Što će sve to nama?

Ulaganje u kulturu, splitske vizure, čistoću, dnevnu i noćnu zabavu, jazz i etno-festivale, etno i eko turizam u okolici grada i regiji, sve to mnogo više donosi od nalijevanja betona u nove mastodonte

O projektu izgradnje Splitske luke i obale službeno nikada i od nikoga nisam upoznat, nikada me nitko službeno nije pitao za mišljenje kao ravnatelja jedne kulturne institucije u gradu. Prema tome zaključujem da i nije moje da dajem mišljenje ili predlažem rješenja o ovome projektu. Ili da, ne daj Bože, budem jedan od alibija vlasti koja bi eventualno dopustila projekt.

Osobito stoga, što sam kao ravnatelj Etnografskog muzeju Splita devedesetih godina bio uključen u pregovore sa Svjetskom bankom oko obnove Palače i stare gradske jezgre. Koliko potrošena papira, sati, dana i godina razgovora i promišljanja, koliko podmetanja i borbe za novac. Zaključujem da se, kada se u igri pojavi veliki novac (a to je bio slučaj sa Svjetskom bankom i sada sa AFCO), sve javne potrebe grada stavljaju u drugi plan, a izranjaju privatne ili profesionalne želje onih koji odlučuju ili mogu odlučivati o smjernicama nekog projekta.

Dakle, iz takve perspektive nije mi bilo ni na kraj pameti upletati se u bilo kakvu polemiku oko uređenja luke i obale. Osim toga, svjestan sam još jedne notorne činjenice: gradska vlast ne drži osobito do mišljenja ravnatelja gradskih kulturnih institucija pa se do sada nisu ni potrudili doznati stav bilo koga od nas.

Pitanje treba li gradu jedan takav kompleks hotela i pratećih sadržaja (a i onih drugih koji se nevoljko spominju), treba preformulirati u pitanje: želimo li mi, stanovnici ovoga grada, takvu gradnju i promjenu estetskog tkiva rive, obale i morske vizure Splita.

Sve priče o prosperitetu, zaposlenjima i sličnome, što će to nama? Na samome dnu smo već duže vrijeme i odatle se situacija vidi posve čisto i jasno. Da se energija nije trošila u svađi oko dvije ili tri auto-ceste, da se nije dopustilo splitskim hotelima da se doslovno uruše, da se sagradio poneki novi (što se moglo u ovih godina demokracije) i da se poslušao savjet ponekog pametnog ministra/ministrice, mogli smo danas (d)očekivati turiste (novce) u ovome gradu i regiji. Ulaganje u kulturu, splitske vizure, čistoću, dnevnu i noćnu zabavu, jazz i etno-festivale, etno i eko turizam u okolici grada i regiji, sve to mnogo više donosi od nalijevanja betona u novve mastodonte.

Na kraju, zabave radi, nabrojimo hotele i prenoćišta koji su, na ovaj ili onaj način, urušeni ili, pak, pripremljeni za privatizaciju: Split, Bellevue, Marjan, Jadran Koteks, Central, Slavija, Zagreb, Lav-Lavica, Medena i dr. Sasvim dovoljno za prihvat gostiju koji namjeravaju doći u Split i okolicu i sasvim dovoljno da se zaposli, izravno ili neizravno, mnogo ljudi. Upravo ono što projekt AFCO nudi.

Silvio Braica

v. d. ravnatelja Etnografskog muzeja Split