Za slučaj AFCO kriva je politika

Svaki slučaj nastaje senzibiliziranjem javnosti, a poticaj zainteresiranošću struke. Između njih nalazi se politika, koristeći se jednima ili drugima onako kako u određenom trenutku njoj odgovara. Zbog toga se pod naslovom AFCO zapravo krije mnogo različitih tema, ali moja ograničenja svode me na raspravu isključivo o problemima priprema za investicije, urbanizam i arhitekturu. Čini mi se da je, u ovom trenutku, to i glavna tema mogućih rasprava.

Slučaj AFCO zapravo je prošlo svršeno vrijeme, jer sve ono što je činilo slučaj gotovo da više ne postoji. Ono što se svojevremeno prikazivalo kao AFCO-projekt, više nije predmet rasprave, pa detaljna analiza svega onoga što se s njim u vezi događalo, i što je izazivalo različite reakcije, više nije važna. Čini mi se mnogo važnijim danas govoriti o onome što je slučaj AFCO potakao samim tim što se dogodio. Naime, svaki slučaj nastaje senzibiliziranjem javnosti, a poticaj zainteresiranošću struke. Između njih nalazi se politika, koristeći se jednima ili drugima onako kako u određenom trenutku njoj odgovara. Zbog toga se pod naslovom AFCO zapravo krije mnogo različitih tema, ali moja ograničenja svode me na raspravu isključivo o problemima priprema za investicije, urbanizam i arhitekturu. Čini mi se da je, u ovom trenutku, to i glavna tema mogućih rasprava.

Priča zapravo počinje prije tridesetak i više godina, kada je u velikoj dvorani jugoistočne kule Dioklecijanove palače, tadašnjem sjedištu velikoga nacionalnog projekta, autoceste Zagreb–Split, održana rasprava o istočnom dijelu splitske gradske luke. Sudionici rasprave bili su ugledni stručnjaci, uključivo i nekolicina njih iz inozemstva, a podloga za raspravu bio je elaborat prema kojem je taj dio gradske luke predviđen kao terminal svih vrsta prometa. Gornji podovi valorizirani su za razne gradske sadržaje, poput trgovina, usluga, hotela, itd. Sjećam se, da se govorilo o broju od sto tisuća ljudi koji bi tijekom jednog dana prošli tim prostorom, odnosno o vršnom intenzitetu od čak pedeset tisuća putnika i drugih namjernika u jednom satu. Predviđanja, program i idejna rješenja naprosto su bili impresivni i za svaku pohvalu. Osim za nekolicinu ljudi, među kojima mi se jedan posebno usjekao u pamćenje. Bio je to neki gospodin Smidt (ili tome slično), Švicarac, omanjeg rasta u krasnom tamnosivom odijelu, elegantan i odmjeren s riječima. Najprije je pristojno pohvalio naše vizije podilazeći nam taštini, a onda kazao kako dolazi iz Züricha, grada još bogatijeg od Švicarske, ali da oni ne bi bili u stanju sve to namjeravano financirati. Naravno, do danas se na tom dijelu gradske luke ništa novoga nije dogodilo, a i onoga je staroga sve manje.

Jedno je ipak sigurno: golemi potencijal glavne splitske luke, ne samo njezina istočnog nego i zapadnog dijela, još nije programski valoriziran. Dakako, za to nije kriv nitko drugi osim splitske struke raznih profila i politike raznih uvjerenja, od nekad do danas. Valja li zamjeriti onda nekome tko vidi zlato pa pomisli kako bi ga trebalo skupljati? Po naravi stvari, oni koji se bave novcem, i ovdje i u svijetu, krenuli su ništa pretvoriti u nešto, i tako se pojavio AFCO. Nažalost, krenulo se krivim putem, pokušavajući prečacem nadoknaditi izgubljene godine, a zapravo se jalovilo na krivim pretpostavkama. Osobno ne krivim ekonomiste, financijaše i poduzetnike, i moguće krajnje korisnike; njih goni nerv profita, krvotok novca, koji stalno mora teći prazneći račune da bi se potom još više napunili. Za slučaj AFCO kriva je politika, koja nije osigurala predispozicije da se sve potrebno događa bez slučaja. U tom smislu velike negativne zasluge pripadaju mojoj struci, zapravo i meni osobno, što strateško planiranje prostora, u suradnji s drugim relevantnim zvanjima, nismo nametnuli politici kao prioritet i tako pripremili prostor za ulaganja u Splitu. Govoriti o tome zašto je to tako bilo otvorilo bi vrlo široku raspravu, ali ne specifično splitsku, nego općenito hrvatsku, s bitnim osvrtom na minula vremena.

Zapreke na koje je AFCO nailazio, pretvarajući sebe u slučaj, danas su se u Splitu pomalo počele uklanjati. Ne radi AFCO-a, nego radi Splita. Počele su se događati stvari koje su trebale biti učinjene prije pojavljivanja bilo kojega mogućeg investitora ili posrednika do ulagača i krajnjih korisnika. AFCO je samo jedan od njih, više ili manje izvjestan, ozbiljan, pouzdan, moćan i sposoban. Danas se govori isključivo o Projektu gradske luke želeći, sasvim opravdano, dati značenje projektu, a ne eventualnom nositelju projekta. U tom smislu postojeća ekonomska valorizacija prostora vrlo je važna, ali je treba pogledati u zrcalu temeljnih vrijednosti gradske luke i svih splitskih rezona, a to je Dioklecijanova palača. Ne samo zbog njezina očuvanja, nego zbog pravilne valorizacije kao smisla mogućih ekonomskih događanja. Zato splitska luka ne može biti ilustrirana kao bilo koja druga luka na svijetu. Polazište svega u Splitu, metaforički i doslovce, jest Palača.

Sama arhitektonska struka ima različite poglede na način korištenja akvatorija splitske glavne luke i prostora uz nju. Senzibiliteti arhitekata su različiti, pa su u skladu s tim i predloženi intenziteti korištenja prostora veći ili manji. I sâm sam se bavio tom temom u više navrata, pa mi se čini, bez obzira na prihvatljivost prijedloga mojih rješenja, da se glavni problem splitske luke nalazi u kolnoj (ne)povezanosti njezina istočnog i zapadnog dijela, ne toliko zbog nje same, nego zbog rješavanja problema kolnog prometa u cijelom gradu. Novi Generalni urbanistički plan Splita napokon je naručen, do kraja godine možda bude i usvojen, i na sva današnja pitanja imat ćemo odgovore. Barem što se tiče prostora.

No, planovi sami po sebi nisu svrha, njih treba oživotvoriti; nacrte pretvoriti u makete prirodne veličine. Ni jedan plan, ma kako dobar, bez strategije provedbe nema nikakvu vrijednost. Osiguranje uvjeta za ostvarenje jednako je vrijedno planiranju.

Zato ima još mnogo toga na što će trebati odgovoriti prije negoli što neki novac počne stizati u Grad. Na neka pitanja morat ćemo sami odgovoriti. Temeljno se nalazi u nužnosti formiranja službi koje će to planirano pratiti u životu. Na prvom mjestu novoga, ali neizbježnoga Urbanističkoga zavoda grada. Istodobno, nužno je formirati gradsku agenciju koja bi se bavila velikim, pa tako i strateški važnim, ulaganjima u gradu. Iskustvo nas uči da postojeće gradske službe nisu kadre ni pratiti, a kamoli pripremati velike investicijske zahvate u gradu, a pogotovu na razini međunarodnih poslovnih kontakata. Uobičajeni poslovi gradskih službi sasvim su nešto drugo od nekog eventualnog AFCO-a. Mislim da to nije pitanje oportunizma ni političke ni stranačke volje, nego čiste struke. Takva agencija bila bi i stalni informativni punkt splitske investicijske politike, u funkciji tumača i promotora. Projekt gradske luke mogao bi biti tek prva karika u lancu u Splitu mogućih i potrebnih ulaganja; domaćih, ali vjerojatnije inozemnih. Za budućnost naše djece nekakav pravi AFCO, s novcem koji otvara nova radna mjesta, prijeko nam je potreban. I moja bi se generacija veselila.

Da nije bilo slučaja AFCO, možda se još ne bi počelo odmotavati klupko splitskih problema i pitanja bez odgovora. Ali i politike bez odgovornosti. U svemu treba tražiti (i naći) nešto vrijedno; izvući korist za opće dobro. Važno je i što se »Vijenac« zanima za AFCO, jer je to prigoda da se kaže i nešto drugo. Naravno da je loše što je nastao slučaj AFCO ali, uvjeren sam, dobro je što se AFCO Splitu uopće dogodio. Osim toga, utakmica još traje.

Jerko Rošin, arhitekt