturječna. Vjerojatno je to rezultat koncepcije novog izbornika Darka Lukića, koja se temelji na suvremenom propitivanju književnih klasika. S koncepcijom se i ove godine ponovio stalan problem — našlo se tu dosta poprilično klasično mišljenih klasika, te dvije predstave velike scene. Što se tiče suvremenih čitanja klasika, naravno da nam je Festival ponudio samo djelomičan uvid, no posve je jasno da su ona toliko mnogobrojna i različita da ih je nemoguće svesti na zajednički nazivnik. Postavlja se čak i vrlo opravdano pitanje što je danas suvremeno i radikalno. Može li naizgled klasična predstava značiti subverzivniji iskorak od onoga u uočljivo suvremenom pristupu klasici?

Klasične Tri sestre

Na takva su pitanja navele ponajprije četverosatne Čehovljeve Tri sestre u izvedbi Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane i samozatajnoj režiji Tomija Janežiča. Predstava u potpunosti poštuje Čehovljev tekst i atmosferu, te se može odrediti kao klasična. No, sve ovisi o kutu gledanja, jer — u odnosu na redateljsko kazalište koje je dominiralo u dvadesetom stoljeću i na suvremenu mainstream-produkciju pa i na svakodnevni život, gdje smo bombardirani svime što podiže adrenalin, Janežičeva predstava zaista postaje subverzivnom. Njegova bi se estetika mogla nazvati psihološkim verizmom, a metoda uključuje dugotrajan rad s glumcima tijekom kojega se oni posve ogoljavaju i grade dramsko lice iz vlastite unutrašnjosti. Stoga cijeli ansambl funkcionira kao velika cjelina — besprijekorna i vrlo iskrena. Svaka je gesta suptilna i prigušena poput treperavih svijeća koje jedine obasjavaju scenu. Govor se na trenutke stišava do nečujnosti. Čujemo tišinu. Letargiju i tugu. Stvarnost lišena svih neprirodnosti i egzaltacija toliko je hiperprisutna na sceni da postaje nestvarnom i snovitom, transcendentnom. Tri sestre dotiču prostor onkraja gdje klasično postaje suvremeno i gdje realizam transcendira.

Iznimne Bakhe

Još jedna iznimna predstava — Euripidove Bakhe Katona Jószef Szinhaz iz Budimpešte idealna su predstava za ovogodišnji festival — predstava male scene i vrlo radikalnog režijskog pristupa klasičnom tekstu. Redatelj Sándor Zsótér postavlja Bakhe začudno i minimalistički — kružna scena gotovo je posve prazna, prikazuje minimalistički opremljen dnevni boravak, a tijekom predstave upotrebljava se svega nekoliko scenskih rekvizita važnih na simboličkoj razini: nogometna lopta, bicikl, kruh, klupko vune. Kostimi su jednostavni i suvremeni. Kor je sveden na jednu osobu. Glumački je ansambl sjajan i ujednačen u specifičnom načinu glume, gdje se naoko hladno i s odmakom izgovara tekst. Zbog potrage za arhetipskom razinom i posvemašnje odmaknutosti od klasične psihologizacije mladi glumci mogu igrati starce, žene muške, a muškarci ženske likove. Glumac je utjelovljenje stanja svijesti, a ne samo ilustracija dramskog lica koje tumači.

Osim u Bakhama, radikalno iščitavanje klasika obilježava predstave Edip, Diderotov nećak i Izgubljeni raj. Senekina Edipa u izvedbi HNK Split i režiji Ivice Buljana karakterizira zanimljiva koncepcija i estetika, no u predstavi bolje funkcioniraju pozadinski i popratni detalji nego središnji prizori. S obzirom da je glumački stil lišen psihologizacije i ostvaren s hladnim odmakom, ali posve nedosljedno proveden, te se pretvara u loš statični šminkerski recital ili pak isklizne u patetiku, čini se da bi i Buljan i glumci mogli štošta naučiti od kolega iz Bakhi. Diderotov nećak zagrebačke BAD Company (u koprodukciji s Teatrom ITD, Splitskim ljetom i Art-radionicom Lazareti Dubrovnik) u režiji Gorana Sergeja Pristaša najintrigantnija je hrvatska predstava Festivala. Njezini su energični izvođači plesači, te ona funkcionira u prostoru fizičkog teatra. Predstava se oslanja na tekstove Diderota, Platona, Bataillea, Freuda, Sajko i Milata, njezina je dramaturgija fragmentarna, temelji se na logici sna i na varijacijama, a proces je rada istraživački, te svatko od sudionika gradi intimni odnos prema nekoj temi. Rezultat je prilično filozofski intonirana predstava, koja pak, nije lišena eruptivnog, počesto i agresivnog, emotivno-izvođačkog naboja.

Pretenciozan Izgubljeni raj

Miltonov Izgubljeni raj u izvođenju Dell’Arte Company iz Blue Lakea (Ca, SAD) i režiji G. C. Perronea pretenciozan je spoj Miltonove priče o Padu sa suvremenim istraživanjima genetskog inženjeringa, problematikom kloniranja, rušenjem Berlinskog zida i napadom na Tween Towers. U scenskom izrazu spajaju glazbu, pokret, ples i i riječ, no usprkos solidnoj, iako ponešto odveć ilustrativnoj izvedbi, cjelokupni je dojam porazan — pretencioznost koja ne stiže dalje od banalne ispraznosti. Donekle sličnu, iako mnogo dosljednije provedenu kombinaciju glazbe, pokreta, plesa i riječi nalazimo i u predstavi Ponoćnastaloj prema Mickiewiczevoj dramskoj poemi Dušni dan u izvođenju Studium Teatralne iz Varšave i režiji Piotra Borowskog. Najveća vrijednost Ponoći jest energična uigranost mladih glumaca, koji u furioznom obrednom ritmu istodobno razvijaju fizički teatar s elementima plesa i izgovorenu riječ. No, estetika Ponoći ne odmiče mnogo dalje od šezdesetih i od teatra Grotowskog, velikog učitelja Borowskog.

Klasičniji rukopisi

Ostale predstave karakteriziraju mnogo klasičniji redateljski rukopisi. Redatelj Mario Kovač postavio je Ivšićev Akvarij u izvedbi HNK Ivana pl. Zajca na prilično konvencionalan način, ne uspjevši do kraja scenski iznijeti sve relevantne segmente Ivšićeve drame. Müllerov Quartett u izvedbi HKD Teatra Rijeka i režiji Sama M. Streleca uglavnom ostaje u okvirima tipično mišljene groteske transvestizma i intelektualno-seksualnih perverzija, bez na pravi način iznijansirane hladne, ironijske oštrice koja bi pružila scenski odgovor dostojan hermetične i mračne začudnosti Müllerova teksta. Groteska transvestizma suvremenije funkcionira u Genetovim Sluškinjama Gradskog dramskog kazališta Gavella u režiji Damira Zlatara Freya. Iako u njegovoj režiji nema znatnijih inovativnosti, Sluškinje se pamte ponajprije zbog mladih glumaca koji su u svojoj glumi spremni ići dokraja, iako silovitu energiju iscrpljuju odveć pravolinijski, pa početna vanjska ekspresivnost tijekom predstave gubi na snazi. U Kamovljevoj Tragediji mozgova zagrebačke Kazališne družine Kufer koju je u prostoru napuštene tvornice režirala Dora Ruždjak Podolski glumci se previše troše u dernjavi. Silina mladenačkog bunta trebala bi pronaći drukčiji izraz: pritajeniji i očajniji, koji samo u određenim trenucima dovodi do eksplozije. Druga predstava Kufera glumački je mnogo izrađenija. Redateljica Franka Perković osmislila je Krležina Adama i Evu zanimljivo iskoristivši staklenu konstrukciju u tvorničkom prostoru, tako da prvi dio predstave ima sve elemente »kazališta na specifičnoj lokaciji«. Drama je svedena na esencijalno, a odlukom da se određene didaskalije čitaju podcrtan je ironijski diskurs.

Leda i Malograđani

Predstave Leda i Malograđani ničim se ne uklapaju u koncepciju Festivala — izvedene su na velikoj sceni, a redateljski pristup tekstu ostaje u granicama klasično mišljena teatra, odnosno moderne klasike. Najveća kvaliteta Krležine Lede Ateljea 212 iz Beograda u režiji Dejana Mijača dobre su glumačke kreacije. Jedini iskorak u predstavi parodijski je odmak dramskih lica koja ujedno jesu to što jesu i podruguju se tome što jesu. Iako — taj je odmak na neki način očigledan već i u Krleže, te ga je samo trebalo iščitati iz drame. Malograđane Maksima Gorkog režirao je u Crnogorskom narodnom pozorištu Podgorica Paolo Magelli. Vjerujem da bih da nisam upoznata s Magellijevim redateljskim rukopisom, osobito s njegovim ruskim predstavama, bila prilično oduševljena, no... Iako i ovaj put na vrlo visokoj umjetničkoj razini, Magellijeve režije postaju sve predvidljivijima jer se ista estetika i ista rješenja neprestano ponavljaju. Osim pojedinih režijskih inventivnosti, i u Malograđanima najviše plijeni sjajna glumačka ekipa okupljena diljem zemalja bivše Jugoslavije.

Predstave koje su najviše oduševile publiku obilježuje humor na prvu loptu i određeno podilaženje publici. HA! HAmlet u izvedbi Markus Zohner Theater Compagnie iz Švicarske parodija je Hamleta osmišljena na način na koji je to u nas (mnogo bolje!) radio Vili Matula u Münchhausenu. Glumac i glumica tijekom cijele predstave sjede i uskaču u uloge iz Hamleta koje predočavaju govorom, pantomimom i sjajnim promjenama u izrazima lica. No, predstava traje predugo, počesto gubi ritam, a i glumci, iako sjajni, ponekad prijeđu u pretjerano karikiranje, koje prestaje biti smiješnim. Redatelj Pino Costalunga osmislio je s venecijanskom grupom glumaca TeatroImmagine predstavu Zaljubljen u tri naranče Carla Gozzija. TeatroImmagine nastoji revalorizirati commedia dell’arte, tako da i ova predstava velikim dijelom slijedi navedenu tradiciju, ubacujući i neke suvremenije satirične elemente, koji najčešće funkcioniraju ponajprije na razini skeča, čija je namjera dodvoriti se publici.

Iako je koncepcija Festivala suvremeno propitivanje književnih klasika, na njemu se najizrazitije nametnulo mnoštvo iznimno uspjelih glumačkih kreacija u raznim žanrovima. Zanimljivih je režijskih propitivanja bilo mnogo manje, a zanimljivih i ujedno uspjelih još i manje. Festival je ove godine kvantitativno bogatiji, no ostaje dojam nešto niže kvalitete nego proteklih godina. Ili je to samo zbog (velikih) očekivanja?

Tajana Gašparović