Polje razapetog tkanja

Polje razapetog tkanja

Pušić je usredotočen pred poljem razapetog tkanja, koje na tkalačkom stanu raste naizgled jedinim mogućim načinom upletanja potke u rešetku osnove, a svoju fizičku protežnost, debljinu, množinu, runsku toplinu, čvrstoću i mekoću, stapa u ritam rasta, u naizmjenični ritam uzoraka i govor kreativne kombinatorike

Iz tisućljećima udaljenih eneolitskih dubina vučedolskih dunavskih telova (po)javila se i zgusnula serija znakova/signala — od arheologa neumoljivo discipliniranih i sistematiziranih — koji dosežu onu točku zasićenja što nalaže interpretaciju. I kada je u Arheološkom muzeju u Zagrebu 2000. godine otvorena izložba koja argumentira tezu o najstarijem indoeuropskom kalendaru 3000. g. pr. Kr., bilo je teško odrediti (a tako je i ostalo) da li je veća senzacija smjelost arheologa A. Durmana koji je odložio isključivu ortodoksiju arheološke metode kronotaksiranja materijalnih artefakata ili je veća senzacija samo takvo otkriće! Dekodiranje ukrasa na vučedolskoj keramici kao stilizacije univerzalnih simbola (sunce, križ, klepsidra, obzorje), iščitavanje njihova međuodnosa kao kretanje nebeskih plejada, a pravilnosti i odstupanja u njihovu ritmu kao mapu sunčevih ciklusa, proteglo je vremenski plašt koji nas natkriljuje do vučedolskih mjerača i zapisivača vremena. Spoznaja nije od onih koja se inventira i pohranjuje u neku karticu znanja. Ta je spoznaja uzbudljiva i univerzalna.

Drugi i posve različit put prema vučedolskim plejadama, neobjašnjivim dometima inkrustiranih ukrasa na vučedolskoj keramici, otvara nam se izložbom Željka Pušića u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Arheolog i tkalac, svojevrsni i posve neobični pustinjak »među stvarima«, svoju je projekciju arheologa, čitača i sakupljača tragova i znakova, iznalaženja i kumuliranja razlika i istosti pronašao u tvorbenom procesu preplitanja niti. Pušić je usredotočen pred poljem razapetog tkanja, koje na tkalačkom stanu raste naizgled jedinim mogućim načinom upletanja potke u rešetku osnove, a svoju fizičku protežnost, debljinu, množinu, runsku toplinu, čvrstoću i mekoću, stapa u ritam rasta, u naizmjenični ritam uzoraka i govor kreativne kombinatorike. On iznalazi mjesto susreta s ornamentom geometrijske stilizacije na vučedolskoj keramici. On to mjesto iznalazi u svakom toplinskom žarenju točke križišta niti odakle se zrakasto širi motiv ili gdje počinje njegovo nizanje i mijena.

U suglasju s ambijentom

Linijske, cik-cak, valovite i nazubljene inkrustacije praha smrvljenih školjaka utisnute u crnu vučedolsku keramiku, njihovo ritmičko izmjenjivanje, sljubljivanje i stapanje, za Pušića su tehnička metonimija istkane niti i istkanih uzoraka i to od mimetičkog linijskog ritma ukrasnih keramičkih plašteva do redukcije na izolirane crtežne uzorke koji se u inačicama izmjenjuju kao amblemi kodiranog likovnog »govora«. Jednom kad nam je umiren i podešen zor, odrazi tkanja se množe, razvijaju i nadopunjuju. Prepuštajući oku da pronađe srodstvo, odraze i zrcaljenja, izložba se iz koraka u korak, iz dvorane u dvoranu, od prvog akorda do polifonijskih srazova između ovješenih staza tkanja i keramičkih uzoraka, senzibilno gradira i podiže razinu vibracija u senzorima prepoznavanja. Pušić ne uvjerava već predočava. Njegove didaskalije i njegovo vodstvo oslanjaju se na matricu Ujevićeve pjesničke intuicije pobratimstva lica u svemiru. Utkavši u nju san o pređi među stvarima Željka Čorak je u nadahnutom tekstu odredila onu duhovnu sastavnicu koja briše »međaše«. Uz to, ona je pronašla utopijsko mjesto srodstva i slobode koje se »želi oprijeti linearnosti vremena i govori uime onih gibanja i sila koje kroz labirinte miješaju početke niti s njihovim krajevima«. Postavivši Vučedolsku keramiku u središte prostora kao nukleus i animus — dok se uokolo spuštaju desetine i stotine metara utkanog vremena i kreativnog umijeća — Željko Pušić kao da je potisnuo autorsku i umjetničku egocentriju posve se prepustivši dijalogu (samodostatnom i istodobno vjerodostojnom arhetipskom govoru) kojemu kao da je (uvijek) nazočio.

Izložba Vučedolska nit Željka Pušića u sebi nosi neslućene projekcije virtualne i poetske, ali i posve pragmatične naravi. Jesenska izložba u Vukovaru morala bi biti zapravo impuls promišljanju koje ne bi trebalo utrnuti kratkotrajnim bljeskom svečanosti.

Margarita Sveštarov Šimat