Slojevita tekstura

Slojevita tekstura

Chytilova humornost proizvodi svim elementima strukture djela, odnosno trudi se igrati svim raspoloživim strukturalnim aspektima

Od velike trojke češkog autorskog filma — Vére Chytilove, Miloša Formana i Jiűíja Menzela, koja je prvu i s iznimkom Formana najveću afirmaciju ostvarila šezdesetih, u nas je najmanje poznat opus najstarije među njima, Vére Chytilove (rođena 1929). Ta praznina ispunjena je prošlotjednom retrospektivom njezinih filmova u zagrebačkoj Kinoteci, gdje je od ukupno trinaest dugometražnih kinofilmova koliko je snimila, prikazano sedam: Tratinčice (1966), Igra s jabukom (1976), Priča iz novogradnje (1979), Nepogoda (1982), Faunovo kasno popodne (1983), Nasljedstvo (1992), Zamke, zamke, zamčice (1998) te epizoda Snak-bar svijet iz omnibusa Biseri na dnu (1965). S obzirom da je svojedobno na našoj televiziji prikazan i Kopitom sim, kopitom tam (1989) u kojem je tematizirala sidu, može se reći da nam se s felinijevskih osam i pol filmova autorski svijet Vére Chytilove podatno podastro.

Biseri naturalizma

Dosta se očigledno nameće podjela opusa Chytilove na modernističke šezdesete i postmodernističke sedamdesete i osamdesete, s postmodernističkim tragovima i u devedesetima. Epizoda Snack-bar svijet iz omnibusa Biseri na dnu spoj je modernističkoga naturalizma i poetike apsurda, a začudno-asocijativna intervencija u narativnu kronologiju, već uslojenu dvjema razinama pripovijedanja i asocijativnim ekskursom, doima se kao zametak postupka koji će Makavejev elaborirati u Ljubavnom slučaju dvije godine poslije. Tratinčice pak demonstriraju radikalno eksperimentalni modernizam (možda najeksperimentalniji modernistički film šezdesetih uz dvije godine kasniji Klugeov Artisti u cirkuskoj kupoli — zbunjeni), kako na vizualnoj (pregršt optičkih trikova, izmjena kolora u istom prizoru), tako i na prostorno-vremenskoj razini (narativno nemotivirani prostorni i vremenski skokovi), reklo bi se programatski odbijajući stil pripitomiti pričom. Filmovi iz sedamdesetih i osamdesetih pak u tom smislu donose bitan pomak. Chytilova kombinira standardniju naraciju s fragmentima modernističkih postupaka (npr. asocijativni ili opisni prijelazni kadrovi između narativnih dijelova, odnosno subjektivno-deskriptivni flash-kadrovi, uporaba širokokutnog objektiva u bližim planovima radi stvaranja začudnog optičkog efekta i dr.), međutim i ta standardnija naracija standardnija je u odnosu na izrazito modernističke početke Chytilove; u odnosu na klasičnu naraciju ona je izrazito fragmentarizirana, prepuna vremensko-prostornih skokova (dakako znatno pitomijih spram Tratinčica, gdje su takvi skokovi podrazumijevali i povezivanje ontološki različitih svjetova djela, ili barem sugestiju ontološke različitosti, dok ovdje prostorno-vremenski skokovi ostaju unutar svijeta koji se referira na poznatu izvanjsku zbilju) i često predočena kamerom koja upravo pleše oko protagonista, na jedan se način i intimizirajući s njima.

Svijet kaosa

Svijet likova Chytilove pretežno je svijet kaotične egzistencije pa je narativna fragmentarnost i u funkciji plastičnog predočavanja takva svijeta, ali je i dio igralačke autoričine strategije. Naime, a to je poznata odlika češkog filma odnosno njegovih međunarodno najpoznatijih autora, bitno pesimistično stajalište u pogledu ljudi i njihovih individualnih i društvenih odnosa iznosi se na humoran način (većina filmova Chytilove u slučaju ustrajavanja na žanrovskom određenju mogli bi se označiti kao komedije). No za razliku od Formana i Menzela, a u tome je njezina osebujnost i na znatno širem, međunarodnom planu, Chytilova humornost proizvodi svim elementima strukture djela, odnosno trudi se igrati svim raspoloživim strukturalnim aspektima, ne da bi isforsirala začudne srazove sadržajnog beznađa i formalne lepršavosti, nego stoga što ona, čini se, i ne zna drukčije kreirati nego u igri. Najdrastičniji je primjer iz filma Zamke, zamke, zamčice, u kojoj je vrlo realnoj sceni silovanja nevjerojatnom lakoćom dana humorna primjesa koja istovremeno i olakšava i otežava prikazano zbivanje. Da je tvorac takva prizora kojim slučajem muškarac, zasigurno bi bio stavljen na feministički stup srama s obzirom da je slojevitost tog postupka odveć suptilna za većinu zatočenika feminističke kritike, koji bi Chytilovoj jamačno zamjerili i česte likove žena što su u svakom trenutku spremne na seks.

Možda se ni jedan od viđenih filmova Vére Chytilove ne bi mogao nazvati kvalitativno iznimnim, ali oni kao cjelina tvore vrlo zanimljiv opus. Posebno imponira lakoća povezivanja elitnomodernističkih postupaka sa standardnijim načinima filmovanja, a napose fascinantna narativna funkcionalnost raznovrsnih sastojaka koji tvore slojevitu teksturu filmova.

Damir Radić