Baš zanimljiva komparacija

Baš zanimljiva komparacija

Dok autorice stasale na zagrebačkoj sceni (Matijević-Sančanin, Krajtmajer-Banić i Miletić) suvereno vladaju fizikalnošću i svim aspektima suvremene plesne izvedbe, riječki autori (Mila Čuljak, Petra Corva i David Belas) pokazali su, iako s nešto suženijim tjelesnim vokabularom, širu svijest o čitljivosti, komunikativnosti, odnosno važnosti promišljenog režijsko-dramaturškog pristupa

Treća Platforma mladih koreografa završena je 27. travnja u Gavelli, predstavljanjem sedam mladih hrvatskih koreografa, od kojih četiri sa zagrebačke, a tri s riječke scene.

Predstavljanjem u istoj večeri riječke i zagrebačke nove scene nameće se zanimljiva i sada prvi put moguća komparacija nekih očitih zajedničkih karakteristika, pozitivnih kretanja, ali i problema. Dok autorice stasale na zagrebačkoj sceni (Matijević-Sančanin, Krajtmajer-Banić i Miletić) suvereno vladaju fizikalnošću i svim aspektima suvremene plesne izvedbe, riječki autori (Mila Čuljak, Petra Corva i David Belas) pokazali su, iako s nešto suženijim tjelesnim vokabularom, širu svijest o čitljivosti, komunikativnosti, odnosno važnosti promišljenog režijsko-dramaturškog pristupa. Iznimka je Iva Pavičić, koja se nalazi između te dvije situacije, a koja je otvorila program izvatkom iz svoje cjelovečernje predstave Diptih (biti/sjaj). U predstavljanju svoga intrigantnog i kompleksnog koncepta autorica je jasna, dosljedna i odlučna. No, nakon gledanja, ostaje potreba za osobnijim načinom kretanja svakoga pojedinog plesača kako bi se otvorio prostor za određenije karaktere i preciznije probleme.

Jedna od najzanimljivijih autorica prošlogodišnje Platforme, Željka Sančanin, ove se godine pojavila u autorskom i izvođačkom duetu s Barbarom Matijević, a nastavljajući rad sa Sašom Božićem kao suradnikom za dramaturgiju. Hard to dig it naziv je dueta u kome svaka plesačica razvija osobni način kretanja, zasnovan na vlastitim frustracijama. Suprotstavljeni, dva načina kretanja naglašavaju razlike dvije ionako vrlo različite plesačice i otvaraju problem ne/mogućnosti komunikacije i prepoznavanja. Sančanin nam se otkriva snažnom scenskom pojavnosti, duhovita, neočekivana vokabulara kretanja, svjesna svoje originalnosti. Isto tako duhovita, a u potpunosti fizički spremna, Barbara Matijević predstavila se kao inteligentna i kompletna izvođačica. Iako smo prema kraju počeli žudjeti za promjenom dinamike, ovaj rad zavređuje ponovno pažljivo gledanje (svakako u komornijem prostoru od Gavelle), ponajprije zbog zanimljivosti samih autorica/izvođačica.

Neoguljeni krumpiri

Sličnom tematikom osobnih frustracija, kompulsivnih kretnji i skučenosti bavile su se i Sandra Banić/Ana Krajtmajer u Možda jednom. Kao i Hard to dig it, i ovaj je rad ponijela odlična, snažna i predana izvedba (autoricama se u izvedbi pridružila Zrinka Užbinec) pokazujući spremnost plesačica, no u autorskom smislu sama koreografska struktura zahtijeva ponešto dublje promišljanje. Na sličan problem naišla je i Ivana Miletić Piškor, koja se predstavila solom za Ivu Višak Ona želi u kojem priča (možda pre)jednostavnu priču o ženu koja pleše sama, a žudi za plesom udvoje, da bi se na kraju odlučila krenuti sama. Autorica tradicionalnije plesački odgojena od ostalih sudionica Platforme, odlučila se i za tradicionalniji koreografski pristup, stvarajući estetski dopadljiv i solidno izveden rad.

Po mom sudu najpreciznije osmišljen rad, bez koreografsko-dramaturških upitnika, a suverene izvedbe, prikazala je Riječanka Mila Čuljak. Mića je portret djevojke koja se buni protiv svoje uloge tradicionalne žene, no istodobno uživa u svojoj ženstvenosti i pritajenoj moći. Poigravajući se znanim folklornim motivima kroz pjesmu i ples, te evocirajuću radne pokrete, autorica gradi taj lik kroz stalno uznemiravanje postojećeg stanja. Tako neoguljeni krumpiri postaju igračka, kosa pomno sakrivena ispod rupca pokazuje se nedopušteno dječački kratkom, a narodna nošnja, simbol tradicionalne ženske restrikcije, izvor samoerotičnosti.

Petra Corva, sljedeća predstavnica riječke scene, zasigurno se ugodnije smješta u mimu ili fizički teatar nego ples. U svojoj minijaturi 4 kune i 10 lipa poigrava se potrošačkim mentalitetom i njegovom esencijom — reklamama. Kao i Mića i ovaj rad je precizan, očišćen od nepotrebnih detalja, duhovit i jasan.

I na kraju, zasigurno najduhovitiji rad ovogodišnje Platforme Prenapregnuti beton bez armature, Davida Belasa, bavi se našom socrealističkom prošlošću. Koristeći se poznatim citatima ruskih borbenih i narodnih pjesama i igrajući razne poznate herojske situacije i karaktere, završava pokraj biste u poznatoj pozi druga Tita u šinjelu, postajući legenda. David Belas nedvojbeno je i tjelesno i autorski vrlo sposoban, no još poneki sati provedeni u dvorani za trening nedvojbeno će mu biti nužni u budućem radu.

Iva Nerina Gattin