Vrhunac ere big-bandova

Vrhunac ere big-bandova

Woody Herman, Blowin’ Up a Storm, MCR Production Big band Era, 2601802

U diskografiji jazza danas je sve više kompakt-diskova takozvanoga sampler-tipa, što je i logično s obzirom na činjenicu da nažalost sve više legendi te glazbe odlazi u Galeriju slavnih. Iza njih ostaju nizovi raznovrsnih objavljenih i neobjavljenih snimaka, koje sada, ponajprije zbog isteka autorskih ugovora, mogu biti objavljene na suvremenim nosačima zvuka, u boljim ili lošijim izborima, ovisno o uredničkoj i producentskoj kvaliteti izdavača.

Iako mnogi diskofili, u ovom slučaju ljubitelji jazza, najčešće ne vole samplere, ipak takva kompilatorska izdanja, manjih ili većih povijesno-dokumentarnih dosega imaju svoju vrijednost, podsjećajući nas na slavne dane nekog izvođača ili orkestra, ili pak kao edukacija današnjih jazz-generacija.

Među takva se diskografska izdanja uvrstio nedavno i CD s povijesnim snimkama jednog od najboljih big bandova jazza i swinga, na čelu kojeg je više od četrdeset godina suvereno stajao klarinetist, altsaksofonist, vokalist i bandleader Woody Herman. Svoj je prvi orkestar Herman osnovao i poveo još daleke 1944. nazvavši ga The Band That Plays The Blues. Bio je to orkestar bijelih džezista za koji su i glazbenici i kritičari govorili da svira kao crnački band, budući da je bio pod velikim utjecajem bluesa. Herman će svoje kasnije big bandove nazivati stadima (heards) dajući im i redne brojeve, a četvrto će (The Fourth Heard), u toj seriji imati iznimnu povijesnu vrijednost zbog legendarne sekcije saksofona sastavljene od tri tenor- i jednog bariton-saksofonista, poznate kao Four Brothers.

Veći dio tog razdoblja djelovanja Woodyja Hermana i njegova big banda predstavljeno je na sampler CD-u Blowin’ Up a Storm, koji sadrži čak dvadeset nezaboravnih živih i studijskih izvedbi najistaknutijih aranžera Neala Heftyja, Gordona Jenkinsa, Joea Bishopa i skladatelja, te dugogodišnjeg pijanista orkestra, Ralpha Burnsa. Značaj je svih izvedbi vrlo ujednačen i teško je izdvojiti bilo koju od izvedbi. Ipak, na prvom mjestu vrijedi istaknuti dvije skladbe koje su karakterizirale programe Hermanova big banda tijekom nekoliko desetljeća njegova opstoja, to su dugogodišnja himna orkestra, blues, Blue Flame i legendarna skladba Woodchopper’s Ball. Tu je zatim čitav niz kompozicija koje su proslavile Hermanov big band s Goosey Gander, Caledonia s vokalom leadera, Early Autumn, Bijou, Apple Honey, Nordwest Passage, te kompletna četverodijelna jazz-suita Summer Sequence. Od nešto manje poznatih valja spomenuti Steps, Wildroot, Someday Sweetheart, Nero’s Conception, Fan It i Igor te napokon i Blowin’ Up a Storm, po kojoj je i CD dobio ime.

Bilo je to i vrijeme najboljih solista koje je Woody Herman imao u orkestru; pijanisti Ralph Burns i Nat Pierce, tenor-saksofonisti Stan Getz, Zoot Sims, Al Cohn i Serge Chaloff, vibrafonist Terry Gibbs, trubač Sonny Berman, trombonist Bill Harris, kontrabasist Chubby Jackson i bubnjar Dave Tough. Herman će poslije voditi niz orkestara s mladim glazbenicima, ali ova postava ostaje njegovom trajnom spomeničkom kvalitetom.

Blowin’ Up a Storm pripada svakako među najbolje kompilacije ere big bandova, ona dosta dobro zaokružuje jedno od najvrednijih razdoblja Hermanovih big bandova, te ne bi bilo naodmet da se nađe u svakoj boljoj zbirci napose mlađih ljubitelja jazza.

Mladen Mazur