Prštanje ljubavne pustolovine

Prštanje ljubavne pustolovine

Biserka Težački, Vrtlog meteora, pjev ljubaznih zvijezda, Naklada MD, Zagreb, 2001.

Pjesnički opus Biserke Težački (r. 1961, živi u Knegincu kraj Varaždina) zacijelo je jedna od najčvršćih poveznica varaždinskoga književnog kruga s matičnom strujom nacionalnih literarnih zbivanja. Dakako, nije to tek plod činjenice da njezini varaždinski kolege svoje najbolje ispise ostvaruju na kajkavskom izričaju (pri čemu, nepotrebno, i bez obzira na neprijepornu kvalitetu, ostaju osuđeni na indolentno nerazumijevanje drugih središnjica i sredina), nego i općenite kritičke procjene kako je Biserka Težački u svoja četiri dosadašnja izdanja (zbirke Potreba izražavanja, Nedovršeni razgovor, Pjesnik i sjena, grafičko-pjesnička mapa s Duškom Šojlevom Skupina slova sa značenjem) ostvarila autohton i visokokultiviran lirski rukopis.

Bezbolno popunjavanje praznina

Odlike koje je naznačila još 1980, kada je dobila drugu nagradu Goranova proljeća, Biserka Težački novom je zbirkom Vrtlog meteora, pjev ljubaznih zvijezda dovela do zavidne razine pjesničkoga diskursa. Bit će da se njezino stvaralaštvo može sagledati i u širem kontekstu, gdje pjesnikinja bezbolno popunjava prazninu nastalu posustajanjem kvorumaške i neprofiliranjem fakovske generacije, što se iskazuje njezinim zadržavanjem postmodernih tehnika uz snažno zahvaćanje u itinerar najboljih lirskih iskustava 20. stoljeća — od Ujevića do Tadijanovića i od Vesne Parun do Nikice Petraka.

Ta dihotomija između, uvjetno rečeno, klasičnoga i modernoga (točnije: modernističkoga i postmodernističog, kao i mnoge slične dihotomije, proteže se cijelom zbirkom Vrtlog meteora, pjev ljubaznih zvijezda. Od naslova, gdje astralna, prepoznatljivo klasična simbolika implicitno zaziva svoju bipolarnu suprotnost (zemlju, tlo), preko strukturiranja knjige u samo dva ciklusa (»klasični« Trideset ozbiljnih pjesama i jedna sumorna te »modernistički« Kada iskre skaču), do adekvatnom napetošću sazdane motivike, nov ostvaraj Biserke Težački pršti od metaforičkih i stvarnih dvojstava, od kojih je stožerno dvojstvo ono između muškoga i ženskog principa. Riječ je, naravno, o ljubavi, o kanconijeru, dakle, o hrabroj i iskrenoj pjesničkoj pustolovini — nejunačkom vremenu usprkos!

Tajna autoričina uspjeha (nepretencioznost, originalnost, neposrednost, a istodobno pomna stiliziranost, ukratko: ljeporiječje) svakako leži u spomenutom vještom balansiranju između tradicije i suvremenosti. Nije, primjerice, u nje rijetka uporaba montažnih tehnika, citatnosti i referencijalnosti (od Biblije preko Nerude i Márqueza do Marxa), ali čak je i taj repertoar očuđujućih efekata znatno, i skladno, ublažen njihovom stilizacijom, tj. poetizacijom. Na taj način forma postaje odraz sadržaja, jer se pjesničko obzorje Biserke Težački kreće između dvaju polova poetizirane svakodnevice: rastrganosti i sređenosti.

Liriziranje običnosti

Poetiziranje svakodnevice, liriziranje svih osobnih iskustava, u autoričinoj se novoj zbirci proteže i u tzv. enciklopedističku težnju, nastojanje da se poetskim iskazom sažmu sve pojavnosti unutarnjega i vanjskoga, književnoga i neknjiževnoga svijeta. Pjesma o jabuci, Pjesma o davnini, Pjesma o dvojbi, Pjesma o čekanju, Pjesma o demonu, Pjesma o gradu... itd. naslovi su koji izravno prizivaju prvobitni, mitski univerzalizam književnosti, no ti paundovski cantosi ujedno su i primjeri novijih bornesovskih, postmodernističkih realizacija artističke omnipotencije.

Hvatajući se ukoštac s vrlo ambiciozno koncipiranim pjesničkim programom, kroz poetsku frazu nepogrešiva ritma i razvedene, semantički ambivalentne metaforike, Biserka Težački u novoj zbirci Vrtlog meteora, pjev ljubaznih zvijezda suvereno objedinjava subjektivizam osobne prizme i taloge literarnih iskustava, korespondirajući bez poteškoća s aktualnim trendovima, što će joj donijeti povećanu pozornost kritike, ali i nudeći slojevito, profinjeno, no čitljivo stihovlje, što bi joj pak, vjerujemo, trebalo zajamčiti i zahvalnost nemalog segmenta publike.

Denis Peričić