Pročelja

Često se pitam kakvu sliku može o nama steći stranac koji tek dođe u ove krajeve, pa se uzme šetkati ulicama bez vodiča i bez bedekera. Pitam se to, dakako, zbog stanja čistoće naših pločnika, zbog izgleda naših pročelja, zbog našeg ponašanja na ulici. Ali, još se najviše to pitam zbog broja mjesta gdje se može fotokopirati. Jer, sasvim sam siguran da je kod nas koncentracija takvih lokala veća nego igdje u svijetu.

Ako mi ne vjerujete, a vi se malko provrtite, pa pogledajte: u svakoj ulici, na svakih stotinjak metara, nađe se po jedna takva radnja. U novim naseljima, prije nego što se otvori samoposluživanje, pekara, voćarna, većnaveliko radi firma za fotokopiranje. Ispada da se taj biznis širi najbrže i najuspješnije od svih.

I što da onda o svemu tome misli onaj stranac? Pomislit će, zacijelo, da smo mi nekakva osobito birokratizirana nacija, pa sve radimo u tri primjerka, od ugovora do ljubavnih pisama. Ili će možda pretpostaviti kako je to naš folklorni običaj, specifičnost naše kulture, poput narodne nošnje ili klapske pjesme. Ili će mu napokon pasti na pamet da je to neka nova društvena igra, specifična za tranzicijske zemlje, o kojoj tamo kod njega još nisu ni čuli. A neće, jadan, znati da mi ni sami nemamao pojma čemu nam služe tolike fotokopije, ni zašto sve to radimo.

A stvar i jest prilično zapletena, pa je vrijedna da se čovjek nad njom zamisli. Ako to učini, prvo će mu pasti na pamet da je stvar možda u tome što je fotokopiranje nešto lagodno, jeftino, i prilično novo. Zbog lagode, svatko rado fotokopira, jer tako dobiva više primjeraka nečega što bi inače morao tipkati ili rukom prepisivati. Zbog jeftinoće, odlučujemo fotokopirati i ono što nam i nije baš nužno, naime članak iz novina ili turistički prospekt. A zbog novosti, zabavlja nas da fotokopiramo i da gledamo kako kopije same ispadaju iz stroja: cijela stvar ima draž nove igračke.

Ali, sve to, naravno, nije dovoljno kao objašnjenje, pa čovjek osjeća potrebu da ta zapažanja malo konkretizira, da sam sebi točno objasni u čemu su prednosti fotokopije. Osjeća potrebu da dokuči zašto se fotokopiranje toliko razvilo upravo u nas i upravo danas.

Okrenut će se zato praktičnim stvarima. Konstatirat će, na primjer, da fotokopiranje zacijelo štedi vrijeme. Među glavnim mušterijama takvih radnji nalaze se, doista, đaci i studenti, koji fotokopiraju tuđe bilješke s predavanja. Ono vrijeme koje bi čovjek potrošio na bilježenje ili prepisivanje (pa čak i ono vrijeme koje bi utrošio sjedeći na predavanju) sad može iskoristiti za nešto drugo. Posebno je pitanje što je to drugo, i ne odlazi li na taj način mnogo vremena utaman. Ali, vrijeme je nesumnjivo ušteđeno.

Nadalje, fotokopiranje štedi i novac. Sasvim se uobičajilo da ljudi — opet najprije đaci i studenti, ali i drugi — fotokopiraju malo skuplje knjige i skripta, a koji put čak i stripove. Ono za što čovjek inače mora platiti ozbiljan iznos, fotokopirni aparat mu daje jeftino i brzo. Ima čak i nekih omladinskih listića, plakata i letaka koji ne bi bili zamislivi bez mogućnosti fotokopiranja, jer sve bi bilo preskupo. Novac je, dakle, i tu ušteđen. Ali, najvažnije je ono treće, najvažnija je ona prednost fotokopirnog aparata koja nije na prvi pogled vidljiva, ali je možda utoliko veća i utoliko jače djeluje. Riječ je o moći. Kopirka je, naime, uređaj koji ima silnu društvenu težinu i važnost, pa može utjecati na više zbivanja i promijeniti više sudbina nego zrakoplov ili kompjutor.

Evo kako. Dovoljno je naći se u blizini kakva važnog dokumenta (privrednog, političkog, sudskog), pa ga podvrći postupku fotokopiranja. Potom to treba spremiti i čekati trenutak kad će fotokopija zatrebati. A zatrebat će onda kad posjednik kopije dođe u sukob s onima čiji su ono dokumenti: u poduzeću gdje se obavlja pretvorba, na fakultetu gdje se upisuju studenti, ili u kakvoj javnoj službi. Tada fotokopije stupaju na scenu: treba ih staviti u torbu i otići u uredništvo kakvih novina, pa ponuditi stvar za objavljivanje.

Raspitajte se malo, pa ćete čuti da oko svih redakcija neprestano obilaze ljudi s aktovkama punim fotokopija. I doista, takvi su dokumenti posljednjih godina mnogo puta objavljeni, i mnogo su puta promijenili tok zbivanja, utjecali na sudbinu javnih ljudi, izazvali velike preokrete. U nekom se smislu može kazati da su fotokopije u temelju svega što se s nama u novije vrijeme događalo: iza svakog društvenog prekoreta stoji poneki papir iz onoga čarobnog aparata. Iz toga aparata teče naša sudbina kao film iz kino-projektora, odande cure slike našega života. Taj je aparat, dakle, nešto što ima silnu moć.

A ljudi, dakako, vole imati moć; oni zato i moć fotokopirnog aparata naslućuju, te je osjećaju na daljinu. Zato vole da im on bude nadohvat ruke, vole se njime poigrati. On im daje dojam kako se svaka fotokopija može pretvoriti u sudbonosnu fotokopiju, samo treba stalno pokušavati, kao da je riječ o kakvoj lutriji. Taj aparat — kao i poker-automat — daje ljudima osjećaj da im je sudbina nadohvat ruke i da mogu na nju utjecati. Da su važni sebi i drugima. Zato oni rado ulaze u one lokale što zaudaraju po toneru i gdje samo bljeskaju one svjetiljke dok sprava izbacuje mnogobrojne listove.

I, eto odgovora zašto tih aparata ima tako mnogo upravo u nas danas. Ti su aparati, naime, znak prijelaznog razdoblja. To, što ima tako mnogo fotokopija, što su one tako utjecajne, to što takav neki dokument može promijeniti tok povijesti, to nije normalno, to je znak da je još sve u previranju. Kad previranje prestane, nestat će i važnost fotokopija. Kad se, dakle, broj radnji s fotokopijama smanji, znat ćemo da ulazimo u mirno i stabilno razdoblje.

Neki fotokopiju danas zovu preslik. Meni se čini da bi joj bolje odgovarao naziv slika i prilika.