Redizajniranje gradske jezgre mijenja identitet grada

Neovisno o imenu ili imenima autora, eventualne bi intervencije u gradskoj jezgri tako se barem može zaključiti na osnovi objavljivanih virtualnih urbanističko-arhitektonskih rješenja neizbježno vodile radikalnoj promjeni ukupnoga vizualnog identiteta Splita. Sve postaje još kompliciranije ako se ima u vidu da bi planirane promjene, bile najuočljivije upravo u vizuri onoga dijela grada koji je, ne tako davno, Splitu zasluženo priskrbio privilegirani položaj na svjetskim kulturnim zemljovidima. Mislimo, dakako, na uvrštavanje Dioklecijanove palače na uglednu i teško dostižnu UNESCO-ovu listu

U šumi kojekakvih kratica što ih susrećemo u rječniku našeg aktualnog medijskog govora odnedavna je u opticaju još jedna u nizu zagonetnih, pristiglih iz engleskoga govornog područja. Sve češće smo u prigodi čitati i slušati o projektu AFCO, o golemoj investiciji koju taj projekt nudi te osobito o privlačnoj viziji preobrazbe Splita u grad blagostanja, boljeg života i žarko priželjkivana svekolikog prosperiteta. Takvu bismo optimističku viziju budućnosti toga grada sigurno poželjeli svim našim urbanim središtima, osobito onima koji su bremeniti ozbiljnim, naizgled teško rješivim gospodarskim i socijalnim problemima. Čini se, međutim, da medalja ima i drugu, manje svijetlu stranu. O njoj je ponešto već rečeno u reagiranjima onih kojima je i dužnost brinuti se o splitskoj spomeničkoj baštini, već odavno prepoznatoj kao vrijednosti koja svakako nadmašuje splitske lokalne okvire. Ne možemo se ipak oteti dojmu da je javnost o svemu tome nedovoljno informirana, što su najbolje posvjedočili intervjui s pojedinim vrlo kompetentnim osobama, za koje bismo teško mogli pretpostaviti da im nisu poznati detalji o toliko važnoj inicijativi stranih ulagača. Svi su se intervjuirani u odgovorima na postavljena pitanja uglavnom pozivali na novinske članke kao isključivi relevantni izvor informacija o AFCO-ovu projektu. To je u najmanju ruku čudno, ali je, čini nam se, i zabrinjavajuće!

Nije nam namjera u ovoj prigodi komentirati gospodarske, socijalne i slične aspekte AFCO-ova obećavajućeg projekta, premda su i oni svakako od velike važnosti. Ono što bih se, međutim, usudio komentirati odnosi se na činjenicu koju ne bismo smjeli ignorirati. Neovisno o imenu ili imenima autora, eventualne bi intervencije u gradskoj jezgri — tako se barem može zaključiti na osnovi objavljivanih virtualnih urbanističko-arhitektonskih rješenja — neizbježno vodile radikalnoj promjeni ukupnoga vizualnog identiteta Splita. Sve postaje još kompliciranije ako se ima u vidu da bi planirane promjene, nažalost, bile najuočljivije upravo u vizuri onoga dijela grada koji je, ne tako davno, Splitu zasluženo priskrbio povlašteni položaj na svjetskim kulturnim zemljovidima. Mislimo, dakako, na uvrštavanje Dioklecijanove palače na uglednu i teško dostižnu UNESCO-ovu listu. Da takvo moguće redizajniranje jedinstvene splitske urbane jezgre — čak i u okolnostima mogućeg iznalaženja optimalnih rješenja — nužno znači i promjenu ukupnog identiteta grada nije, uvjereni smo, potrebno naglašavati. U navedenu slučaju nikako ne bismo mogli govoriti o nadasve poželjnu procesu osuvremenjivanja, o nečemu što običavamo nazivati modernizacijom, dakako u pozitivnom smislu te riječi, a još bismo manje u tome trebali prepoznavati promjene na bolje, kako se to ponegdje neprimjereno pokušavalo isticati. Boljim ga svakako ne može učiniti ignoriranje njegove povijesne slojevitosti, po čemu se Split uvijek isticao i što ga je, na neki način, izdvajalo od većine drugih gradova. Teško se oteti dojmu da bi koncept preoblikovanja splitske gradske jezgre — kako je on u više navrata prezentiran u našim medijima — nepopravljivo narušio povijesni integritet jedinstvenog Dioklecijanova zdanja i do krajnjih granica relativiziralo autentični doživljaj antičke carske palače i svega onoga što se stoljećima taložilo na tom prostoru.

Slika Splita koju osobno najradije pamtim — vjerujem da je isti slučaj s mnogima koji su potekli iz grada pod Marjanom, ali i onima koji su ga samo nakratko posjećivali, upravo je nezaboravna panorama grada koju doživljava putnik približavajući se Splitu s morske strane, s palube broda pred ulazom u splitsku luku. Uravnoteženost horizontale koju ocrtava južni zid Palače i vertikale zvonika splitske katedrale, klasičan motiv s mnogih splitskih razglednica, u osnovi već odavno ne postoji. Narušavanje tog sklada neprimjerenom izgradnjom i prije je bio kamen spoticanja. Najčešće su se suprotstavljanja odvijala u trokutu između gradskih vlasti, urbanista i zaštitara. Ne možemo dakle uvijek kriviti samo ovo naše vrijeme za nedovoljan sluh i nerazumijevanje, za isto ono što spočitavamo današnjim vizionarima prosperitetne budućnosti dalmatinske metropole. Pojedini su slučajevi i prije stvarali prekomjerne napetosti, izazivajući žestoke sukobe mišljenja i žustre verbalne obračune, osobito među pojedincima iz redova stručnjaka. Kad su u pitanju bile intervencije u urbanom tkivu grada, u zaštićenoj povijesnoj jezgri, Split je uvijek bio vrlo senzibiliziran, ponekad možda i više negoli što je bilo potrebno. Prisjetimo li se dugotrajnih polemika u vezi s deniveliranjem pločnika Peristila, zatim rasprave potaknute dislokacijom Grgura Ninskog, ili pak poneke za ono vrijeme šokantne interpolacije u zaštićenoj zoni uže gradske jezgre, uvjerit ćemo se da rasprava oko novog AFCO-ova projekta samo slijedi tragove ranijih sličnih polemika. Njihovi odjeci nisu se zadržavali samo u okvirima zidina careve Palače, u doslovnom, ali i prenesenom smislu tih riječi. Ne treba stoga čuditi što se i sada pojavljuju reakcije u Splitu i izvan njega. Štoviše, ulog je ovaj put neusporedivo veći, jer planirane intervencije nisu na razini pukih kozmetičkih zahvata, nego su suštinske naravi, a možda i sudbinske, barem kad je u pitanju budućnost Splita. U takvim okolnostima posljedice mogu biti znatno ozbiljnije. Svaka brzopleta, ishitrena odluka mora stoga biti podložna temeljitoj analizi svih relevantnih faktora. Ujedno treba naglasiti da su sve usporedbe s pojedinim projektima, svojevrsnim svjetskim uspješnicama — o čemu je bilo riječi u nekim recentnim novinskim osvrtima — u ovom su slučaju doista vrlo neprimjerene. Jedino ispravno rješenje u tretiranju navedenogs problema, kao i u svakoj drugoj sličnoj situaciji, mora uvažavati argumente stručnjaka, koji su najpozvaniji da odluče o svrsishodnosti intervencija koje toliko duboko dotiču pitanja budućnosti grada. Pitanje uređenja splitske gradske jezgre, kojoj je teško naći usporedbe, ne bi smjelo ostati samo u kompetenciji lokalnog odlučivanja. Ono s čime će se vjerojatno ipak svi složiti jest potreba za učinkovitom revitalizacijom i prezentacijom Palače i svih njezinih sadržaja, što je preduvjet njezina opstanka. AFCO bi, po našem mišljenju, mogao i morao naći interes u takvim projekcijama budućnosti Palače i grada Splita.

Ante Rendić Miočević

ravnatelj Arheološkog muzeja, Zagreb