Alarm

Kažu da se nedavno dogodio ovakav slučaj. Igrala se partija pokera za velike novce u nekom privatnom stanu, i onamo je zalutao nekakav početnik i pomalo se uključio u igru. I, baš kad je bilo najnapetije, kad je licitaža otišla u nebesa i kad se taj početnik spremao da kao ulog stavi svoj auto, odjednom je proradio alarm na tom istom autu koji je bio parkiran pred kućom. Čovjek je, naravno, strčao dolje: manje zato što bi se bojao da mu doista netko krade kola, a više zato što je znao da će ono trumbetanje i žmiganje trajati nekoliko minuta i uzbuditi cijelo susjedstvo, a to, s obzirom na poker, ne bi bilo zgodno. Otišao je, dakle, do auta, provjerio brave i vratio se gore. Dakako, trenutak je dotle bio prošao, igra je tekla dalje i njega nisu čekali. Trebalo je vremena i da se on opet zagrije, i da opet nastupi krizni trenutak. A kad je nastupio, kad je opet bio u iskušenju da riskira, njegov je auto dolje opet počeo zapomagati. Tada su se oni kockari već i naljutili, stali ga sumnjičiti da to namjerno izvodi, pa su mu, kad je opet krenuo da isključi alarm, preporučili da se više i ne vraća.

I, čovjek je otišao kući, donekle posramljen, donekle sklon da cijelu stvar shvati kao komičan stjecaj okolnosti, ali opet ne bez neke sjene sumnje da je u sve to ipak i sudbina umiješala prste. Jer, da se alarm jednom sam od sebe aktivira, još hajde-de, ali dvaput? Bila je to kao neka opomena viših sila. I, pričaju da je taj čovjek od toga dana stekao naviku da razgovara sa svojim autom. Ovisno o raspoloženju, on autu jednom gorko predbacuje što mu nije dopustio da okuša sreću, a drugi put mu zahvaljuje što ga je spasio od rizika u kojem je mogao mnogo izgubiti. U svakom slučaju, razgovara s kolima kao sa suvozačem, kao sa živim bićem.

A to je više nego logično. Jer, on je — kao i svaki drugi vlasnik takva uređaja — i ugradio alarm upravo zato što je bio sklon da auto shvati kao živo biće. Oduvijek je on tome naginjao, a onaj slučaj sa sudbinom (ili što je većto bilo) samo je tu sklonost u njemu do kraja razvio. Znam da to zvuči donekle pretjerano, ali odmah ću nastojati da objasnim.

Čemu zapravo služi alarm? Svakako ne tome da zaštiti auto od krađe, oko toga ćemo se valjda složiti. Jer, što je pravom kradljivcu automobila takav jedan alarm? On s njim izađe na kraj za nekoliko sekunda, isto kao i s vratima i s kontakt-bravom. Ako je nekome stalo da auto ukrade, onda će ga i ukrasti, i tu pomoći nema, a vlasnik to neće opaziti, pa makar parkirao i pokraj vlastitoga kreveta.

Alarm, dakle, služi nečemu drugom. Ovako bi se moglo reći: on svakome stavlja do znanja kako je vlasniku stalo do vlastitog automobila. I, o tome postoje i sasvim neposredni znakovi: u autu s alarmom postoji malo crveno svjetlo koje se ravnomjerno pali i gasi, kao oko nekakva čuvara; ono upozorava da je vlasniku auto važan. Koga, međutim, na to upozorava? Provalnike ne, to smo već utvrdili. Onda valjda prolaznike?

A zašto bi na to trebalo upozoravati prolaznike? Jedan od razloga mogao bi biti taj da se vlasništvo nad automobilom nekako istakne. Ako je, naime, netko uspio nabaviti skupi auto, onda je logično da na njega stavi alarm, jer taj alarm ovako govori nedužnom prolazniku, pješaku što kroči po pločniku: gledaj, ovo sam ja stekao, i ovo mi je važno, ja najbolje znam koliko sam u to uložio i što sam sve prošao dok sam se toga domogao. Crveni treptač kao da kaže: ovaj auto ima nekoga tko se o njemu brine.

Pri tome, treba uočiti još nešto: takve poruke ne šalju samo skupi i luksuzni automobili, nego i sasvim obični. Svjetlucanje signalnog oka lako ćete na našim ulicama uočiti i na prastarim Zastavama i na poluraspadnutim karampanama marke Wartburg. A to dokazuje da se i ne radi o zaštiti vlasništva, nego da se radi o emocionalnom odnosu između vlasnika i njegova automobila. Ono crveno svjetlo, ukratko, služi umjesto zaručničkog prstena: uz pomoć toga malog oka vlasnik zapravo poručuje svakome (koga se tiče i koga se ne tiče) da on voli svoj auto.

A ako ga voli, onda ga i tretira kao živo biće. Brine se za njega, pažljivo ga parkira, prekriva ga ceradama kad je zima, gladi ga i pere, tjera s njega ptice i čupa kosu kad mu kakav psić digne nogu pored kotača. Gotovo da vjeruje kako njegov auto ima i nekakve emocije, kako se može osjećati dobro ili loše, biti zdrav ili bolestan. Vlasniku je zapravo teško svaki put kad se mora rastati sa svojim autom i ostaviti ga na ulici.

I zato mu i stavlja alarm. Alarm služi tome da auto mogne dozvati svoga gazdu onda kad mu nešto zasmeta. Onda kad se netko drugi počne oko njega motati. I, automobil to doista i koristi. Isprva samo onda kad mu netko uzme čačkati oko brave, poslije i u doba velikih vrućina, te počinje trubiti kao mahnit baš kad gazda prilegne popodne, a napokon i onda kad mu muha sjedne na haubu. Ukratko, auto postaje mušičav, razmažen, pa čak i zločest.

A to je i logično. Jer, ako ga tretiraš kao živo biće — kao osobu — on će se s vremenom početi tako i ponašati. Počet će upozoravati na svoje potrebe, počet će se boriti za svoje mjesto u tvom životu, a na kraju će te sasvim podčiniti. Pa, je li onda čudo što već sad proizvode kola s alarmom koji ne trubi, nego viče, nešto u smislu: Upomoć, kradu me! I, je li čudo što usavršavaju elektronske uređaje koji pomažu da auto zavlada nad nama? Kad sjednete za volan, auto se dere na vas: Zakopčaj pojas! Upali svjetla! Zatvori vrata! I neće da krene dok ga u svemu ne poslušate. Vozač postaje njegov rob.

Kao i onaj sirotan koji se na partiju pokera odvezao autom. Njegov je auto naprosto bio ljubomoran, bojao se da gazda ne ostane bez love, pa da i njega ne proda. Zato je i trubio onako bezobrazno. A to je, bojim se, samo početak. Jednom ćemo doživjeti da nam auto — pun takvih nekih uređaja — naprosto kaže: Danas mi se ne vozi, hajde me malo guraj.