Ustav i političke stranke

»Politička misao«, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, god. 38, br. 4, 2001.

Iz sadržaja novoga broja ovoga stručnog politološkog časopisa prije svega treba izdvojiti temat o ustavu i temat o strukturi i funkcioniranju političkih stranaka. Tekstovi koji su objavljeni u toj tematskoj cjelini nastali su u okviru projekta Prijedloga nacrta zakona o političkim strankama. Tri teksta govore o kandidacijskim postupcima u demokratskim sustavima, o ustavnopravnom statusu političkih stranaka te o načinu financiranja stranaka. Mirjana Kasapović analizira organizacijsku strukturu u političkim strankama; preciznije, riječ je o kandidacijskim postupcima u hrvatskim političkim strankama, a autorica smatra da su takvi postupci vrlo »centralizirani, ekskluzivni i nedemokratični«. Priložena tablica opisuje stupnjeve centralizacije (visoka) i participacije (niska) unutar glavnoga selekcijskog tijela pojedine stranke. (Za neupućene: takvo selekcijsko tijelo često ima imena koja proizlaze iz disproporcionalnosti stvarnog značenja stranke i važnosti koju si sama daje, npr. Malo i Veliko vijeće kod HSLS-a ili pak Glavni S/stan). Dragutin Lalović u svom tekstu govori o političkom pluralizmu i ustavnopravnom statusu političkih stranaka, a Zdravko Petak u svom članku donosi usporednu analizu financiranja stranaka i izbora u Hrvatskoj i svijetu. Taj članak jedan je od zanimljivijih u časopisu zbog toga što govori o vrlo osjetljivoj temi financiranja stranaka: kako je riječ o aktivnostima koje se uglavnom plaćaju iz džepova poreznih obveznika, treba znati kamo sav taj novac odlazi i na što je utrošen. Istraživanja političkih financija u suvremenoj su politologiji zapravo zaobiđena tema; jedan je od razloga i taj što je do regulacije financiranja (bilo ono javno ili privatno) došlo relativno nedavno. Poseban je problem, dakako, korupcija i ilegalno financiranje. Autor ispravno smatra kako u Hrvatskoj »podrijetlo stranačkog novca, način njegova trošenja i nadzor nad tim trošenjem uopće nisu jasno određeni«, no nažalost zaustavlja se na toj napomeni ne upuštajući se u detaljniju analizu.

Drugi tematski blok sadrži radove koji su nastali kao izlaganja na međunarodnom skupu Ustav kao simbol i instrument. Hans Vorländer u istoimenom izlaganju razmatra razvoj i značenje modernog ustava; njegova je zadaća utvrditi cilj i svrhu političkoga poretka, pri čemu se presudnom pokazuje podjela na instrumentalnu i simboličku funkciju ustava. Izlaganje Erharda Denningera zasniva se na razmatranju koncepta vladavine prava na osnovi funkcionalno logičnog, a ne povijesnog promatranja. Davor Rodin u zanimljivu, interdisciplinarnom tekstu govori o paradoksima pisanog ustava: tekst je zanimljiv jer s teoretski utemeljena i praktički aktualna stanovišta razmatra kako se i u kojim slučajevima može mijenjati ustav, te u kojem je slučaju on suprotstavljen težnjama trenutne političke prakse. O ustavima i ustavotvorstvu u svojim se tekstovima bave još i Zvonko Posavec, Günther Frankerberg, Hans Lietzmannn i Jadranko Crnić (iz strogo pravne perspektive). U idućem tematskom bloku nalaze se dvije rasprave, od kojih svakako treba nešto reći o prvoj, tekstu u kojem Slaven Ravlić preispituje pojam političke ideologije. Naime, i laiku je jasno da postoje poteškoće s uporabom pojma ideologije, pogotovo sa znanstvenom i kolokvijalnom uporabom, koje su se prilično izmijenile i iskrivile u odnosu na njegovo izvorno značenje. Rekonstruirajući povijest pojma od njegova izvornoga značenja u Destutta de Tracyja do suvremenih marksističkih i funkcionalističkih shvaćanja, Ravlić daje dobar pregled raznih pojmovnih strategija, koje su ideologiju oblikovale gotovo isključivo u političkom smislu, a s druge strane oblikovale su je u poseban oblik moći. Autor zaključuje kako se analitički i teoretski uporabiv pojam političke ideologije ne može »zasnovati na kriteriju istinitosti ili lažnosti ideoloških iskaza«, jer je i sama primjena tog kriterija ideologizirana. Autor ovdje doduše ne spominje Foucaultove radove o toj temi, no čini se da su i Althusser i Gramsci dovoljni da potkrijepe teze iz teksta.

»Politička misao« najstariji je politološki časopis u Hrvatskoj, i jedan od rijetkih koji drži manje-više stalnu kvalitetu tekstova. Karakteristika je časopisa raznovrsnost: uz politološke i usko stručne pravne teme i tekstove, moguće je naći i članke u kojima do izražaja više dolazi politička teorija, sociologija i filozofija, dakle ona područja koja se u većoj mjeri smatraju teorijski obilježenima. Sa stručnim časopisima uvijek je isti problem: kako teme i članke učiniti prihvatljivima i široj publici? Čini mi se da je časopis još nedovoljno orijentiran spram čitatelja u izvanznanstvenim, ali i intelektualnim krugovima: zanimanje tzv. šire javnosti uvijek je uvjetovano određenim stupnjem provokativnosti, pa se publikacije koje se rado čitaju najčešće sastoje od tekstova kojima je glavna svrha upravo takva. Znanstvene publikacije, smatra se, trebale bi biti na hladnoj distanci prema dnevnim događajima, pa se zato percipiraju kao dosadne. »Politička misao« nipošto nije dosadan časopis, no nedostaje mu ključna doza kritičnosti. Dakako da u stručnim člancima nema mjesta za dnevnopolitičke analize ili prepucavanja, no tiskovina koja se bavi jednim tako dinamičnim, nemirnim, i društveno iznimno važnim područjem kao što je politika, odnosno politička teorija i praksa, trebala bi zauzeti jasnije stajalište spram analiziranih fenomena, odnosno trebala bi iskazati veću kritičnost u njihovu analiziranju i vrednovanju, a napose usredotočiti se na segmente koji nelegalnim i nelegitimnim sredstvima političku praksu u cjelini dovode u pitanje.

Tonči Valentić