Repertoarne novosti

Nastup francuskih umjetnika bio je i prigoda da onu publiku koja je sačuvala ljubav prema takvim komornim ansamblima podsjeti na ljepotu glazbe pisane za klavir četveroručno i perfekciju muziciranja koja se njezinim izvođenjem može postići

Na samom početku protekloga dvotjednog razdoblja, u okviru kojeg bilježimo zagrebačka koncertna događanja, valja upozoriti na vrlo lijepu glazbenu večer u organizaciji Francuskog instituta, a u okviru posebnih kulturnih programa što ih je ta institucija pripremila uz obilježavanje osamdesete obljetnice hrvatsko-francuskih kulturnih veza. Francuski institut u Zagrebu već se dugi niz godina potvrđuje kao vrlo aktivni čimbenik u oblikovanju profila zagrebačke kulturne ponude, i to na svim područjima. Glazba je jedno od naglašenijih, pogotovo ove, slavljeničke, godine u kojoj smo, zahvaljujući aktivnosti Instituta, čuli već nekoliko iznimnih koncerata. Na posljednjem među njima nastupio je glasovirski duo Agnes i Denis Evesque, koji su u formaciji za klavir četveroručno izveli program skladbi Johannesa Brahmsa, Antonina Dvoűaka, Erika Satiea, Mauricea Ravela i Emmanuela Chabriera. Francuski umjetnici koji djeluju u formaciji glasovirskog dua od 1978. međunarodno su afirmirani sastav, no s pojedinačnim karijerama, na što ukazuje posebice bogati umjetnički curriculum Denisa Evesquea, bivšeg učenika Marguerite Long i Ricarda VinVsa, čija je koncertantna karijera solista i komornog muzičara započela još sredinom pedesetih godina. Zagrebački koncert dua Evesque (osim u Zagrebu nastupili su još u Splitu i Dubrovniku), održan je u Muzeju Mimara, okupivši brojne ljubitelje komorne glazbe. A da ih u Zagrebu još ima, pokazala je prepuna dvorana očito zainteresirane publike, koja je u zagrebačkoj glazbenoj sredini nakon prestanka djelovanja dua Došek-Ulrich 1983. ostala prikraćena za takvu vrstu komornog muziciranja.

Tradicija zagrebačkih glasovirskih dua dugotrajna je i velika što se kvalitete tiče, pa ovom prigodom treba podsjetiti i na druge, međunarodno afirmirane zagrebačke glasovirske sastave: Maček-Murai i Murai-Lukić. Posljednjih dvadesetak godina, od prerane smrti Borisa Ulricha, u Zagrebu ne postoji više ni jedna takva glasovirska formacija u stalnom sastavu i s međunarodnim ugledom. Zato je nastup francuskih umjetnika bio i prigoda da onu publiku koja je sačuvala ljubav prema takvim komornim ansamblima podsjeti na ljepotu glazbe pisane za klavir četveroručno i perfekciju muziciranja koja se njezinim izvođenjem može postići. Duo Agnes i Denis Evesque svojim su nastupom demonstrirali profinjeno muzikalnu i tehnički perfektuiranu svirku. U prvom dijelu koncerta, na klasičnim uzorcima repertoara za klavir četveroručno, odabranim Brahmsovim Mađarskim i Dvoűakovim Slavenskim plesovima, pokazali su odnjegovano umijeće zajedničke svirke, unutar koje je bilo moguće jasno razaznati kvalitetu pojedinačnoga muziciranja. Vrlo uigrani, Agnes i Denis Evesque odlično su se nadopunjavali u tonski izbalansiranu muziciranju svojeg u koncepciji jedinstvenog tumačenja. Osjećaj za stil i tonski kolorit (poglavito u izvođenju Ravelova ciklusa majka guska i transkripcije Chabrierove Španjolske rapsodije za orkestar), ritmička pregnantnost i usklađenost agogičkog nijansiranja u romantično pasionatnim Brahmsovim Mađarskim plesovima dala je njihovu muziciranju kvalitetu majstorski iscizelirane interpretacije. Iz drugog dijela programa valja izdvojiti Tri komada u obliku kruške Erika Satiea, duhovite, šarmantne minijature, koje se općenito dosta rijetko susreće na koncertnim programima, pa je ova izvedba u tom pogledu za zagrebačku publiku imala sav čar repertoarne novosti.

Praizvedba Papandopula

U velikoj dvorani Lisinski 23. travnja održan je koncert djela Borisa Papandopula, kojim je Koncertna direkcija Zagreb obilježila pedesetu godišnjicu postojanja. Slovenskim komornim zborom, uz odabrane soliste (Miljenka Grđan, sopran, Vladimir Krpan, klavir, Adela Golac-Rilović, sopran, Martina Tomčić, mezzosopran, Tvrtko Stipić, tenor, Ozren Bilušić, bas-bariton i Zlatko Crnković, recitator) ravnao je Vladimir Kranjčević u izvedbi dviju vokalno-instrumentalnih skladbi Borisa Papandopula, pučkog obreda Dodolice za sopran, glasovir i djevojački zbor, op. 27, iz 1932. godine i Podnevne fantazije na tekst Miroslava Krleže, skladane 1980. Dodlice su djelo snažnijeg izričaja, nastalo u vrijeme pune afirmacije nacionalnog glazbenog smjera između dva svjetska rata, kada nastaju i neka od ponajboljih glazbenoscenskih i vokalno-instrumetnalnih ostvarenja hrvatske glazbe, Širolina opera Citara i bubanj, Gotovčev Ero, Brkanovićev Triptihon, te Papandopulova Hrvatska misa, Podnevna simfonija praizvedena na ovom koncertu, zapravo velika kantata s ulomcima govornog teksta, pri prvom susretu ostavlja dojam već odslušane glazbe. Slovenski komorni zbor nosio je cijeli program i najzaslužniji je za kvalitetu izvedbe oba djela. Na koncertu je promovirana i kompaktna ploča s Papandopulovim djelima. I premda je koncert održan za pretplatnički ciklus Svijet glazbe, ni uz uzvanike nije do kraja uspio ispuniti dvoranu. Dakako da se u situaciji permanentne besparice — koja se uvijek iznova apostrofira kao glavni problem djelovanja Koncertne direkcije Zagreb (nije to propustila spomenuti ni direktorica Erika Krpan u svom prigodnom govoru) — postavlja pitanje opravdanosti ovog slavljeničkog koncerta, i svih, uz to vezanih dodatnih financijskih izadataka, budući da je projekt (s moografijom, izložbom itd.) sigurno zahtijevao i dodatno financiranje. U situaciji kada je inozemni imidž KDZ kao ozbiljne agencije već odavno narušen, iz raznih razloga, ali i zbog neisplaćivanja honorara inozemnim umjetnicima u koliko-toliko razumnu roku, postavlja se pitanje ne samo potrebe za prigodnim slavljeničkim koncertima nego i same svrhe postojanja jednoga glazbenog menadžementa, koji funkcionira po nekadašnjem istočnoeuropskom modelu državne agencije, unutar osiromašenog kulturnog prostora bez prave konkurencije, bez rizika, na državnim novcima, i s obzirom na opseg posla i pokriveno područje djelatnosti s neshvatljivo velikim brojem od 22 stalno zaposlena namještenika! Treba li Zagrebu danas takav koncertni ured, u koji i grad i Ministarstvo za kulturu i nadalje ulijevaju golemi dio novca namijenjena koncertnoj djelatnoasti — neka odgovore sami Zagrepčani, koji su posljednjih godina ostavljeni sezonskoj glazbenoj suši i sirotinjskim programima svog ljetnog glazbenog festivala, koji, čini se, smije organizirati samo Koncertna direkcija Zagreb. Alternative nema, i kako stvari stoje, još je dugo neće biti!

Solidni Slovenci

Kraj mjeseca travnja velika je dvorana Lisinski završila koncertom Akademskog ciklusa s gostovanjem Simfonijskog orkestra ljubljanske Akademije za glasbo. Dirigentsko vodstvo povjereno je ipak iskusnom profesionalcu, šefu dirigentu Slovenske filharmonije, Marku Letonji, koji je s odličnim mladim instrumentalistima sjajno predstavio mlade slovenske glazbene snage. Organizatori Akademskog ciklusa, Koncertna dvorana Lisinski i zagrebačka Muzička akademija, učinili su odličan potez pozvavši u goste ljubljansku glazbenu akademiju, i to upravo s ovakvim programom. Nije se to pokazalo samo kao kolegijalna razmjena i rezultat suradnje dviju susjednih glazbenih akademija, nego kao umjetničko postignuće na razini kvalitete simfonijskih koncerata, kakvi se u Zagrebu u posljednje vrijeme, nažalost, mogu čuti samo od gostujućih ansambala. Već neoklasična Sonatina za gudače Uroša Kreka, djelo ne bez elegancije transparentnosti gotovo impresionističkog orkestralnog zvuka, pokazala discipliniranu, sabranu svirku mladih glazbenika koju je još potencirala odlična izvedba Rokoko-varijacija za violončelo i orketar P. I. Čajkovskog. Kao solist nastupio je osamnaesetogodišnji Jaka Stadler, student treće godine na ljubljanskoj Akademiji u klasi Cirila Škerjanca. Daroviti mladi glazbenik, koji ima iza sebe već niz priznanja (jedno od njih svakako je ulazak u međunarodni omladinski orkestar Gustav Mahler prije dvije godine), u izvođenju solo dionice Čajkovskijevih Rokoko-varijacija demonstrirao je tehničku sigurnost i muzikalnu zrelost, dajući svirci obilježja osobne, vrlo promišljene interpretacije. Dosta suzdržana, ali logična, muzikalnog daha i čiste, ispjevane cantilene, Stadlerova je svirka neosporno posvjedočila njegovu iznimnu darovitost na putu otvorenu za dalje umjetničko usavršavanje. Vrhunac koncertne večeri zahvaljujemo ipak Marku Letonji, njegovu energetski snažnu tumačenju Šostakovičeve Pete simfonije. Od vehementnog prvog stavka, s jako eksponiranom limenom puhačkom sekcijom (koja je svirala zaista izvrsno), preko skercoznog Allegretta, duboko meditativnog Larga i impresivno snažnog finala (Allegro non troppo), orkestar je muzicirao u potpunoj predanosti Letonjinoj viziji te moćne glazbe. A njegova je vizija bila inspirativna i potaknula je zajedničku energiju do maksimalne angažiranosti svakog pojedinog člana orkestra.

Odličan koncert imao je samo jednu slabost — nedostatak publike! Lisinski je bio žalosno prazan s otprilike četiri stotine posjetitelja, pa se postavlja pitanje zašto Muzička akademija, ali i srednje glazbene škole, nisu malo bolje animirale svoje đake i studente pa tako ovu večer učinile još ugodnijom i posjetiteljima i gostima iz Ljubljane. Treba li slabi posjet koncertu značiti da nam nedostaje znatiželje? Ili možda kolegijalnosti?