Protiv literarne getoizacije

Protiv literarne getoizacije

Nikola Batušić, Starija kajkavska drama, Disput, Zagreb, 2002.

Okupljajući na jednom mjestu nekoliko studija i rasprava o starijoj kajkavskoj drami i kazalištu, ovo izdanje više je iznimka nego uobičajena pojava u našoj znanosti o književnosti. Tome je uzrok sama tematika kajkavske drame, koja je, prema riječima autora studija, oduvijek bila u svojevrsnoj izolaciji, nedovoljno uzimana u obzir, što dokazuje i činjenica da je do danas gotovo čitav kajkavski dramski korpus u rukopisima, jednako kao što je, unatoč brojnim zasebnim bibliografskim jedinicama, objavljena literatura o tom dijelu naše književne povijesti prilično oskudna.

Hit-makeri XVIII. stoljeća

Tražeći razloge literarnoj getoizaciji, Batušić će ustvrditi da se oni ponajprije nalaze u bitno drukčijem pristupu i stavovima književnopovijesne znanosti spram dvije strane naše starije književnosti — južnohrvatske drame i one iz sjeverne Hrvatske. To je vidljivo ne samo u posvećivanju više pozornosti južnohrvatskoj drami i kazalištu nego i u mjerilima pri njihovu ocjenjivanju, koja se poprilično razlikuju — dok se zajedničke dodirne točke s talijanskim književnicima za južnohrvatsku književnost tumače kao poveznica prema europskom kontekstu, za sjevernjake će uzimanje uzora značiti jedino neinventivnost, što dovodi do nijekanja izvornosti tih tekstova. Osim navedenog, Batušić će kao metodološki nedostatak istaknuti i nepostojanje komparacije dvaju korpusa kod kojih se, prema njegovu mišljenju, previše pozornosti posvećivalo uzorima, a ne samim djelima.

Kao potvrdu početnih stajalište knjige, u sljedećem će tekstu Batušić pokušati definirati značenje kajkavskoga kazališta. U tu svrhu propituje uobičajena mišljenja koja kajkavskoj drami spočitavaju posvemašnji nedostatak književnog ukusa zbog uzora u dramskim djelima Kotzebuea, Ifflanda i drugih, tada popularnih, a danas minornih, dramatičara, sugerirajući kako precizniji pogled na 18. stoljeće pokazuje kako »i nije sve tako jednostavno«. Sagledavajući to razdoblje s više aspekata, Batušić traži razloge i opravdanja tog izbora, pronalazeći ih s jedne strane u činjenici da su spomenuti hit makeri osamnaestog stoljeća, koje je i sam Goethe kao intendant berlinskoga Nationaltheatra rado uvrštavao u program, za naše kaptolske dramaturge značili »provjeren materijal«, a s druge u sociološkoj činjenici da je takav repertoar, kao i u drugim zemljama, odlično korespondirao s publikom koja se u to vrijeme tek počela formirati. Upravo tu činjenicu, da je kajkavsko kazalište stvorilo naviku praćenja predstava i time osiguralo publiku, te je zaslužno za stvaranje i održavanje svijesti o potrebi i mogućnostima kazališta, čime je stvoren temelj za događanja unutar preporoda, Batušić će istaknuti kao jedan od najvećih dometa ovoga kazališta.

Terminologija kajkavskog kazališta bit će još jedna potvrda osobitosti toga korpusa. Kako te drame i predstave ne nastaju iz primarno umjetničke potrebe, nego iz one pedagoške, tako će i njihovi realizatori biti tek priučeni redatelji bez potrebna znanja. To će rezultirati stvaranjem autonomne terminologije, koja se neće prevoditi iz njemačkog jezika ni slijediti aristotelovsku podjelu, nego će izvirati iz neposredne scenske prakse, odlikujući se bogatstvom, živošću, plastičnošću i jedrim jezičnim koloritom. Kako se termini mijenjaju od djela do djela, Batušić će u analizi primjere raščlaniti u nekoliko grupa.

Dosljednost i stručnost u pristupu

Većina studija knjige bavit će se pojedinačnim dramskim djelima unutar tri segmenta starije kajkavske drame — anonimnim kajkavskim dramama, onim izvođenim u isusovačkim školskim kazalištima te kasnijih pisaca, koji su počeli kao kajkavci. Dosljednost i stručnost u pristupu građi vidljiva je u nekim zajedničkim karakteristikama tekstova — svaku će analizu djela pratiti iscrpni podaci, od sadržaja drame do temeljitih popratnih tekstoloških, bibliografskih i teatrografskih napomena, a razmatrajući pojedine drame nerijetko u njima izabire temeljna obilježja kajkavske drame uopće ili prikazuju korištenje dramskih postupaka uobičajenih i za druga, nekajkavska djela onih vremena.

Tako će, primjerice, analiza specifičnosti kajkavske adaptacije na primjeru Kotzebuove drame Papiga prikazati neke karakteristike vidljive i u drugim dramama, poput maskulinizacije ili lokalizacije tekstova. Postupak predstave u predstavi, za kojim je Brezovački posegnuo radi iznošenja ideja i didaktičkih pouka, tema je studije o drami Matijaš grabancijaš dijak, a pišući o komediji Mislilbolesnik iliti Hipokondrijakuš, pored neslaganja s dosadašnjim tvrdnjama o autoru drame, Batušić će u sklopu razmatranja komičnih aspekata skrenuti pozornost na bogat katalog kulinaria, kojim ova drama nimalo ne zaostaje za dubrovačkim primjerima. Tematske, adaptacijske, žanrovske i druge specifičnosti bit će prikazane i u analizama ostalih drama u ovoj knjizi, poput Lizimakuša, fragmenta drame Vladimir, Vračanova prijevoda Svetog Bernarda, do kajkavskih dramskih početaka Dragutina Rakovca i Ljudevita Vukotinovića.

Pripečenje srečno dokončano

Jasnoća iskaza, preciznost i temeljitost u prikazivanju problematike, zanimljivost pa i polemičnost neke su od karakteristika studija i rasprava ove knjige, kojom se, uz kvalitetnu analizu i prikaz kajkavske drame i kazališta, ponajprije nastoji ukazati na njihovu nedovoljnu istraženost, pa i podcijenjenost, te potrebu za daljim proučavanjima kojima bi se ovom korpusu odredilo pravo značenje unutar nacionalne književnosti, kako bi se za sudbinu tih drama jednom moglo, da parfraziramo, ustvrditi — pripečenje srečno dokončano.

Ljubica Anđelković