Zamjena teza ili…

Što smo htjeli saznati? Tko je i što je to AFCO, tko je stvarni investitor koji može i hoće kupiti zapravo cijeli grad, za što će mu taj grad služiti kad se već tako galantno razmeće brojkama od kojih nas samo zaboli glava, ili, kako je to još prošle godine sjajno izgovorio jedan od savjetnika gradske vlasti, nizozemski arhitekt (a to je očigledno malo tko želio razumjeti, iako je vjerojatno i on dobro i uredno plaćen za razliku od nas mnogih), da »povijesna jezgra i vrijednost traže zaštitu, jer novac može sve uništiti«

Ovaj tematski broj »Vijenca« već je duže vremena zacrtan u redakcijskim planovima. Tema nam se od samoga početka činila toliko intrigantnom i zanimljivom, gotovo nevjerojatnom, da joj naprosto nismo mogli odoljeti. I zbog Splita, ali, naravno, i ne samo zbog njega. Riječ je prije svega o praksi koja se poput opake zarazne bolesti proširila diljem naše drage i lijepe domovine i zahvatila sve segmente našega društva i ušla u gotovo sve pore najrazličitijih djelatnosti.

Tako se u početku samo nevjerica s vremenom sve više pretvarala u istinsku zaprepaštenost. Zar je tako nešto uopće i moguće? I kada smo htjeli nešto više saznati o tom osmom svjetskom čudu što se tajno u Splitu već godinama čuva i od struke i od javnosti, nailazili smo redovito, ili na zid šutnje, ili na posve odrješitu tvrdnju da o tome znaju samo rijetki, Bogom izabrani, te da se u sve to nije baš osobito poželjno miješati. Dok ne dođe pravo vrijeme. A ono nikako da stigne.

Istodobno, gotovo je nevjerojatna bila »nezainteresiranost« onih koji su među prvima o tom basnoslovnom daru carskome gradu, što je gotovo pao s neba, trebali izreći svoje mišljenje, dati svoj sud.

I to stručno, a ne laičko, kao što je to, posve razumljivo, i naše.

Možda je upravo baš to presudno utjecalo na odluku redakcije »Vijenca« da odustane od svoje prvotne namjere da samo očita stvarno težinu danajskih darova, nego da se upusti i u avanturu detekcije na samom mjestu zbivanja.

To smo i najavili u jubilarnom, dvjestotom broju novine, kada je nedvosmisleno iskazana bojazan da, ukoliko se nastavi sa skrivanjem temeljnih činjenica, bez potrebne suglasnosti na svim razinama, posljedice mogu biti nesagledive. Ta nije, naravno, riječ o promjeni donjega rublja nego o posve izmijenjenom (i izobličenom) licu grada koji se stoljećima dičio svojom slavnom tradicijom.

Nije ni malo slučajno, a niti je čest slučaj, da na tako malom geografskom prostoru ima toliko značajne svjetske, UNESCO-ove, baštine. Svima nam je, dakako, dobro poznato da se na tu prestižnu listu itekako teško uspeti, dok je istodobno silazak brz i jednostavan. Dovoljan je samo i jedan manji, skromniji afkovski dar.

Mnoge su nepovoljne i nesretne okolnosti uvjetovale da se taj naum iz ljeta prošle godine tek sada ostvaruje. Konačno, čini se, da je danas prilika možda čak i povoljnija, jer novim (čitaj starim) gradskim vlastima sve brže otkucavaju posljednji trenuci za donošenje konačne odluke: prihvaća li se ponuđeni projekt ili ne. Ili ga je, pak, zbog javnosti, koja ni danas zapravo ne zna o čemu se radi, potrebno zamotati u novo carevo ruho.

Svaka čast novinarima. Napose onima koji se bave istraživačkim novinarstvom (i bez obzira na to za koga rade i tko ih i koliko plaća — kako se u nas to u posljednje vrijeme rado sugerira). Gadan je to posao, prije svega nezahvalan. Uloženi je trud uvijek velik, a rezultati koje na kraju dobiješ ni u kojem slučaju nisu adekvatni uloženome trudu. Tako je bilo i u ovom našem slučaju. Da bismo na kraju otkrili tko komu i za što nudi (daruje, odnosno ulaže) u splitskom slučaju obratili smo se svim relevantnim nadležnim službama, tijelima i pojedincima, ljudima od vlasti, pri vlasti, stručnjacima i uglednim pojedincima. Uputili smo dopise ili se osobno obratili na više od stotinu adresa. I lijevima i desnima, baš kao i centru. Jer, naravno, mi nismo politička stranka, ne lobiramo ni za koga i svi su imali priliku da nam pomognu u dešifriranju prilično tajanstvena i ne malo zamršenog slučaja.

A što smo htjeli saznati? Tko je i što je to AFCO, tko je stvarni investitor koji može i hoće kupiti zapravo cijeli grad, za što će mu taj grad služiti kad se već tako galantno razmeće brojkama od kojih nas samo zaboli glava, ili, kako je to još prošle godine sjajno izgovorio jedan od savjetnika gradske vlasti, nizozemski arhitekt (a to je očigledno malo tko želio razumjeti, iako je vjerojatno i on dobro i uredno plaćen za razliku od nas mnogih), da »povijesna jezgra i vrijednost traže zaštitu, jer novac može sve uništiti«. Htjeli smo, konačno, pomoći Gradu u okupljanju svih zainteresiranih za istim, okruglim, stolom, jer riječ je o iznimnoj kulturnoj baštini kojoj pred najezdom novca nepoznata podrijetla prijeti sve veća opasnost. Da sačuvamo jo što malo što nam je preostalo, jer, moramo biti pošteni, dosad i mi sami nismo bez grijeha. Sjetimo se samo stručnjaka koji je u trenutku obnašanja visoke vladine dužnosti, bez da trepne okom, potpisao cementiranje Salone, na Issinim nalazištima odobrio gradnju istoimenog betonskog zdanja, hotela s imenom Isse... Takav slučaj, naravno, nije usamljen, možemo ih u nedogled nabrajati. Spominjemo to samo iz razloga da se osvijestimo prije negoli što bude kasno, jer blago koje mi imamo mnogo je vrednije od svih obećanih nam, a konačno, pametnom kulturnom politikom na tom se blagu može lijepo i dobro zarađivati.

A što smo konačno (nadamo se samo za sada?!) ostvarili ovim prilogom?

Više od šezdeset uglednika odazvalo se našem pozivu na suradnju. Ispisano je više od dvjestopedeset kartica teksta i svatko je ostao pri svom mišljenju, interesu ili nezamjeranju.

Ali, došlo je i do zanimljive zamjene teza.

Gotovo svi se listom slažu da nešto treba napraviti. Samo putovi prema cilju nisu ni malo sinkronizirani. Mnogi, oni u kojih je moć odlučivanja veća, rado bi išli kozjim putom, odnosno prečicom, dok bi drugi, u miru i razumu, ipak poštivali red, rad i disciplinu. I sve samo svoje. Zanimljiva je i činjenica da neki istu stvar, odnosno projekt AFCO, više ne zovu tim imenom nego ga skrivaju pod novim imenom Projekt gradska luka.

Otkrio ih je sam bivši gradonačelnik u ovom Prilogu.

I na kraju, ako se budete upitali kako među autorima priloga nema nekih važnih osoba, uvaženih stručnjaka za splitsku kulturnu baštinu i autora brojnih knjiga na temu zaštite kulturnoga blaga, napose Dioklecijanove palače, znajte da su bili pozvani, ali su, možda, ipak procijenili, očigledno znajući više od nas, da i baš nije dobro zamjerati se vlasti u ovako delikatnim situacijama. Jer, ulog nije mali.

Uvjerena sam da će ovaj broj »Vijenca«, koji je ovu temu pokušao obraditi u zajedništvu s Hrvatskim centrom PEN-a, biti barem dobrom i poticajnom podlogom za skorašnju raspravu u samom srcu zaštićene baštine u Dioklecijanovoj palači i da će se netom ostvarena suradnja s još većim uspjehom nastaviti.

Jelena Hekman

glavna urednica Matice hrvatske