Skuhana cipela

Skuhana cipela

Ono što drži predstavu svako je sjajna igra Hrvoja Zalara i Vedrana Mlikote, duhoviti ping-pong do u gestu razrađenih karaktera

Na tragu beketovske tragične farse Kraj igre francuski glumac Victor Lanoux 1973. piše Otvarač za konzerve, koji je iste godine proglašen najboljim kazališnim tekstom sezone u Parizu. Djelo u nas prevodi Vjeran Zuppa, a kao režijski diplomski ispit prije desetak godina uzima ga danas poznati redatelj Robert Raponja. Tada, kao i u ovoj produkciji Epilog teatra, premijerno odigranoj u Vidri, igraju Hrvoje Zalar i Vedran Mlikota. Dakle, po uzoru na spomenuti Beckettov komad, putem dvojice posve različitih protagonista primoranih na suživot u skloništu izvan kojega se nazire neka neodređena kataklizma, Lanoux nastoji predočiti osnovne razmjere ljudskih odnosa u bezizlaznoj situaciji. No tu svaka sličnost s uzorom završava. Zasrašujuća slika ljudskoga pakla i međusobnih odnosa Beckettovih tragično smiješnih klaunova u Lanouxa je pomaknuta prema komediji karaktera, koja ni izdaleka ne poprima one dimenzije komičnog užasa koji iščitavamo iz Beckettovih komada. U skloništu se dakle nalaze dvoje ljudi potpuno oprečna poimanja. Jacques i Jean, intelektualac i nepismeni prostodušni seljak. Sami su s hrpom konzervi graška, ali bez otvarača, koji je izgubio onaj glupi. Komičnost situacija proizlazi iz njihovih nepomirljivih karakternih i intelektualnih razlika i kulminira u prizorima suočenja s gladi. Intelektualčevoj filozofiji o važnosti duhovne hrane suprotstavlja se Jeanov zov nagona »ali ja sam gladan« ili, fojerbahovski rečeno, na prvom su mjestu materijalne potrebe, a ideje su sekundarne. Kad razgrnemo pseudofilozofičnost teksta, spomenuti dvojac kao da je preuzet iz situacije vica o glupom i pametnom gdje slijedom neočekivane poente drugoga nadigra i razoruža, rekli bismo, emocionalna ineligencija onoga prvog. Lanoux prilično duhovito postavlja situacije, vješto ih varira do određene granice, kada se počinju ponavljati isti predlošci. Redatelj Robert Raponja nažalost nije pročistio i skratio tekst, što je na nekim mjestima oštetilo dinamiku predstave usprkos doista odličnim glumcima.

Odlični komičari

Ono što drži predstavu svako je sjajna igra Hrvoja Zalara i Vedrana Mlikote, duhoviti ping-pong do u gestu razrađenih karaktera. U tekstu koji se dijelom referira i na Chaplinov film Potjera za zlatom, gdje Jacques kao i Charlie u filmu kuha svoju cipelu, Zalar se vješto poigrao čaplinovskom klaunerijom, koja prostodušnost pretvara u sminost bojažljivih, a umni hendikep u nagonsku intuitivnu ineligenciju. Zalarova su komika oči i pogled povjerljiva djeteta, a tijelo izražena, namjerno predimenzionirana gesta onoga koji se ne zna drukčije izraziti. Iritantnom intelektualnom superiornošću svog Jeana Vedran Mlikota pokazao je pak kako se primitivnost često otkriva u onih u kojih bismo to najmanje očekivali. Njegov lik u svojim proplamsajima neurotičnosti i povremene bezobzirnosti pa i vulgarnosti pokazuje nam da su uzvišena objašnjenja samo dekorativna prerušavanja ispod kojih se skriva ljudski strah pred neizvjesnošću i smrti. Usprkos povremenim praznim hodovima Zalarova i Mlikotina igra bez predaha, s gomilom duhovitih detalja i razrađenih gegova, preporuka je predstavi.

Gordana Ostović