Vijenac 213

Film

Dragan Rubeša

Prisutnost odsutnosti

U zamci (In the Bedroom), red. Todd Field

Prisutnost odsutnosti

U zamci (In the Bedroom), red. Todd Field

Godina 2001. u ozračju autorskoga filma bila je godina žalosti. Veliki ekrani bili su natopljeni suzama u bolnoj seriji intimističkih suočavanja sa smrću voljene osobe, oslobođenih od sentimentalnog sažaljenja. Žalost kao katalizator za katoličko hodočašće (Sve o mojoj majci). Žalost kao katalizator za budističko hodočašće (Distance). Žalost kao posesivni akt komemoracije (Siročad). Žalost kao dugo putovanje u dan (Dečko kojem se žurilo). Žalost kao morbidni ritual (Na pijesku). Žalost kao emocionalni laksativ (Sinova soba). I konačno, žalost kao ultimativna povreda ritmova svakodnevice, koja se dogodila junacima debitantskog filma Todda Fielda, čovjeka kojeg smo nedavno mogli vidjeti u epizodnoj ulozi pijanista u Kubrickovu filmu Eyes Wide Shut. No, većina spomenutih autora ne promatra žalost u kontekstu katarze, nego oni ustrajno prepisuju osjećaje tjeskobe i zbunjenosti ožalošćenih, pri čemu se novonastali vakuum promatra kao »prisutnost odsutnosti« i proizvodi tipično metafizičko pitanje. Kako, dakle, slijediti obrise praznine? Što im je ta smrtna praznina podarila?

Ipak, Morettijev i Fieldov film, koji su u nas igrom slučaja krenuli parelelno u distribuciju, primjenjuju u odgovoru na ta pitanja različite strategije. Ono što ih povezuje svodi se na gotovo identičnu situaciju u kojoj su se zatekli njihovi protagonisti, pri čemu oba autora simuliraju novonastali vakuum proizveden gubitkom sinova (tragedija tijekom ronjenja vs. ubojstvo) minucioznim uranjanjem u njihovu svakodnevicu. Prizor u kojem Tom Wilkinson u Fieldovu filmu promatra udubinu na sinovu jastuku koji se još nije ohladio od njegova tijela proizvodi onaj isti razorni efekt kao i prizor u kojem Laura Morante u Morettijevu filmu dodiruje sinov crveni pulover. I tu sličnosti prestaju. Jer, dok je Morettijev film dramaturški strogo usredotočen na elaboraciju boli, Fieldov inferiorniji film usredotočen je na osvetu. Dok će se Morettijevim junacima nakon dugog unutarnjeg putovanja, ali i onog vanjskog u smjeru Mentona, ipak simbolično ukazati dan okupan jutarnjim suncem, Fieldovim junacima ostaje tek sablasna noć, kad shvate da neke rane nikad neće zacijeliti i da kažnjavanje krivca nije popunilo njihovu prazninu.

Field je svoj film ambijentirao u onom istom Maineu koji je toliko drag Stephenu Kingu. No, za razliku od Kinga, koji u portretima svojih junaka također oslikava horor njihove obiteljske svakodnevice, Field ne želi transformirati u spektakl njezino vanjsko nasilje, nego ono unutarnje. Riječ je, dakle, o nasilju ljudske duše, koje se oslobađa zajedno s mržnjom, poput Pandorine kutije. No, Fieldova sintaksa postiže suprotni efekt ublažavanja boli osvetom. Jer, njegov film ima dvije duše. U prvoj se zrcali gotovo idilični život obitelji američkog intelektualca, a u drugoj se oslobađaju njihovi unutarnji demoni. Horor će se iz sinove sobe transponirati u spavaću sobu roditelja, u kojoj se odvija neizbježna orgija međusobnih optužbi, kad moraju jedni drugom reći ono što u svom braku nikad prije nisu izgovorili. Obiteljska idila raspršiti će se pod paljbom Fieldove perolake vizualne metaforike opterećene emocionalnim balastom, koja ukazuje na situaciju u kojoj su se zatekli njegovi protagonisti, počevši od priče o tri jastoga uhvaćenih u istu vršu (najprije će se u vrši odnosno zamci naći tri mlađa jastoga, Nathalie, Frank i Richard, a potom i supružnici Fowler), od kojih će jedan ostati bez kliješta, pa sve do aluzija na znamenito platno Christinin svijet Andrewa Wyetha, čiju biografiju proučava u krevetu Ms Spacek, kad pažljivijim promatranjem slike shvatimo da žena koja krasi njegov idilični pejsaž nije nikakva krasotica, nego neugledni bogalj.

I da Fieldov protagonist nije uzeo pravdu u svoje ruke, bio bi to veoma solidan film koji priziva Carverove duhove. Umjesto toga, autor nam nudi diskutabilan epilog, negirajući postojanje bilo kakva drugog izlaza osim onog u kojem se na nasilje odgovara nasiljem. Jer, rukopis lukavoga Fielda tek je donekle preduhitrio, ali ne i spriječio mutaciju svog filma u Death Wish monstruma. Samo što Tom Wilkinson za razliku od Charlesa Bronsona ne fascinira raju, nego zahtjevniju publiku. A i znade prokleto dobro glumiti.

Dragan Rubeša

Vijenac 213

213 - 2. veljače 2002. | Arhiva

Klikni za povratak