Snaga snova

Za zemlje srednje, zapadne i istočne Europe, Jadransko more postaje ponovno more u mirnom susjedstvu. Pravu istinu o gospodarskoj moći i razvojnim potencijalima Jadranskog mora svjedoče statistički pokazatelji Republike Hrvatske iz vremena kada je bila pomorska, brodograđevna, lučka i turistička regionalna sila

Kada je riječ o slučaju AFCO, na pamet mi pada rečenica iz objavljenih memoara njemačkoga generala zarobljena nakon legendarne tenkovske bitke kod Kurska: Vojnički gledano, sve smo učinili dobro, no za ishod bitke bila je presudna nama nepoznata činjenica. Naših dvjesto tenkovskih divizija nije impresioniralo izmučene ruske vojnike.

Možda se nešto slično dogodilo i u Splitu. Naime, američki investitor nije shvatio da, osim sna o zaradi, postoje i neki drugi snovi.

Ključna razvojna paradigma, geostrategijska i europska, skicirana je na nedavno održanu Zagrebačkom summitu, na kojem je usvojen Završni dokument koji Hrvatsku obvezuje na regionalnu suradnju i stvaranje područja slobodne trgovine sa susjednim zemljama.

Međunarodno nametnuta, ali i dragovoljno prihvaćena obveza naše zemlje platforma je na kojoj će se temeljiti razvitak naših luka i lučkog prometa, pomorstva, brodograđevne industrije, ali i kontinentalne prometne infrastrukture.

Za zemlje srednje, zapadne i istočne Europe, Jadransko more postaje ponovno more u mirnom susjedstvu.

Nažalost, takvu orijentaciju već tridesetak godina prate svakovrsne opstrukcije, pa i ratovi. Od vremena slamanja hrvatskog proljeća, i sklanjanja njegovih protagonista, posebice Mike Tripala, iza fraze o jadranskoj orijentaciji, skriva se odsutnost stvarne političke volje da se cjelokupni razvoj Hrvatske utemelji na jednom od najvećih resursa — moru. Pravu istinu o gospodarskoj moći i razvojnim potencijalima Jadranskog mora svjedoče statistički pokazatelji Republike Hrvatske iz vremena kada je bila pomorska, brodograđevna, lučka i turistička regionalna sila.

Devedesetih smo godina imali 225 teretnih brodova, koji su prevezli 29, 8 milijuna tona tereta, od čega 27, 9 milijuna tona u međunarodnom prometu, te 60 putničkih brodova, koji su prevezli 8, 2 milijuna putnika. Ribari su rekordne 1987. godine ulovili 48, 8 tisuća tona ribe, raspolažući s 355 brodova i brodica.

U lukama se 1989. godine ukrcalo ili iskrcalo 14, 8 milijuna putnika, a teretni su brodovi ukrcali ili iskrcali 31, 6 milijuna tona tereta. Brodogradilišta su osamdesetih godina proizvodila oko osam teretnih brodova i desetak tankera.

Godine 1986. Hrvatska je ostvarila 68 milijuna turističkih noćenja, od toga 60 milijuna stranih turista.

Što se Splita tiče, 1989. godine kroz splitsku luku u domaćem je i međunarodnom prometu prošlo oko dva milijuna putnika i oko 280 tisuća vozila, a željeznica je u 9 tisuća vlakova prevezla oko 800 tisuća putnika. Preko autobusnog kolodvora prevezeno je dva milijuna putnika.

Tih godina nisu nas posjećivali strani investitori.

No, s ratnim devedesetima počeli su stizati i oni, a s njima i poratne tajkunizacijske nevolje: brodovlje su preuzeli i rasprodali bankari, pomorci navigaju na strancima, lučka je infrastruktura zapuštena i zastarjela, a promet je prebačen u susjedne zemlje. O ribarstvu na našoj strani Jadrana najbolje svjedoče zatvorene ili prenamijenjene tvornice za preradu ribe. Turistička privreda počela je novi život tek 2000. godine, a o bankama, telekomunikacijama i prometnicama bolje je ne govoriti.

Zašto je tome tako, obećavali su nam odgovoriti ljudi koji su pobijedili na posljednjim izborima zalažući se za reviziju pretvorbe, no provedba tog obećanja ne pada im na pamet. Bez obzira na njihovu selektivnu memoriju i, htjeli to oni priznati ili ne, nevjerodostojnost, moramo se upitati što je osim rata, i pretvorbenih malverzacija, uzrokovalo skokovit pad gospodarskih akcija u tako kratku razdoblju.

Prije svega nesposobnost da u poratno doba povećamo tržišni doseg hrvatskih gradova — planiranih da funkcioniraju na gravitacijskoj podlozi znatno većoj od 4,5 milijuna stanovnika.

Tu zadaću naši političari i intelektualci ili ne razumiju ili je svjesno ignoriraju, premda je teško razumjeti zašto. Glasnoća njihove šutnje zlokobno nas podsjeća na vremena kada se zdravorazumsko razmišljanje nagrađivalo zatvorom ili vraćanjem radne knjižice. Nakon svega što je javno i tajno rečeno o mnogim megaprojektima stekao se dojam da tamo neki ne znaju što bi sa svojim morem, što je dijelom točno, no pravi je problem zapravo u Vladi, jer ona ne zna što bi s našim morem.

Bilo kako bilo, otkud nam pravo na pesimizam da nismo u stanju promišljati i zaštititi vlastitu budućnost od sebe samih?

Optimizam u iščekivanju odgovora na to pitanje mogli smo naslutiti kada je na jednoj od sjednica Gradskog vijeća Splita gradski vijećnik Akcije socijaldemokrata Hrvatske iznio prijedlog da se teritorij splitskoga poluotoka proglasi slobodnom gospodarskom zonom, upravo na tragu zaključaka sa Zagrebačkog summita, što je jednoglasno podržano. Isti će, doznajem, zatražiti potporu vijeća, u nastojanju da Hrvatska vlada neodgodivo donese Strategiju jadranske orijentacije.

Ako je suditi po tome, čini se da nade ima, jer dok god takve teme ne postanu težište političkih rasprava, i zakonodavno operacionalizirane činjenice, ne preostaje nam ništa drugo, osim sanjarenja.

Zato, sanjarite, ili barem pokušajte razmišljati kako povećati tržišni doseg i konkurentnost hrvatskih gradova. Zamislite što bi bilo kada bi gradonačelnicima Zadra, Šibenika, Trogira, Kaštela, Solina, Splita, Omiša i Makarske pala na pamet biblijska priča o snazi uvezana snopa klasja. Možda bi ih ona motivirala da se sastanu i dogovore, da sve potencijalne projekte, koje smatraju poticajnim za razvoj sredina u kojima žive, uobliče u jedinstven materijal instaliran na Internetu, kao skup gradskih projekata pod naslovom, Dalmacija — inteligentna zelena zona mediteranske Europe. (Napominjemo da u krajoliku Dalmacije ta vizija već danas poprima vidljive obrise.)

Kakva bi bila reakcija ljudi s druge strane monitora? Vjerojatno bi vrlo brzo uočili kako postoji regija, ili bi tu regiju, ovisno o ambalaži materijala, percipirali kao budući europski grad s petstotinjak tisuća stanovnika. Kakav bi interes tako predstavljen potencijal mogao inicirati na europskom tržištu ponude i potražnje, nije teško pretpostaviti.

No, kako rekoh, to je tek sanjarenje ili, kako to neki mudro znaju reći — čisti gubitak vremena. Ako je suditi po iskustvu njemačkog generala s početka teksta, i nije baš tako.

Nakon svega, nekoliko riječi o budućim urbanističko-arhitektonskim intervencijama u splitskoj luci. Premda je jasno da su te teme nižega ranga od gore navedenih, i da je odgovor na njih problematično precizno programski definirati dok se ne usvoji Generalni urbanistički plan Splita, koji je u izradi, dobar početak za razgovor mogu biti razglednice Splita prije savezničkog bombardiranja. Već prvi pogled na njih govori nam da će gradnje u splitskoj luci biti. Kakve i koliko? Neka na to pitanje odgovori državni urbanističko-arhitektonski natječaj — barem oko toga ne bi smjelo biti spora.

Dražen Pejković, arhitekt