Splitski posao stoljeća?

Stoljeće ratova i demonskih ideologija ostavili su za sobom mnoge neriješene probleme. Kako u svijetu, tako i u gradu pod Marjanom... U takvim prilikama nove nade u bolje i perspektivnije splitsko sutra ponudili su nam Amerikanci (da ne kažem Danajci) višeslojnim projektom Gradska luka

Iako nisam jedan od onih koji misle da su prave vrijednosti samo one bivše, moram priznati da se od milenarističkih vizija splitske budućnosti uistinu plašim. I dok se biblijski navod o vremenu u kojem »su stare stvari prošle, a evo, nastale su nove« (2 Kor 5,17) odnosi na objavu pravedništva za sve ljude na svijetu, aktualni splitski (i nacionalni) trenutak može postati fatalan i isplativ samo za strane, tuđe povlaštenike. Jer, vrijeme u kojemu oni žive, vrijeme je bez mitova, osim mita o progresu, u kojemu je sve prilagođeno samo za danas.

Uz štošta toga drugog, nova splitska stvarnost našla se pred sudbinskim problemom »redizajniranja« užeg gradskog prostora, a u skladu već poznate tvrdnje da se »grad i civilizacija podudaraju« (B. Bogdanović). Temeljem takve podudarnosti i eventualne provedbe ponuđenih planova, splitskom iskoraku u materijalni Kanaan kao da više ništa ne bi stajalo na putu. Naravno, riječ je o projektu AFCO — gradska luka, čudesnom »poslu stoljeća« o kojemu već mnogi pa i oni najodgovorniji govore kao o »splitskom biti ili ne biti«...

Stoljeće ratova i demonskih ideologija ostavili su za sobom mnoge neriješene probleme. Kako u svijetu, tako i u gradu pod Marjanom... U takvim prilikama nove nade u bolje i perspektivnije splitsko sutra ponudili su nam Amerikanci (da ne kažem Danajci) višeslojnim projektom Gradska luka. Ulog vrijedan 500 milijuna dolara trebao bi po mišljenju mnogih riješiti sve egzistencijalne splitske probleme... Iako osjećanje obično nema logike, ne mogu a da se ne zapitam: Kako pomiriti bjelosvjetske zahtjeve apsolutne materijalizacije i veličajnost dokazanih i trajnih splitskih vrednota. Jer, kao što je poznato, Split je grad bogatog povijesnog naslijeđa, graditeljskog sklada, kulturnoga krajolika... slika čiste i otvorene duše, ali istodobno i neobično osjetljiv na prijetvornost i podvale ma od koga one dolazile. Uostalom, kako objasniti najnoviji »strateški dokument o razvojnom procesu« koji, po meni, nije ništa drugo nego trojanski konj, dotično izravni nasrtaj na tradicionalna znamenja zavičajnosti kako starih tako i novih splitskih generacija. Nije, dakle, čudno da su se prvi na udaru našli prelijepi »volti« i bijeli prostori splitskih Prokurativa, otvoreni trg prema Rivi, Katalinićev brig i... na kojima će, kako kažu, niknuti bolnice za američke turiste, hitna pomoć, mrtvačnica, krematorij... Ostali dio najužeg lučkog prostora ispunili bi ekskluzivni hoteli, igračnice, noćni klubovi i ina »čuda« za uveseljavanje zahtjevnih i dokonih bogataša, biznismena i pustolovnih svjetskih mešetara... Gospodo, na potezu je savjest i umijeće splitske struke! Participacija javnosti, kako čitamo, svela bi se na »jednokratno pojavljivanje«, odnosno uvid u nepromjenjivost dovršenoga.

O »životnom« projektu splitske luke već se dugo piše i priča. I dok ga jedni doživljavaju kao Božju providnost, oni drugi govore o nečuvenoj izdaji splitskih svetinja. Suočeni s nesvakidašnjom ponudom, čovjek se mora zapitati: Nije li cijena ipak previsoka, zalog sretnije budućnosti pretežak i neprobavljiv?

»Luka je divno pribježište duši što se umorila u borbama života... (...). A luka pruža i neku tajanstvenu i otmjenu nasladu...« (Ch. Baudelaire, Spleen Pariza, Luka) Takve luke stvorene su da žive i nitko nema pravo s njima trgovati. Osim toga, u posebnosti naše, tj. splitske luke dodati je i stobojne odbljeske »jedinoga grada takve vrsti na svijetu« čiji topao i nerazdvojiv zagrljaj ne trpi nikakve pa ni najbogatije uljeze. Neraskidivu, gotovo antejsku vezu grada i luke ne bismo smjeli iznevjeriti, a ponajmanje uljepšavati novim atribucijama suvremene arhitekture. To znači da bi se novi, ali smišljeno uklopljeni sadržaji, mogli pojaviti samo na krajnjim granicama lučkoga pojasa (Hotel Marjan na zapadu i Katalinićev brig na istoku), čime bi se posljedice ionako velikoga zaloga manje osjećale i lakše podnosile. U protivnom bit ćemo sudionici nepodnošljivih vapaja žrtve i najtužnijega pogreba kojega nam budući naraštaji nikada ne će oprostiti...

Petar Rossi

liječnik, predsjednik Društva Marjan