Slabašna lokalna smotra

Slabašna lokalna smotra

Gledali smo deset predstava od kojih dobar broj ne zaslužuje nastup na nečemu što bi trebao biti reprezentativni festival nacionalne drame i autorskog kazališta. S nacionalnom dramom bilo je jadno, s autorskim kazalištem još i gore

Ovogodišnji su Marulićevi dani, dvanaesti po redu, već na početku pokazali da osim splitskoj publici nikom više nije stalo do njih. Iz ministarstva kulture — pokrovitelja manifestacije — nije bilo nikoga, a i splitski gradonačelnik imao je pametnijeg posla. Najavljivalo se i predstave koje ne dolaze (Teatro Vivo iz Caracasa), a centralna loža, u devedesetima uvijek puna političara, zjapila je otužno prazna. Kraj manifestacije pak kao da je zabio čavao u lijes jednog festivala koji više ne zanima ni politiku, a kojim smo se još do prije nekoliko godina busali u prsa kao najvažnijom nacionalnom kazališnom manifestacijom. Nagrade su se dijelile šakom i kapom, bilo ih je više nego predstava, nagrađeni se komešali po pozornici jer im nitko nije rekao kamo da stanu, na nagradama su zahvaljivali i oni koji su se tu slučajno našli pa su uzimali Marule za kolege, a nije bilo nikoga tko bi mogao podesiti mikrofon pa da i čujemo što se govori. Nije to bilo sve: nagradu za glazbu zaboravilo se uručiti, ali su je na svu sreću dobili Sarajlije iz Narodnog pozorišta, koji su se za svoje naučili izboriti. Pa su je iz trećeg reda publike glasno morali tražiti! Ovaj put pojavio se gradonačelnik, a i predstavnica Ministarstva kulture Biserka Cvjetičanin, a kako već i ptice na granama znaju da smo najbolji još od stoljeća sedmog — zapravo još od vremena ameba — čulo se i da je Split u ovom trenutku »jedan od najjačih europskih kazališnih centara«. Što može reći samo netko tko izvan Hrvatske nikad nije putovao!

Najbolji Brat magarac

Između dva kaosa, onoga s otvaranja i onoga sa zatvaranja nije se rodilo ništa. Da se festival moglo zatvoriti odmah nakon što je na otvaranju izveden Brat magarac, apsolutno najbolja festivalska predstava, opći dojam bio bi odličan. Ovako, gledali smo deset predstava u izboru kazališnoga kritičara i teatrologa Hrvoja Ivankovića, deset predstava od kojih dobar broj ne zaslužuje nastup na nečemu što bi trebao biti reprezentativni festival nacionalne drame i autorskog kazališta. S nacionalnom dramom bilo je jadno, s autorskim kazalištem još i gore. Za cijelu je priču, kao i svake godine, najmanje kriv selektor, on je samo glasnik koji nosi loše vijesti. Vrlo jednostavno — ali to nikako da netko odgovoran shvati — hrvatska kultura nije dovoljno moćna da stvori deset kvalitetnih predstava nastalih po domaćem tekstu od kojih bi se formirao festival i nema tog selektora koji je kadar od toga napraviti festivalsku pitu.

Zapravo, osim Velike Britanije ne postoji ni jedna europska zemlja koja može isključivo od nacionalne drame stvoriti relevantan festival, ali, za razliku od ponosnih i pretencioznih Hrvata, to ne pokušava nitko, pa ni Francuzi ni Nijemci. Pardon, ima još jedna zemlja s festivalom nacionalne drame: Srbija, koja je i dalje zadržala Sterijino pozorje, čiji su Marulićevi dani ne osobito plodan izdanak.

Pa mi tako već godinama u Splitu gledamo nešto što se zove festivalom nacionalne drame i predstavlja kao najveća kazališna manifestacija, a zapravo je obična lokalna smotra, zanimljiva isključivo lokalnoj publici. Gost ove godine nije zapažen ni jedan, osim onih koji su na festivalu nastupali u izabranim predstavama. Zapravo, da, u Splitu je viđen Goran Višnjić, što je izazvalo uzbuđenje, ali on na festival nije ni primirisao. A i zašto bi?

Najvrjednija spomena svakako je splitska publika, zbog koje je sve zajedno imalo smisla. Bilo je godina kad su dvorane zjapile prazne, ovaj put teatar je bio pun na gotovo svakoj predstavi. Splitska publika očito je u posljednje dvije godine željna kazališta i spremna na sve kako bi do njega došla.

A ovih deset predstava stavljenih u zajednički kontekst nacionalnoga festivala pokazale su se šarolikim društvom bez zajedničkoga nazivnika. Brat magarac nedvojbeno najbolja je festivalska predstava i njoj dodatne hvale ne treba. Predstava je pokupila dvije nagrade publike, ali ne i nagradu stručnoga žirija za najbolju produkciju.

Furiozni Adam i Eva

Bilo je još vrijednih produkcija na festivalu, poput Krležina Adama i Eve u režiji Franke Perković, čijih bi furioznih prvih petnaest minuta moglo zaslužiti naziv najbolje izvedbe festivala. Žiri je nagradio Doru Polić za glumačku kreaciju, a s njom se odlično glumački nosio Franjo Dijak. Čak i uz primjedbu kako je drugi dio kratke predstave znatno konvencionalniji, ova produkcija Kazališne udruge frustriranih redatelja (KUFER) sigurno je najljepši vjetar koji je propuhao Marulićeve dane. A redateljsku frustraciju iz naslova udruge možda će zaliječiti (zasluženi) Marul za režiju mladoj Franki Perković.

Neobičan je kazališni dar festivalu Kerempuhova produkcija završnoga dijela zagrebačke (Plave) trilogije Borivoja Radakovića, Kaj sad. Predstava je to koja ima mnogo općih kerempuhovskih mjesta, onog obaveznog dijela koji publika u tom satiričnom kazalištu očekuje, obiteljske komedije i smiješnih situacija, koje graniče s kazališnom banalnošću. No u režiji Petra Večeka Kaj sad sadrži zapravo duboku ljudsku dramu, pravu tragediju raspada obitelji uzrokovanu pravom provalom teških droga u hrvatsko društvo. Radaković (Marul za dramski tekst) se i ovom dramom — u kojoj bi se, istina, imalo što dramaturški čistiti — pokazao kao jedini hrvatski autor koji se nosi s trendom nove europske drame, brutalnog i izravnog izdanka naturalizma. Kaj sad je u pojedinim dijelovima, posebno zahvaljujući Marinku Prgi (još jedan zasluženi glumački Marul), dosegnuo kazališne vrhunce festivala.

Svježa Suzana čista

Na vječno pitanje kako očuvati dramsku baštinu uspješno je odgovorila Ivica Boban predstavivši s ansamblom dubrovačkog Kazališta Marina Držića Vetranovićevu Suzanu čistu. I premda će ta predstava u kontekstu suvremenog kazališnog izričaja mnoge asocirati na kazališni muzej, u njoj je dovoljno svježine i poštena glumačkog posla da nađe svoj kazališni smisao.

Ptičice Filipa Šovagovića u režiji Ozrena Prohića bile su posebno zanimljive Splićanima, koji dramu vrlo dobro poznaju preko uspješnice Paola Magellija sa Splitskog ljeta. Prohić je ponudio drukčije čitanje, nešto opuštenije i manje spektakularno, s novim dramaturškim rješenjima, glazbeno — zahvaljujući dodatnom glazbeniku, profesionalcu — kompetentnu (Marul za glazbu) i kazališno zabavnu.

Izvan kruga već spomenutih predstava malo je kazališta vrijedna posebna spomena. Zajecovi Atentatori u režiji Dražena Ferenčine i produkciji ITD-a u svojoj su groteski ozbiljno promašili, a Ivšićev Akvarij u režiji Marija Kovača, premda najavljen kao istinski kazališni događaj pokazao je nedovoljno. Naime, Ivšićev tekst je pedesetih, unutar socrealističkih okvira, bio prava eksplozija. Raditi ga danas, bez novih kazališnih razloga pokazalo se, ako mene pitate, uzaludnim poslom.

Naranča u oblacima Ivane Sajko u produkciji Kinder-und Jugandtheater, Zwinger 3 iz Heidelberga u redateljskoj viziji Huberta Habiga ponudila je drukčiju kazališnu estetiku, koja je u kontekstu Marulićevih dana na neki način stršala i nije naišla na osobito razumijevanje.

U agoniji splitskoga HNK u režiji Aleksandra Anurova interpretacija je Krleže slobodnim stilom, koja krši osnove kazališta, logike i samog Krleže, ali ne u onolikoj mjeri koliko je to slučaj u Gospodi Glembajevima istoga redatelja, koji su manifestaciju izvan konkurencije zatvorili. Susret ruskoga glumca, a odnedavno i redatelja, Anurova i Krleže zaista je bio izvan svake konkurencije. Marula za kreaciju Laure zaslužila je Zoja Odak, jer su Milan Štrljić i ona ipak uspjeli izgraditi glumački sustav, svim redateljskim koncepcijama predstave U agoniji unatoč.

Vicevi i plošni karakteri

I na kraju ostaje spomen adaptacije popularnoga romana Ante Tomića Što je muškarac bez brkova. I kad se bavi zabavljačkim teatrom, čovjek bi od matične nacionalne kuće očekivao više kriterije. Ovako, od povremeno duhovita romana bez velikih proznih pretenzija, stvorena je predstava sastavljena od viceva i plošnih karaktera koja ne sadrži ni osnovne elemente dramskog, i u kojoj na spomen svakog spolnog organa u brojnim psovkama publika umire od smijeha. Režija Aide Bukvić nije kaos uspjela pretvoriti u sustav, ni glumačke egzibicije na granici karikature svesti na normalnu mjeru. Osim Danka Ljuštine, koji se glumački vješto uspio igrati svojom ulogom i samom predstavom, te Barbare Prpić u ulozi Julije ostatak je za što brži zaborav. Ukratko, kako se iz opisanoga vidi, predstava je to koja je apsolutno zaslužila Marula za najbolju predstavu festivala nacionalne drame, što bi netko sklon ironiji vidio kao najbolji komentar stručnoga žirija na same Marulićeve dane. Što je muškarac bez brkova u jakoj je konkurenciji adaptacija na festivalu (bio je jedina predstava u toj kategoriji) osvojio i Marula za adaptaciju. Nazdravlje!

Vrijeme je za promjene, govorili su. Valjda će netko nakon ovog poraznog izdanja Marulićevih dana shvatiti da je vrijeme za radikalne koncepcijske promjene nečega što bi trebalo biti festival nacionalne drame.

Jasen Boko