Prilike i neprilike s Josephom Conradom

U povodu prikazivanja filma Dvoboj do istrebljenja Ridleya Scotta na HTV-u

Već gotovo tri desetljeća neprekidno zaposleni Ridley Scott predstavit će se ponovno na televiziji, ovaj put sa u nas inače već prikazanim debitantskim filmom Duelisti/Dvoboj do istrebljenja (1977), prema priči Josepha Conrada, pisca koji može biti zanimljiv povod i za filmološka razmatranja. Iako se taj engleski pisac poljskoga podrijetla ne ubraja u one koji su bili češće ekranizirani, njegova je filmska nazočnost ipak nekakva konstanta. Prisjete ga se ili ambiciozni ili barem neobičnih priča željni redatelji, i u svakom razdoblju taj pisac s rastućim ugledom nekoga može zainteresirati.

Skraćeno citirajući hrvatske leksikone stranih pisaca, Conrad je pisac pomorsko-egzotične i pustolovne tematike, a i jedan od tvoraca političkog i špijunskog trilera, što se u filmu čini dobrom prilikom. To je, međutim, i pisac koji donosi likove s teže objašnjivim porivima i koji se bore protiv zagonetne i neobjašnjive sudbine, koji uvodi različite pripovjedače u (isto) djelo, često pripovjedače koji nisu kadri u potpunosti proniknuti u tajne glavnih likova, koji je impresionističkoga stila, što znači da Conrad ekranizatorima može stvarati i neprilike. Od poznatih redatelja, među prvima ga se latio Hitchcock filmom Sabotaža (1936) prema njegovu romanu Tajni agent — zbog uzbudljive priče i neobičnih likova. Hitchcock je, međutim, izazvao zbrku mijenjanjem naslova. Svidio mu se taj naslov više od naslova Ashenden kako se trebalo zvati od njega netom adaptirano djelo W. Somerseta-Maughama, pa je sada trebalo mijenjati Conradov naslov. No, daleko veća nezgoda, u Sabotaži kao svijesna žrtva očuha anarhista pogiba dijete koje nosi pakleni stroj. I sam Hitchcock u intervjuu Truffautu kaže da je to bila greška (It was a great error on my part). Djeca su se u to doba u filmu ubijala tek u dalekim naznakama, zbog djece je mogao stradati i kritičar, kao na primjer onaj koji se zvao Graham Greene. Sumnjičavim pogledom na djetinje interpretacije Shirley Temple zaradio je otkaz, a utjeha je filmofila činjenica da je u to vrijeme negativno pisao upravo o Hichcocku.

I drugi od najvećih britanskih redatelja iz starijega zvučnog filma, Carol Reed, latio se Conrada našavši u njemu povod za svoju novu priču o ljudima u bijegu, od prošlosti i od sebe samih, no Prognan na otoke (1952), prema piščevu prvom romanu Almayerova ludost (1895), ta priča o autodestrukciji naišla je na hladni prijem i kritike i publike i pokazala prve simptome gubljenja stvaralačke energije autora Trećega čovjeka.

Nakon dulje stanke Conrad je zainteresirao i jednoga Amerikanca, no vrlo ambiciozni Richard Brooks nije se snašao s Lordom Jimom (1965), ali su prilike zato pomogle mlađemu Francisu Fordu Coppoli, u filmu Apokalipsa danas (1979). Predstavnik novoga Hollywooda radnju je Srca tame (1899, 1902) preselio s tokova Konga na Mekong u Vijetnamski rat. Film je spektakularno, ali ipak blijedo, evocirao roman, a u romanu prepričavani lik tajanstvenog i demonskoga Kurtza pojavio se u napornu utjelovljenju glumatajućega Marlona Branda. No, budući da je prekinuo dugu američku šutnju i progovorio kritički o Vijetnamskom ratu, to je bilo dostatno za Grand Prix u Cannesu.

Gotovo istodobno (1976) prihvatio se Conrada njegov zemljak. Conrad je emigrirao iz carske Rusije, a Wajda je tih godina trebao razmišljati o mogućoj emigraciji iz Poljske, no kao da je samo filmski emigrirao — u Conrada. U jeku su bili događaji u svezi s Gdanjskom, Solidarnošću, a Wajda se itekako eksponirao s Čovjekom od mramora i nije neobično da se našao u pojasu sjene. Pojas sjene, prema jednome od najsuptilnijih Conradovih romana, bio je vajdinski film koji je malo koga zainteresirao. Koga briga za priču o čovjeku, pomorskom časniku, koji je ispunio dotadašnje životne ciljeve, koji se zato suočio s prazninom, i koji onda dobiva riskantnu ponudu da postane kapetan dotrajaloga broda! Nakon Čovjeka od mramora zapadni su kritičari vjerojatno priželjkivali da Wajda u ime solidarnosti barem grca u egzilu, a o tome što se jedan brod jedva miče, neka se time gnjave nautičari...

No, u vremenu Wajdina i Coppolina filma javio se i Britanac debitant — Ridley Scott. Prihvatio se kraćega Conradova teksta Duelisti (1977), možda donekle i Conradova autobiografskog, jer se tvrdi da se i sam Conrad okušao u jednom dvoboju. Ta ekranizacija bila je tipična za britanski film: priča o čovjeku opsjednutu dvobojima (Harvey Keitel) i njegovu suparniku (Keith Carradine) bila je odveć ezoterična u usporedbi s američkim filmovima o mačevateljima malo siromašna da bi se spektakularno dočaralo razdoblje Napoleonovih ratova, repertoar koji će Scott iskušati u Gladijatoru. Ipak, filmu se ništa bitnijega nije moglo prigovoriti, bio je originalan u tadašnjem repertoaru, Scott je tečno pripovijedao i dobio ponudu u Hollywoodu koju je iskoristio, proslijedivši s vizualno rafiniranim djelima o bizarnim likovima i događanjima.

Može se dakle ustvrditi da se tri važne ekranizacije Conrada, što uspjele, što eksponiranih autora, javljaju u doba kada se film zasitio estetičnosti novovalovskoga modernizma i agresivnosti struja političkoga filma i novoga Hollywooda. Javile su se u razdoblju početka postmodernizma čiji će eminentni predstavnik biti upravo Ridley Scott s dvama svojim idućim (kult-filmovima), realiziranima u Hollywoodu — Osmi putnik (Alien I, 1979) i Istrebljivač (1982). Može se zato razmišljati nije li Conrad bio posebno podatan upravo postmodernistima kojima kada su eklektici, daje priliku mnogih izbora, a kada su proračunati, da art pomire sa željama publike, napokon i da eksperimentiraju sa žanrovskim modelima... I sada, prije kraja, dodajmo još da neki projekti prema Conradu ne stigoše do realizacije. Wajda je kanio ekranizirati Pod zapadnjačkim zvijezdama (1911), što bi bio par excellence politički film, jer Wajda je dobro zna o čemu je riječ. David Lean pripremao je, pak, Nostroma (1904), u kojemu je mogao naći sve što god ga je zanimalo (melodramu, egzotiku, politiku, imperijalni svijet), no omeše ga starost i ono čemu ona žuri.

Susreti Conrad — film daju negdje neodređeni rezultat, pisac je težak, ali u svakom vremenu nađu u njemu nešto. Njegov prinos nije velik, ali ako se ne sjetimo najvećega. To je onaj do kojega i nije došlo. Riječ je o filmu Građanin Kane (1941) Orsona Wellesa, koji, dakako, nije rađen prema nekom Conradovu djelu. Poznato je, međutim, da je inovativni i mladenački hrabri Welles u Hollywoodu kanio debitirati ekranizacijom romana Srce tame, i to s vrlo smionim konceptom. Petero bi ljudi, kao i u romanu, iz osobnih vizura svjedočilo o dijaboličnom Kurtzu, glavni pripovjedač Marlow bio bi nevidljiv (dakle, mnoštvo subjektinih kadrova), a sam bi Welles, sa svojom žestinom i arogancijom, bio Kurtz. Projekt je producentima bio sumnjiv i, da ne duljimo, nastao je Građanin Kane, djelo s uočljivim sličnostima. Srce tame je, dakle, bilo uvod u Kanea, film koji bi se iz književne perspektive mogao tumačiti kao spoj Fitzgeraldovih junaka i miljea Veliki Gatsby s Coradovom konstrukcijom iz Srca tame. Ukratko: ako nečiji prinos i nije izravan, ne znači da zbog toga ne može biti velik.