Uspješan povratak

Uspješan povratak

Janez Lotrič jednostavno jest Ero u svoj njegovoj kompleksnosti, i time je sve rečeno

Zagrebačka opera ne prestaje nas iznenađivati. Nakon što šest tjedana nije bilo predstave jer se pripremala premijera, odjednom u razmaku od jednog dana dvije obnove! Za Wertherom u nedjelju slijedio je Ero s onoga svijeta u utorak, obje opere s mnogo teških, vrlo specifičnih i posve različitih zahtjeva. Obje s novim dirigentom i u djelomično novoj podjeli uloga. I unatoč tome obje su, pogotovo Werther, bile na višoj razini od standardne operne produkcije u Zagrebu.

Ero se vratio u repertoar nakon stanke od nekoliko godina, premda bi se u njemu stalno trebao nalaziti, i to svakako valja najprije pozdraviti. Naravno, nije se našao u svojemu najboljem izdanju iz siječnja 1997. kada je zablistao u svoj svojoj ljepoti (i nažalost ostao tonski nezabilježen!), ali donio je radosti i veselja, što nam je jako potrebno, a što je osjetila i publika, koja ga je ispratila oduševljenim pljeskom.

Mnogo nedorečenosti

Međutim, ne bi se na tome valjalo zaustaviti i biti zadovoljan s postignutim. Mnogo je toga u ovoj obnovi ostalo nedorečeno, pogotovo u nastupu ženskog zbora, i to ponajviše u njegovim solističkim dijelovima. Muški je bio bolji, ali zbor u cijelosti nije bio na razini kakva se u Eru (i ne samo u njemu) očekuje. Stalni je dojam da ima mnogo ljudi, a kvaliteta i kvantiteta tona nije odgovarajuća. Njegov zborovođa Robert Homen, koji je predstavu i dirigentski vodio, morat će još mnogo raditi na dotjeranosti zvuka i, za Era od vitalne važnosti, na razgovijetnosti i razumljivosti teksta. Valja još raditi i na orkestru, koji, ako za pultom nije Nikša Bareza, često olako prilazi toj partituri. Mladi Robert Homen darovit je i muzikalan voditelj glazbenog tijeka predstave, ima osjećaj za njezin protok i na dobru je putu prema svladavanju Erinih mnogostrukih i velikh zahtjeva, ali treba na tome ustrajati i dalje razrađivati te uskladiti tempa koja su mjestimice prebrza pa izmiče važnost detalja.

Teško je vjerovati da bi se mogao naći idealniji Mića od Janeza Lotriča! Lotrič ga svaki put daje bez zadrške, toplo, iskreno, srdačno, pjevački virtuozno, s lakoćom kojoj se valja diviti (a što lako obeshrabruje potencijalne tumače te pakleno teške uloge!), scenski savršeno i do kraja dorađeno, a uvijek novo, svježe i neponovljivo. Lotrič je na svojem umjetničkom vrhuncu, što dokazuju sve atraktivniji pozivi u svjetske operne kuće (17. listopada u Covent Gardenu pjeva Calafa u Turandotu), i prava je sreća da toliko voli Era pa nalazi vremena da nas s njim uvijek ponovno oduševi. Lotrič jednostavno jest Ero u svoj njegovoj kompleksnosti, i time je sve rečeno.

Nove partnerice

Nove partnerice bile su mu Ivanka Boljkovac kao Doma i Miljenka Grđan kao Đ ula, obje glasovno i pjevački suverene. Ivanka Boljkovac Domi je prišla stavljajući u prvi plan humor uloge, i tu je bila neodoljiva. Njezini prizori s Erom upravo su vibrirali životom. Toliko autentičnosti i kontrolirane spontanosti uistinu je ugodno doživjeti u ambijentu, za koji se ne bi moglo reći da time obiluje. Uvijek pouzdana i dragocjena Miljenka Grđan obogatila je Đ ulu neposrednošću u izrazu, dala joj je osmijeha i vedrine, i premda objektivno uloga zahtijeva nešto teži glas, u ovom je trenutku ona njezin optimalan interpret. Već poznati tumači Sime i Marka bili su u svakom pogledu korektan Sotir Spasevski kao mlinar, i pjevački ne toliko moćan, ali scenski uvjerljiv Marijan Jurišić kao bogati seoski gazda. Trebalo bi pronaći dječaka ili sopran dječačkog izgleda za ulogu Čobančeta, jer joj Tamara Felbinger izgledom nije primjerena. Neven Mrzlečki kao Momak dao je dobar prinos muškom pjevanju te večeri. Nataša Sedmak i Dubravko Kolšek već su standardni kvalitetni predvodnici dobrog baleta.

Atraktivna i razložna režija

Naravno, moglo bi se prigovoriti nekim redateljskim rješenjima Krešimira Dolenčića, primjerice da postariji gazda Marko ne bi trebao ući u mlin kroz prozor, da djevojke u Dalmatinskoj zagori komušaju kukuruz, a ne slažu kitice cvijeća, da se na sajmu ne drži pod ruku, a kamoli javno ljubi, ali ne može se poreći da je režija u cjelini atraktivna i razložna, osmišljena i dotjerana, topla i srdačna, kao što je uostalom bila i cijela izvedba. Lijepa scena Dalibora Laginje, antologijski kostimi (Inga Kostinčer) i koreografija (Margareta Froman) upotpunjuju ugodan vizualni dojam.

Ero nam se vratio! Dugo nam ostao, ali malo se dotjerao! Njegova 619. izvedba samo u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu na to obvezuje.

Marija Barbieri