Teatar snova

Teatar snova

Kakav je Old Traford kad ga promotrimo kao dizajnirani okoliš? Je li taj dizajn na razini standarda momčadi? Ako nije, kako bi ga se moglo poboljšati? Ono što slijedi jest moja skromna, ali ozbiljna analiza ciljeva koje su sebi trebali postaviti dizajneri u stvaranju postomodernoga nogometnog terena, kao i sličnih neobičnih mjesta među kojima su mogli potražiti eventualna rješenja

Bilo je to prvi put nakon tri sezone da sam bio na čuvenom Teatru snova Manchester Uniteda. Valja napomenuti da tome nije razlog odsutnost moje elementarne, hormonalne strasti prema Unitedu, nego je razlog u tome što je vražje teško ovih dana doći do karata. Prošli su oni dani kad ste mogli doći u podne, stati strpljivo u dugačak red i u zamjenu za gotov novac naći sebi mjesto u uvijek sve očitijem krešendu crveno-bijelih emocija. No, lojalnost pravoga zaljubljenika nikad ne nestaje — koju biste drugu ljubav uopće mogli istetovirati na vlastitu tijelu, a da možete biti sigurni da vas srce neće nikad odvesti u drugom smjeru? Tako sam se našao tamo, uzbuđen poput desetogodišnjaka, čvrsto držeći posuđenu ulaznicu, nadajući se zemaljskoj transcendenciji Teatra snova.

Nogometni zapis

Međutim, u mojim se mislima već oblačilo, moje su noge stajale na zemlji kad sam počeo razmišljati koliko dobro Teatar može proizvesti snove. Kakav je Old Traford kad ga promotrimo kao dizajnirani okoliš? Je li taj dizajn na razini standarda momčadi? Ako nije, kako bi ga se moglo poboljšati? Ono što slijedi jest moja skromna, ali ozbiljna analiza ciljeva koje su sebi trebali postaviti dizajneri u stvaranju postomodernoga nogometnog terena, kao i sličnih neobičnih mjesta među kojima su mogli potražiti eventualna rješenja.

Moj nogometni zapis počinje putem prema stadionu. Poznajem put onamo kao što poznajem vlastitu ruku, ali, budimo iskreni, ponekad nam se učini kako nam je i vlastita ruka strana. Općem dojmu, izdaleka, kao da je nedostajala neka vrsta ekvivalenta tornju u katedrale. Dobro, ja znam da su četiri kutna stupa s reflektorima prestala postojati na stadionima još davnih, mračnih dana kada je Liverpool osvajao velike trofeje i da su ih danas zamijenili automatski snopovi svjetala koji se pale s velikih krovova koji natkriljuju stadione, ali njihov nestanak kao da je dizajnu dao prvi zadatak: nogometnom stadionu valja dati simboličku vertikalu koja će udaljenom namjerniku pomoći da lakše nađe put. Uzore bi valjalo potražiti po srednjovjekovnim katedralama ili u visokom modernizmu, možda nekoj vrsti konstruktivističke strukture slične Tatlinovu tornju, ali koja će biti bliže nekoj neonskoj apstraktnoj skulpturi što će podsjećati na stare stupove s reflektorima. Bila bi to dobra lokacija za radove Billa Pyea, ako ih Hayward više ne želi. No, Teatar snova ovdje gubi. Rezultat: 0:1.

Viktorijinim mostom...

Nakon što smo parkirali, pridružili smo se ostalim namjernicima i krenuli Viktorijinim mostom preko brodskog kanala, pa uz neke vrlo lijepe stare industrijske skladišne građevine, prema samome stadionu, oko kojega su smješteni trgovci koječime, ali uparađeni — tradicionalnim šalovima, uglavnom s bojama odabranih timova. Štandovi pomažu tom prostoru da na dan susreta oživi: koloritom, oblicima, vitalnošću, anticipiranjem dobre pogodbe. Oni podižu emocionalnu razinu i osjećaj iščekivanja onoga što tek slijedi. Drugi cilj dizajna: dospustiti spontanu trgovinu i raznolikost koliko god prizemni okoliš to dopusti. Izvori: medievalizam, orijentalizam... neka vrsta srednjovjekovnog trgovišta u sjeni velike crkve ili istočnjačkog bazara. Rezultat 1:1.

Evo nas dalje, još bliže prema stadionu, pa smo prošetali da upijemo atmosferu koju stvaraju nadolazeće horde. Tu se atmosfera stvara dizajnu usprkos, a ne zahvaljujući njemu. Jer sâm stadion izvana uglavnom nalikuje na neko industrijsko postrojenje, a ono što prevladava uglavnom su cigle i loše oličene ravne plohe. Neki novi, maštovito riješeni stadion stvorio bi vlastitu dramatičnost već samim materijalima i prostorima. Morali bismo se susresti s nečim drevnim, nečim monumentalnim, što bi mjestu dalo novi osjećaj, osjećaj koji je toliko važan na domaćem terenu, tako da sve asocijacije koje na to upućuju budu vrijedne kao gol u gostima. United je postavio kip Sir Matta Busbyja i sat koji podsjeća na zrakoplovnu nesreću kod Münchena, no tome bi valjalo dodati još kipova, relikvija i spomen-ploča. Tako ćemo prepoznati i treći dizajnerski cilj: stvoriti privlačne točke izvan stadiona koje će prekinuti vizualnu monotoniju, ali i naglasiti da je ovo mjesto posebno, da je usađeno u povijest. Izvor: neka vrsta mješavine Michelangelova rimskog Kapitola i venturijevskih dekorativno osjenčanih verzija postmoderne s primijenjenim dekoracijama i ornamentima. Rezultat 1:2.

Las Vegas za svjetlosna rješenja

Venturi je shvatio važnost ulaza u zgrade u smislu simbolike samoga prolaženja. Old Traford postigao je nešto slično uz pomoć tradicionalnih mobilnih vrata koja se okreću, u odgovarajućoj sigurnosnoj mehaničkoj verziji, gdje je u njih moguće ući tek pojedinačno. Ukoliko je cilj dizajna važnost simboličkog prolaza izvana prema unutra, većina nogomentih stadiona vjerojatno ne može to učiniti uspješnije. Rezultat 2:2.

No, onoga časa kad ste unutra, gubite svaki osjećaj da ste u Teatru snova, a sve vas više okoliš podsjeća na klimatizirani ulaz u kinodvoranu. Prostori su lišeni svake mašte i sve je podređeno pojednostavnjenju, ali i učinkovitosti, prostrano, glatko, prazno, kao da je namijenjeno još nekoj nepoznatoj svrsi. To bi se doista moglo i valjalo transformirati različitim sredstvima rasvjete, tako da se primjerice iluminira pod, postave svjetleći putokazi, bankovni ili videomonitori na kojima bismo možda mogli pogledati ranije utakmice ili saznati kakvu korisnu informaciju. Tako što bilo bi i funkcionalno (sigurniji ulaz i izlaz) i pomoglo bi da ti dosadni prolazni prostori budu atraktivniji i da prolaz kroz njih bude ugodniji. Peti cilj dizajna: učiniti prolazne kanale dojmljivima i ugodnima, jer tako bi bolje funkcionirali i pridonijeli stvaranju ukupnog osjećaja koji nastaje oko utakmice. Izvori: aerodromi za podna svjetleća tijela; noćni klubovi, televizijski studiji za bankovne ili video monitore; Las Vegas za animirana svjetlosna rješenja. Još jedna opcija dobro je osvijetljen zid na kojemu su upisana imena velikih i moćnih, poput stubišta u londonskoj Nacionalnoj galeriji. Rezultat 2:3.

Živčana vlakna vibriraju

Konačno napredujemo iz katakombi do naših sjedala. Prvo se penjemo kraćim stubištem, a onda... A onda nas je opčinilo zeleno, pulsirajuće prostranstvo, iza kojega su se dizali nizovi sjedala i tvorili dramu dostojnu najvećih arena. Živčana vlakna vibriraju kao kad ste u slikovitom vrtu kakvoće Stourheada i odjednom banete pred jezero okruženo klasičnim hramovima. Učinak koji proizvede stadion nije namješten, nego je njegovo djelovanje istinsko, nema na njemu nikakvih osrednjih efektnih momenata koji se oslanjaju na iznenađenje ili kakvu novotariju. Na Old Trafordu ono obično i utilitarno transformira se u trenutak ushita koji je istodobno i čaroban i poetičan. Ono što je bilo ružno procvjetalo je u ljepotu, a Teatar snova postao je krhka stvarnost koja nudi emocionalnu satisfakciju i zaglušujuću slavu. Šesti cilj dizajna: stvoriti ugođaj koji će biti sasvim zapanjujući, kao da već prisustvujete velikoj utakmici. Izvor: kombinacija ljudske drame cirkusa u Rimu i momenta iznenađenja, imaginacije i ushita na kakve smo navikli u veličajnim parkovima. Rezultat 3:3.

Možda ćete mi se usprotiviti i reći da su učinak i važnost gledališta toliki da zasjenjuju sve ostalo, no ja mislim da nas puritanske sklonosti odvraćaju od mišljenja da je vizualna brutalnost najvažnija i da se ipak oslanjamo na kulturu koja prethodi svakom dizajnu. Ako se nogomet promijenio u smislu da više nije opijum za narod, nego Prozac za građanstvo, tada su referentne točke poput talijanskoga klasicizma, konstruktivizma, zračnih luka, orijentalnih bazara, veličajnih parkova i Roberta Venturija sasvim prikladne za obrazovanu, profinjenu klijentelu koja je već u životu dosta toga vidjela i doživjela. Za ulaznicu koja košta 18 funti stječete pravo da očekujete vrhunsku razinu dizajna. Ne očekujemo neku drugu vrstu teatra, da nam ponudi brutalne i ružne prostore u kojima ćemo se sakupljati, razgovarati, piti i kretati se. Niti nas takvi prostori smiju udaljavati od drugih gledatelja i doživljaja same igre.

Neću velike trgovine!

Tako bi nogomet mogao dosta toga profitirati od dizajnerske ekspertize. Ne samo što se tiče samog stadiona. Nevinost iskonskog nogometnog dizajna pletenih šalova, plastičnih i krpenih podguza i kapa odavno je ustupila mjesto razvijenoj nogometnoj industriji, koja u milijunima funti prodaje replike majica, pokrivače s logotipima, donje rublje, sportske torbe, šalice za čaj, dječje igračke i nebrojeno mnogo drugih artikala. I to je to.

Spasite me, molim vas, velikih trgovina. Ovaj se san polako pretvara u noćnu moru... Udaljavam se što brže mogu, dok je rezultat izjednačen.

Nigel Whiteley

Preveo Saša Drach