S Esmeraldom u Pulu

S Esmeraldom u Pulu

Da popunim ansambl, dobio sam tri plesača (iz Rusije i Moldavije) i dvije balerine (iz Rumunjske). Sada sam u pregovorima da dođe jedan vrlo dobar ruski pedagog i da dovede sa sobom još jedan mladi solistički par, koji bi onda ostao dulje, i to bi onda bio solidan ansambl od tridesetak ljudi...

Plesač, koreograf i baletni pedagog Slavko Pervan rođen je u Jajcu (BiH) 1936. godine Započevši u baletnom studiju u Osijeku, bio je član sarajevskog i zagrebačkog ansambla. Usavršavao se u Moskvi i New Yorku. Zapažen je kao plesač po lijepoj scenskoj pojavi i skladnoj igri (Bazil u Don Quijoteu, Albreht u Giselle, Merkucio u Romeo i Julija, pa princ u Labuđem jezeru i Trnoružici, — sve zajedno četrdesetak uloga), a kao koreograf po originalnom plesnom rječniku i smjelosti istraživanja suvremenoga baletnog izraza (Kontrasti Škerla, Satana Komadine, Grozdanin kikot Škerla, Esmeralda Pugnija, Edip Bombardelija, Igra karata Stravinskog, Amerikanac u Parizu Gershwina, Spartak Hačaturjana...). Dva puta vodio je sarajevski balet, bio baletni pedagog u Sarajevu, Splitu i Novom Sadu. Koreografirao je u operama i dramama, snimao za televiziju...

U jesen 2001. Pervan je preuzeo riječki balet i 2. svibnja oni izlaze s premijerom Esmeralde.

— Balet sam preuzeo 17. rujna, što znači zapravo da je sezona već počela. I zatekao sam ga u dosta tužnu stanju. Nema pedagoga, nema direktora, nema solističkog kadra — sve je to otišlo. Ostao je ansambl od 24 plesača. Posljednji ravnatelj bio je Solomon, Rumunj koji je do tada bio pedagog, a vratio se u Rumunjsku da ne izgubi pravo na mirovinu.

I kako ste se vi tu našli?

— Bio sam u Njivicama i lijepo se kupao. I stvarno mi nije bilo na pameti biti direktorom baleta. Razgovarao sam sa Šestanom jednom u Zagrebu i rekao mu da mogu doći raditi, koreografirati. Ja sam strašno mnogo koreografirao i volim to raditi. Ovdje sam imao pauzu od dvije godine. Radio sam sa sinom u Los Angelesu — on je tamo osnovao kazališnu grupu i režirao zanimljivu predstavu u kojoj je i igrao kao glumac i ja sam malo pomagao... No Šestan me zaintrigirao, trebalo mu je sve, i koreograf i pedagog i ravnatelj. Ja sam sve to dugo radio i imam iskustva (iskreno — najmanje volim biti pedagog!).

No, stvarno smo jako naporno radili ovu sezonu i onda se dogode problemi koje ne možeš razriješiti... No uspio sam s njima postaviti ovu predstavu. Da popunim ansambl, dobio sam tri plesača (iz Rusije i Moldavije) i dvije balerine (iz Rumunjske). Sada sam u pregovorima da dođe jedan vrlo dobar ruski pedagog i da dovede sa sobom još jedan mladi solistički par, koji bi onda ostao dulje, i to bi onda bio solidan ansambl od tridesetak ljudi... Ono što mene žalosti jest što ima najmanje naših ljudi.

Evo, tu u Rijeci radi baletni studio. Imate tridesetak djevojčica koje to rade više onako za sebe, ne profesionalno. U Zagrebu imate Školu iz koje nitko ne odlazi ni u Rijeku, ni u Split, ni u Osijek. Svi hoće ostati u Zagrebu. Slično je i u dramskim teatrima. Tako da se čovjek pita što se to zapravo događa? I inače, u odnosu na onaj prostor koji je bio Jugoslavija, sve je suženo.

No ansambl se skupio i napravio vrlo solidnu predstavu. Esmeralda je balet u tri čina. Najklasičnija forma, premda mislim da sam išao u dramaturgiju malo modernije...

Po tome ste i poznati?

— Pa čini se da jesam. Napravio sam mnogo svojih predstava — novih, što bi rekao moj kolega Šparemblek — svjetskih praizvedbi, i to su bili sve domaći kompozitori.

Radili ste i u Zagrebu?

— Bio sam na angažmanu kao plesač od 1956. do 1961. Davno je to bilo! Plesao sam dosta, ali sam se tu i razbolio. Na jednoj turneji uhvatio sam tuberkulozu i onda se liječio šest mjeseci na Brestovcu. Onda sam se oženio i otišao u Sarajevo.

Volio sam stvarati svoje predstave. Napravio sam ih pedeset, šezdeset, nije to sad bitno. Adama i Evu — prema Krleži; s Kuljerićem smo napravili balet Riki u tri čini. To je vrlo impresivan balet. Radio sam s Papandopulom. Kraljevo sam ja s njim radio... nekome nije bilo u interesu da radim u Zagrebu, pa je uletio drugi koreograf. Ne žalim se ja na to, više kao anegdota. Drago mi je da sam počeo ponovno raditi ovdje.

Jednom sam radio u Zagrebu — prije dvadeset godina. Otvorili smo sa sarajevskim baletom 1961. Biennale: prvi dio programa bila je moja koreografija Folk simfonija (na glazbu Borisa Ulricha), a drugu polovicu radio je moj japanski kolega. Inače, moje predstave obišle su festivala, dobile gomilu nagrada, pola Europe sam obišao s predstavama.

Riki sam radio prije samoga rata u Sarajevu. Riječ je o Riki Levi, sarajevskoj Židovki, prvoj školovanoj balerini u Sarajevu. Gostovala je i u Zagrebu. Ona je doživjela ozbiljnu tragediju kao balerina. Slomila se na beogradskoj sceni. A onda je došao i rat i progon Židova. Darko Lukić radio je libreto. (On je dijete iz moje kuće. I dobar pisac.) Ja sam se bio malo povukao od svega ovdje... Pa neki zdravstveni problemi, pa rat. U ratnom Sarajevu napravio sam Kosu, adaptirao je, režirao, ta je predstava opet na svoj način obišla svijet. U Splitu sam radio Papandopula — Teutu, i to je neka praizvedba bila. Volim raditi.

Vi ste ugovor potpisali na neko vrijeme?

— Imam ugovor do lipnja. I dogovor da ću nastaviti dalje raditi, sa svojim programom. Ma tu je sve malo čudno. Zapravo nikad ne znate. Ja nemam ugovor još ni za predstavu. Cijedim novac, prebacujem odavde onamo... U mojim godinama bilo bi tužno da sam financijski ovisan, pa onda ne insistiram na tome. S druge strane Šestan se jako trudi, tražio sam od njega i dobio pet ljudi, i da mogu pozvati pedagoga, i da mogu zovnuti goste ponekad. Znači da mu je stalo do baleta, da se zadrži u Rijeci. Ja sam im rekao: ako se ne zadrži balet u Rijeci, zamislite si dobro koliko dugo i kakav ćete imati i u Zagrebu!

Imate i program za dalje?

— Predložio sam da se prvo stvori malo čvršći repertoar, dakle da se obnovi Giselle — u koju možeš zvati goste, i to je dobro, to drži ansambl. Esmeralda je druga klasična predstava. Onda sam predložio intendantu da napravimo Peer Gynta. To bi bila malo suvremenija verzija, u dramaturškom smislu. Radio bi sa Sveborom Sečakom. (On je to radio ranije s Orlikowskim i stalo mu je do toga.) Onda, teatar kao što je riječki, trebao bi imati i predstavu za najmlađu publiku. Htio bi napraviti Petra Pana. I to je onda već repertoar. Onda imamo dogovor sa zagrebačkom kazalištem. Da prema potrebi međusobno posuđujemo i rabimo plesače i predstave, i da onda igraju na obje scene. Trebalo bi uključiti i Split.

Ni Istarsko narodno kazalište u Puli nema balet? Uopće bi tu suradnju trebalo pomaknuti na nacionalnoj razini?

— Mislim da ćemo s Esmeraldom već ovoga ljeta biti u Puli. Ne ovisi to o meni. Ma ja sam daleko najstariji od svih njih tamo i nisam domaći, ja ću dati repertoar i jedan prijedlog za pulsku Arenu. Mogu raditi 24 sata, ako treba, ali mogu i ne raditi više ništa...

Kako je s publikom u Rijeci?

— Imaju pretplate i imaju publiku. Publika voli taj teatar. Imaju dobar orkestar. Ali imaju pola stranaca — to je ono što ja ne volim. Nisam ništa od onoga što bi moglo izgledati — dapače, vrlo sam otvoren. Ali mislim da to ne vodi naprijed za stvaranje kulturnog identiteta... To je tužan i težak problem. I u mnogim područjima. No, na nekim je drugim ljudima da se bave time.

Imali ste nekih problema s partiturom Esmeralde?

— London je prvi izveo Esmeraldu, sredinom 19. stoljeća, na glazbu Cesarea Pugnija. Samo ta partitura nakon toliko godina doživjela je toliko transformacija raznih kompozitora. Dobio sam parišku verziju, veliku partituru tri čina, a u njoj svega dvije stranice Pugnija. Sve drugi kompozitori. Dakle, i toga ima. Ali, evo, tema je ostala, Hugo je ostao.

Prema kraju predstave idemo u posve suvremenu dramaturgiju. Vjerujem da će biti zanimljiva za publiku. Priča je poznata svima. Plesačima je zanimljiva. Imaju što plesati. A Svebor kao Quasimodo! Baš mi je drago da sam ga upoznao. Lijepo smo surađivali i mislim da ćemo nastaviti.

Onda je kraj baleta tragičan?

— Da, jako. Mrtvih koliko hoćete. A prije toga sve se pleše fino. Tanca se to...

Teško je danas bit kategoričan u nečemu. Ja recimo koristim tehniku klasičnoga baleta jer to ljudi rade stalno, i ja sam to radio. Ali uvijek je mogu postaviti na sasvim nove putove, s kojih se može promatrati iz druge vizure. Kao što se netko koristi jednom tehnikom za slikanje, a netko drugom, tako je i u plesu. Pitanje je što se hoće reći. Ne treba se sporiti o tehnici, nego o biti... ako se već treba sporiti (što je pisac htio da kaže?).

Jedino sam Apolona, Stravinskog, radio više kao formu, čistu koreografsku formu. I još jedan balet sam tako radio. Tako sam počeo: 5 stavova u 17 minuta. Balet je trajao samo 17 minuta, čista forma. Čista klasična tehnika i — kompozitor koji ima što reći.

Za kraj razgovora gospodinu Pervanu darovala sam knjižicu Plesnih poruka, koju smo u ITI-u tiskali za lanjski Međunarodni dan plesa. Pervan ju je sa zanimanjem primio i — otvorio na stranici s porukom i slikom Maje Pliseckaje. Veselo se nasmijao!

— Kako sam se ja nje bojao! Bila je jako opasna. Ma sjajna je bila. Neprikosnovena. Kad sam bio u Moskvi, radio sam i u Boljšoju. Vježbao sam u dvorani s Pliseckajom. Ona je dolazila u muški klas, kod Messerera. Messerer je bio veliko ime, plesač i koreograf i pedagog, no tada je već bio star. A Pliseckaji je on bio stric. Boguslavska, ona i još neke balerine, dolazile su u muški klas. Tu je bio Vasiljev, Lavrovski, Ždanov...

Razgovarala Maja Đ urinović