S tijelom si pretežak

S tijelom si pretežak

1

Proklet dan kada sam popustio nagovorima Saint-Exupéryja i sjeo s njim u avion. Dobio me zastrašujući me čamotnim nedjeljama, lošom probavom i željom za »ropkinjama«. Ropkinjama je nazivao djevojke iznad devetnaest godina. Ovako mi je to objasnio, ne zazirući od patetike:

Dođe dan kad se u djevojci budi žena. Sanja o devetnaestoj godini. Devetnaest godina stvara jad u srcu. Tada se pojavljuje neki glupan. Prvi put oštri pogled vara i vidi ga u najljepšim bojama. Ako glupan recitira stihove, smatraju ga pjesnikom. Misle da on shvaća izbušeni parket, da voli krtice. Vjeruju da mu laska povjerenje jedne zmije koja se povlači ispod stola, između njegovih nogu. Poklanjaju mu srce koje je kao divlji vrt, a on voli njegovane parkove. I glupan odvodi princezu u ropstvo...

Kažem ti, treba letjeti. Gore se sve izbistri. Poslije te nitko ne može obmanuti.

U zrakoplovnoj kompaniji za koju je Exupéry obavljao posao linijskog pilota, predstavio me kao iskusnog mehaničara. Dali su mi opremu bez provjere, ushićeni što se našla još jedna budala za pionirski let između Toulousea, Casablance i Dakra. Tek u zraku, Exupéry mi je priznao da su im od četiri pilota već ubili dva.

— Gađaju nas neprestano, kao da smo jarebice! — Nasmijao se.

2

Nitko nije pucao na nas, pa ipak smo se srušili. Exupéry se izgubio među oblacima, ugledao svjetionik koji to nije bio, a onda smo s dvjesto sedamdeset kilometara na sat udarili po tangenti o jednu blagu, pješčanu padinu. Ona nam je spasila živote. Osim natučenih koljena, bili smo neozlijeđeni. No, početnu radost uništi nam spoznaja da se nalazimo negdje u Sahari. Grozničavo pretražimo avion. Našli smo pola litre kave u termosici, pomiješane s prašinom. Uhvati me panika, počnem psovati Exupéryja.

— Štedi grlo — upozori me on. Zaplačem.

3

Ja sam prvi doživio fatamorganu; u daljini sam ugledao beduine. Trčao sam za njima do iznemoglosti. A idućeg jutra, dok sam lizao rosu s avionskog krila, ispod sebe na pijesku ugledao sam tanku, žutu zmiju. Začujem je kako govori:

— Mogu te prebaciti na bolji planet.

— Da? — Zagledam se u nju.

— Sami hlad i sočne lubenice.

— A ljudi?

— Nema ih. Osim jedne djevojčice. Sav posao bit će ti da je povremeno zabaviš.

— Izrast će u djevojku?

— Neće.

— Katapultiraj me tamo.

— Dobro — reče zmija. — Ispruži nogu. Moram te ugristi.

Stanka.

— Zašto to? — upitam.

— S tijelom si pretežak. U čemu je problem?

— Ej! — Začujem Exupéryja s druge strane olupine. — Što buncaš?

— Ništa — odvratim, a onda šapnem zmiji:

— Ajde, grizi... Spustim nogu prema njoj. Zmija se uspravi i zarije mi zube u gležanj. Zajaučem. Stropoštam se s krila na glavu...

Osvijestivši se, ugledao sam Exupéryja kako ispljuvava krv. Potkoljenica mi je bila podvezana njegovom maramom. Na horizontu iskrsnu dvije deve s jahačima. Pokažem Exupéryju prema njima.

— Priviđenje? — upitam.

— Nije. — Obriše on usnice. — Vidim ih i ja.

Željko Špoljar