Vijenac 213

AFCO

Šverko & Šverko, arhitekti

Razvijajmo sklonost čuvanja a ne rušenja

Kao što slovo do slova nije literatura, tako ni kompleksnost planiranja i urbanog dizajna nisu definirani kućom do kuće: i jedno i drugo zahtijeva širu spoznajnu frontu uključujući i osobnu estetsku povijest, čija verifikacija prelazi okvire dnevnog čavrljanja.

Razvijajmo sklonost čuvanja a ne rušenja

Kao što slovo do slova nije literatura, tako ni kompleksnost planiranja i urbanog dizajna nisu definirani kućom do kuće: i jedno i drugo zahtijeva širu spoznajnu frontu uključujući i osobnu estetsku povijest, čija verifikacija prelazi okvire dnevnog čavrljanja.

Planiranje obuhvaća raspon od znanosti o regiji do gradskog upravljanja, razumijevanje urbanih procesa i njihove složenosti, detektiranje intenziteta napetosti prostornih silnica i njima paralelne vremenske dimenzije, te mnoštvo sudionika, od onih koji donose odluke do onih koji tu žive i rade.

Budući da razina generalnog urbanističkog plana ne može u cijelosti odgovoriti zahtjevima nepredvidiva, ali investicijski potentnog trenutka, treba smjernicama za provedbu plana tako definirati restriktivne parametre da svakom njegovom segmentu ocrtavaju perspektivnu konturu i jamče njoj sukladno oživotvorenje. Plan treba prezentirati svijest o osjećaju za mjesto, tj. naglasiti i ekstrapolirati povijesne i prirodne vrijednosti kao reper spoznajnog očišta. Isto tako nezaobilazan element odredbi plana jest stav prema mjerilu koji se ima manifestirati kao odnos s okolinom, a ne nužno kao njegova replika.

Kvalitetni urbani dizajn-projekt podiže cijenu zemljištu, što je u slučaju AFCO-ova projekta dvojbeno u usporedbi s potencijalom koji grad ima. Obala kao abonirano mjesto čitanja grada: Katalinićev brijeg, željeznički kolodvor, Lučka kapetanija, Dioklecijanova palača, Prokurative, Matejuška i plato sa skulpturom Drinkovića, Varoš, Hotel Ambasador, horizontala i vertikala Hotela Marjan, Banovina, uvala Baluni i marine, Sustipan definira splitsku luku i znači materijal za analizu zanemarenih točaka. Novo se gradi na mjestu postojećeg tek kad postoji razlog za rušenje povijesti.

Urbani dizajn znači projiciranje iskustava. Takav bi trebao biti i projekt obale, s gradnjom kao horizontalnim, a ne vertikalnim luksuzom; tek katkad vertikala.

Također treba ponuditi neizravna rješenja, no i ona posve direktna, sučeliti se s nesučeljivim, uživajući u estetskim pojedinostima. Pozicija projektanta jest pozicija nadahnutoga skepticista, s mrvicom pragmatizma i sa sklonošću za čuvanjem, gdje je to moguće, a ne za rušenjem.

Nedvojbena vrijednost Grada njegova je gustoća i zbijenost izgrađenoga gdje su sadržaji izmiješani. Trebalo bi dodavati u takav već postojeći isprepleteni sklop, ali bez eskapizma u iluzije i zablude, slijedeći primjer grada čiji prostori, u svojoj finoj gustoći, postaju bogati i apstraktni čimbenik forma urbis.

Trebalo bi to biti planiranje na povijesnim temeljima, koje su odredila stoljetna planirana i slučajna događanja, građenja i rušenja, koja na kraju određuju oblik grada i njegovu raznolikost. Grad je nedovršena i višeznačno povezana forma, stoga raznolika i živa.

Forma je sukcesivno i simultano pojavljivanje konkretnog postojanja, percepcija koja proizlazi iz predstavljanja svoje datosti iz sjećanja i imaginacija, te konačno konceptualna intuicija svog formalnog identiteta što analitički obilježuje vlastito postojanje.

Nije prijeporna potreba za širenjem »aktivnog grada« na zapadnu obalu: nagrađeni rad za splisku rivu (Crnković-Šverko, 1997) ustrajava na dislociranju fontane koja regulira sadašnji zapadni kraj Rive i prostorno stabilizira Prokurative, no svojim položajem ne sudjeluje u planiranom kontinuiranju Rive s očekivanim novim sadržajima prema zapadu. Izmicanjem centra prostorne kompozicije, odnosno lociranjem nove fontane s primarno vertikalnom vodenom atrakcijom na poziciju srušenog Gusareva doma uvodi se fokus tangencijalnih trajektorija u funkciji aktiviranja zapadne obale.

U samoj interpretaciji projektnog programa za dio splitske rive, dakle u sferi arhitekture, posebno treba nagraditi otklon od klišea i bezrazložne repetitivnosti, a odnos s trendom predstaviti tek kao diskretan zapis o informiranosti. Tradicionalne oblikovne elemente detektirane na lokaciji treba kreativno reinterpretirati, za razliku od primjene metode sustavne stilizacije koja oblike reducira na puki arhetip. Dirljivim prinosom kontinuitetu povijesti smatrat će se nametanje cjelini anakronih fragmenata ili sklopova bez aktualne funkcionalne potpore.

Šverko & Šverko, arhitekti

Vijenac 213

213 - 2. veljače 2002. | Arhiva

Klikni za povratak