Slučaj AFCO ili Split u zoni sumraka

Politički kontekst američkih ulaganja u splitsku gradsku luku

Prvo se, posredvanjem jednog odvjetničkog ureda, potican oduševljenjem jednog od trojice pridobivenih vodećih gradskih političara s otoka Brača, prema splitskoj Rivi zaputio euforični investicijski val. Političkim se lobiranjem tiho, daleko od očiju javnosti, stvarala unutrašnja institucionalna potpora i klima po kojoj bi samo budale mogle propustiti prigodu kojom će, nasušno nam potreban, projekt američke korporacije AFCO pokrenuti splitsku žabokrečinu. U prosincu 2000, nakon gotovo dvije godine tajnih priprema, za koje su znali splitski čelnici, činilo se da je došlo vrijeme za prvu javnu prezentaciju grandioznog projekta i Prijedloga razvoja i Studije koncepta Gradske luke Split. Konfuzna i kontroverzna ideja o partnerstvu Grada Splita i AFCO Global Ports, iz Virginije, koja je splitskoj gradskoj luci trebala osigurati ulaganje od petsto milijuna dolara, izazvala je šok, nevjericu i sumnje, potom i ogorčenje građana i stručne javnosti. Split je za trenutak ostao zbunjen pred zamisli da se prepoznatljivi gradski prospekt splitske Rive, zapadne i istočne obale gradske luke amerikanizira, milijunima dolara pretvori u golemi turističko-rekreativno-liječilišno-trgovački kompleks i, čuda li, u humanitarno-kockarski raj. Zbunjenost se vrlo brzo pretvorila u javnu podvojenost, a podvojenost u otvorene prigovore i optužbe usmjerene prema čelnim ljudima grada. Politička logika velikih brojki, obećanih 500 milijuna dolara ulaganja, 3500 hotelskih kreveta na Rivi, 7500 novih radnih mjesta, nisu uspjeli zadiviti ni struku, ni javnost, te u travnju 2001. dovesti do brzog potpisivanja ugovora o zajedničkom pothvatu.

Kako je projekt AFCO bio i ostao primarno političko-promotivni, a tek sekundarno gospodarski, razvojni ili urbanistički projekt, to se politička taktika koja je vodila njegovu prihvaćanju morala mijenjati. Kada uvjeravanja o sretnoj budućnosti i neslućenu prosperitetu Splita, politički pritisci i pokušaji pridobivanja struke nisu dali rezultata, gradonačelniku Škariću i tadašnjim čelnicima gradske uprave nije preostalo drugo doli izazvati krizu vlasti i novim postizbornim koalicijama osigurati prolaz već ranjenom i negativno ocijenjenu AFCO-u. Samorazumljiv i bogomdani joint venture u realizaciji projekta Gradska luka u Splitu, od oduševljena političkog usklika u slavu napretka grada, osobne promocije i provizije, neočekivano se pretvorio u slučaj i noćnu moru, s kojom, unatoč nadanjima Škarićeva krila HSLS-a, nije uspjela izaći nakraj ni gradska uprava Hrvatskog bloka. Ali, ni aktualna, treća po redu, koalicijska gradska vlast i uprava što se na Splitu izredala u posljednje dvije godine nije sigurna što će napraviti. Put od oduševljenja projektom AFCO do optužbi za loše gospodarenje gradskim resursima, za nečasne namjere i korupciju, bio je kratak. Politički pritisci i providne političke igre kako bi Split, koji nema čak ni generalni urbanistički plan, a kamoli usvojenu vlastitu strategiju razvoja, bez ikakva raspisanog javnog natječaja za urbanističko rješenje gradske luke, prihvatio jednu nedostatnu i slabo promišljenu američku skicu za megalomanski projekt budućnosti koji dokida stoljetni splitski identitet nisu urodili polodom. Ali, to ne znači da su u potpunosti propali. Još uvijek nova, nakon Škarićeve demisije s dužnosti gradonačelnika u prosincu 2001, uspostavljena gradska uprava, razmišlja o nekom novom mogućem modalitetu suradnje s AFCO-om. Pri tome, čelni ljudi grada i projekta Gradska luka Split zadovoljno trljaju ruke, ističući kako je sreća što ugovor o zajedničkom pothvatu s AFCO-om za vrijeme Škarićeva gradonačelničkog mandata nije potpisan. U protivnom, grad bi zbog zastoja u realizaciji splitskog posla stoljeća već sada bio dužan svojem (ne)suđenom partneru platiti oko 2,5 milijuna dolara penala, na ime nadoknade za kašnjenje.

Na stranu to što je AFCO bez obzira na činjenicu da ugovor nije potpisan, uredno i bez ikakvih obzira poslao gradu Splitu zahtjev za nadoknadom štete. Već činjenica pokušaja naplate zateznih penala, predviđenih aneksom ugovora, ukazuje na dva momenta. Prvi, kako je svima jasno da je projekt AFCO od početka bio pod izravnom političkom kontrolom, te da je jednoj garnituri političara bio zanimljiv samo izvor mogućih kratkoročnih financijskih efekata. Sasvim je izgledno da su obje strane slutile kako do pravog posla neće ni doći. Važno je bilo samo potpisati ugovor i naplaćivati penale. Ne treba se zavaravati mišlju da bi korist od naplaćivanja penala imao samo AFCO i predsjednik njegove uprave François Chaimbers, bivši pukovnik američke ratne mornarice. Očigledno da nije bilo oštrih protivljenja stručne i šire javnosti, koja se suprotstavila uništavanju grada i rasprodaji gradskih resursa, da gradske službe, zahvaljujući pritisku i poticaju javnosti, u svibnju 2001. nisu ponudile Studiju o opravdanosti ulaganja, ugovor s AFCO-om bio bi potpisan. Ako ni zbog čega drugog, a ono iz razloga naplate kaznenih penala. Utoliko bi Ugovor o zajedničkom pothvatu u splitskoj luci imao jednaki učinak i posljedice poput ugovora HEP-a s Enronom. Drugo, izraženim zadovoljstvom zbog sretno izbjegnuta plaćanja nadoknade ni za što, kao da se želi poručiti kako je najbolje ništa i ne pokušavati sa Splitom i za Split. Upravo taj moment upozorava na neodlučnost i nesposobnost aktualne gradske vlasti da projekt gradske luke vodi i osmisli kao najvažniji splitski razvojni program, koji će stručnim i odgovornim rješenjima i poštivanjem procedure naći i privući neke nove, prave investitore.

Nažalost, AFCO nije bio ozbiljan investitor, ni ozbiljan poslovni partner. Međutim, ni grad Split se u tom poslu nije proslavio. Čelni ljudi grada Splita neodgovorno su se upustili u projekt rješavanja sadržaja i razvoja gradske luke, iako su znali da je vlasnik većeg dijela nekretnina na obalnom pomorskom pojasu Republika Hrvatska, te da sa samo 17 posto vlasništva nad ukupnim nekretninama nad kojima se prema ugovoru trebalo zasnovati založno pravo, grad Split ne može biti jamac posla. Što je mogao AFCO, koji prema naknadnim prikupljenim informacijama i nije svjetska korporacija koja se bavi investicijama, nego Aviation Facilites Company, tvrtka specijalizirana za izgradnju vojnih zračnih luka? Ili možda splitskih odmarališta za marince i pripadnike NATO-snaga, kako se spekuliralo u medijima? Bez prave vlastite financijske moći, a od splitskih gradskih moćnika prihvaćen kao da je doista ima, AFCO je mogao insistirati na takvu ugovoru o joint venture u koji će grad Split unijeti novac, građevinsko zemljište, građevine i prava građenja, a AFCO, u prvoj varijanti, know-how, a u drugoj novac, dakako, bez naznake o omjeru unesene gradske imovine i AFCO-ova novca. Što je mogao grad Split bez države, koja s pravom na riječ gradonačelnika Škarića, ili predsjednika Gradskog vijeća Šimunovića, ili nekog trećeg čelnika, nije htjela dati jamstva za osiguranje nekretnina na prostoru zahvata, kako bi se po kratku postupku iz luke iselili željeznica, autobusni kolodvor i trajektno pristanište. Hrvatska, poznato je, u poslovnom smislu, nije ozbiljna i respektabilna država. Ali, u slučaju, navodne, investicije AFCO-a u splitsku gradsku luku, zajedničkog pothvata u kojem su se upravljanje i podjela dobiti predviđali u omjeru 51:49 posto za AFCO, sporost birokratizirane države pokazala kao njezina prednost i mudrost.

AFCO-ov projekt pretvaranja gradske luke u turističko-rekreativno-trgovačko središte, neželjeno upletanje javnosti i kritike upućene tada vodećim gradskim političarima, praktički su ubrzali raspad koalicijske vlasti u Splitu, doveli do održavanja lokalnih izbora, pobjede Hrvatskog bloka i uspostave šestomjesečne hadezeovsko-pravaško-haeselesovske vlasti. Usto, slučaj AFCO potencirao je krizu Račanove Vlade, i to u onom dijelu u kojem su gradonačelnik Škarić i njegove pristaše u splitskom i županijskom HSLS-u tražili glavu ministra pomorstva, prometa i veza Alojza Tušeka. I to zbog Tušekove nepopustljivosti u slučaju AFCO. Još u ožujku 2001. gradskim je čelnicima, ponajprije gradonačelniku Škariću, postalo jasno da zbog otpora u javnosti, dvojbi i sumnjičavih primjedbi unutar tada vladajuće koalicije, od potpisivanja nepovoljnog ugovora s AFCO-om, predviđena za travanj, neće biti ništa. Gradonačelnik pokušava spasiti posao stoljeća te dokumentom nazvanim Politički stavovi o projektu razvoja gradske luke u suradnji s AFCO-om pokušava osigurati politički legitimitet šupljikavu ugovoru s AFCO-om. Politički stavovi su ostali zabilježeni kao potpuno deplasiran i demodiran oblik političkoga pritiska, kojima se pokušava osigurati legalitet vlastitim postupcima. Škarićev dominantni dio HSLS-a potencira sve jači sukob s SDP-om i odlučuje se na raskid koalicije. Do raspada gradske koalicije nije došlo ni zbog »Slobodne Dalmacije«, ni zbog SDP-ova kadrovskog monopola. Do raskida koalicije nije došlo ni zbog karikaturalno manifestirana Škarićeva skretanja udesno, ni zbog potpore dijela splitskog i županijskog HSLS-a generalu Mirku Norca, ni sudjelovanja na protestnom skupu Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata na Rivi kojim se pokušala destabilizirati Račanova Vlada. Do raskida koalicije i raspisivanja lokalnih izbora u proljeće 2001. dolazi iz potrebe da se novom političkom konfiguracijom, novom koalicijom HSLS-a i Hrvatskog bloka, nakon provedenih lokalnih izbora u Splitu, potpisivanju ugovora s AFCO-om osigura politička potpora i svježa krv. No, iako se to s nestrpljenjem očekivalo, ugovor s AFCO-om nije potpisan ni u rujnu 2001. Ni nova gradska uprava, na čelu sa starim gradonačelnikom Ivanom Škarićem i novim predsjednikom Gradskog vijeća Zvonimirom Puljićem, nije mogla ignorirati činjenicu da se AFCO oglušio o primjedbe i korekcije koje je grad Split iznio u Studiji o opravdanosti ulaganja. Proceduralna pitanja nisu riješena ni do prosinca, ali je za siječanj 2002. s AFCO-om zakazano potpisivanje predugovora. No, koalicija Hrvatskog bloka i HSLS-a nije dočekala siječanj 2002. I Ivan Škarić morao je podnijeti ostavku na mjesto gradonačelnika.

Još u proljeće 2001. političke nesuglasice na relaciji Split — Vlada RH oko zahtjeva za žurnim prepuštanjem gradu Splitu vlasništva nad nekretninama kojima je raspolagala država dovele su do sukoba unutar HSLS-a i zahtjeva za smjenom ministra pomorstva, prometa i veza Alojza Tušeka. Zahtjev pokrenut iz Splita za isključenjem Alojza Tušeka iz HSLS-a u osnovi nije bio motiviran njegovim, navodnim, oponiranjem odluci Malog vijeća HSLS-a i potporom odluci Vlade RH da dosljedno poštuje Ustavni zakon o suradnji RH sa Međunarodnim sudom za ratne zločine u Den Haagu. Alojz Tušek suprotstavio se političkim pritiscima i zahtjevima gradonačelnika Ivice Škarića da se država u korist Splita odrekne vlasništva i jamstva nad većim dijelom nekretnina koje su ušle u prostor na kojem se planirao investicijski zahvat. Tušek je zato morao biti kažnjen. Konačni cilj nije bilo njegovo isključenje iz HSLS-a, nego Tušekovo smjenjivanje s mjesta ministra i dovođenje na čelo Ministarstva prometa, pomorstva i veza nekog politički poslušnog zagovornika zajedničkog ulaganja AFCO-a i grada Splita. Ali, premijer Račan čvrsto je stao na Tušekovu stranu, pa do prepuštanja nekretnina u problematičnom poslu nije došlo. Alojz Tušek je s mjesta ministra smijenjen tek nakon više od osam mjeseci. Prekasno za realizaciju katastrofalnog Ugovora s AFCO-om.

Čini se da i nova koalicijska gradska uprava na čelu s SDP-ovim gradonačelnikom dr. Slobodanom Berošem nije do kraja razumjela poruke slučaja AFCO. S jedne strane, aktualnoj gradskoj vlasti jasno je da AFCO-ov projekt uistinu nije bio strateške naravi, da je zaboravljao na vizualni i životni identitet Splita, da je u gradskoj luci preferirao hotelsku izgradnju, a zanemarivao javne gradske prostore, promet i sadržaje koji dolikuju gradskom središtu. Međutim, radni tim čelnika i stručnjaka još traži parcijalna rješenja, kojima bi se problem sadržaja gradske luke rješavao po etapama. Tako se Ivo Šimunović zalaže da se, uz jamstva o cjelovitosti zahvata, počne s rješavanjem zapadne obale, na kojoj bi se uz hotelske i turističke sadržaje smjestila i marina za megajahte. Iako je prevladala svijest o tome da grad Split konačno mora riješiti problem svoje gradske luke, iako se prišlo izradi generalnog urbanističkog plana, čiji se završetak očekuje u lipnju ove godine, ipak, ne možemo se oteti dojmu da se okolnosti u kojima se može očekivati pojavljivanje nekoga novog AFCO-a nisu bitno izmijenile. Rješenja koja se traže za gradsku luku, baš kao i rad na donošenju GUP-a, u osnovi pate od iste boljke — nedostatka vizije i konsenzusom utvrđene strategije razvoja grada Splita. Split još ne zna što hoće, ne zna što može i kakav tip investicija treba. To je posve razumljivo, kada drugi po veličini hrvatski grad ne zna što su prioriteti njegova razvoja, na temelju kojih se ulaznih, socio-ekonomskih parametara radi dugo očekivani generalni urbanistički plan. Ukoliko Split ne zna koliki su mu smještajni i turistički kapaciteti potrebni, kako će znati hoće li nove hotele graditi samo na zapadnoj obali gradske luke ili će to napraviti u uvali Žnjan. Ako se praksom niza provedbenih urbanističkih planova, kako na Žnjanu, tako i na interpoliranim lokacijama, željela stimulirati praksa privatne, poduzetničke stanogradnje, uz obilate provizije onima koji su bili u prilici investitorima osigurati potrebne dozvole, hoće li GUP, koji se ne zasniva na potrebama i rezultatima dugoročne strategije razvoja grada, donijeti tek kozmetičke promjene i sankcionirati postojeće stanje? Split i Splićani imaju pravo znati hoće li grad biti tranzitno ili turističko središte, te na osnovi toga planirati svoj život i razvoj grada.

Postavlja se pitanje je li to moguće u državi koja nema strategije razvoja. U Hrvatskoj za sada postoji opća suglasnost samo oko vitalnih prometnih pravaca. Činjenica je da su izgradnja autoceste Zagreb — Split i Jadranske autoceste doista bitni elementi strateškoga razvoja cijele države. Split u oba projekta ima iznimno značenje. Sudeći prema reakcijama gradske vlasti i političara, tu poziciju Split neće znati kapitalizirati. Nova autocesta Zagreb — Split ima polaznu i završnu točku. Kako se u svim hrvatskim projekcijama točno zna da je Zagreb hrvatska metropola, pitanje je vrlo jednostavno — što je Split? Ako je sudbina Splita da egzistira na rubu ili u zoni sumraka, ako je interes domaćih i inozemnih investitora za razvoj Splita identičan iskustvu i predlošku poznatu iz slučaja AFCO, budućnost grada pod Marjanom nije nimalo izgledna.

Željko Rogošić

novinar tjednika »Nacional«, Split