Plavuša i Crnka želje

Plavuša i Crnka želje

David Lynch, Mulholland Drive

David Lynch dokazuje da je danas, u samo naizgled umjetnički naprednom, a zapravo prilično konzervativnom vremenu moguće raditi eksperimetalne, nadrealističke stvari. Fikcija: formalizam i apstrakcija previše su zanemareni u svijetu, pa i u nas, iako je to zapravo sasvim legitimno područje umjetničkog izražavanja. Dragan Jurak točno je zapazio da je Lynch danas jedini filmski nadrealist i da ima dodirnih točaka s Bunuelom, na primjer. Filmski je nadrealizam, unatoč razvijenosti specijalnih efekata, danas u potpunoj defenzivi. Možda i s razlogom, jer je baš zbog razvijene tehnologije danas svaki film pomalo nadrealistički. Vjerna rekonstrukcija potonuća Titanica — uzdizanje golema brodskog trupla — savršeni je primjer nadrealizma. Nadrealizam preživljava djelomice u glazbenim spotovima, a filmska industrija zanemaruje taj, u biti, eksperimentalni žanr. Kao autor Lynch je hipersenzibilni psihoanalitičar — a to je samo drugo ime za ovaj slavni umjetnički pokret — koji ipak nije imao nikakav dalji razvoj, niti je imao svoju neo inačicu. Osim specijalnih efekata, kao što smo već vidjeli.

Zavođenje Plavuše

Dakle, Lynch u novom filmu nadrealizam povezuje s njegovim logičnim uzrokom: s psihoanalizom. Mulholland Drive školski je primjer primjene psihoanalize na umjetničku formu. Na razini scenarija Lynch se poigrava s čuvenim simboličkim registrom, Jacquesa Lacana. Symbolic je sve ono što je vezano za raspodjelu simboličkih funkcija u društvu, za društvo uopće, za društvene uloge — a manifestira se uglavnom u mediju jezika. Simboličko je uvijek na nastran i izopačen način povezano sa seksom, seksualnim prijestupom, zato jer je Simboličko nastalo kao zabrana seksualnog — silovanja majki i sestara iz prvobitne horde. A tu potisnutu seksualnost, zabranjeni nagon i želju, u filmu personificira Crna ljubavnica, koju glumi L. E. Harring.

O čemu je riječ? Glavna je glumica vedra i pozitivna mlada Plavuša, Naomi Watts, koja čista srca dolazi u LA da bi dobila ulogu na filmu. No, da bi se ta uloga ostvarila, ona mora otkriti svoju unutarnju želju, koje ni sama nije svjesna, a koja se krije ispod nevina smiješka. Jer želja da se dobije uloga u Hollywoodu i tako stekne simbolički društveni status — jednostavno sublimira dublju seksualnu želju. Anđeoska Plavuša mora upoznati Crnku, tjelesnu ženu koja će je isprva zavesti, a zatim porobiti. Prethodno mora razgovarati s Kaubojem. On je samo još jedna od niza personifikacija Nad-ja — što je inače karakteristično za Lyncha — ovaj put iznimno duhovita i uspjela. Homoseksualna veza dviju žena, principom zrcala, ili Jina i Janga, simbolizira unutarnju borbu mlade osobe koja želi uspjeti u društvu, i opisuje uspon pogubne želje prikrivene u nesvjesnom.

Crna dobiva

Film završava već poslovičnim linčevskim pesimizmom i mješavinom horora, straha i gađenja, što me inače jako deprimira i zbog čega mi se nije svidjelo njegovo kontroverzno djelo Izgubljena cesta. Dakle, negdje u posljednjoj trećini Mulhollanda Lynch napušta humor s kojim je vodio prva dva dijela filma i odlazi u totalni pesimizam, destrukciju i bol. U ostvarenje potisnute želje.

Sad, kad je izbrusio stil, mogu reći da mi je njegov najbolji film Divlji u srcu najmanje linčovski. Vjerojatno zato jer ga je spasio izvrstan scenarij rađen po istoimenom Giffordovu romanu. Mulholland Drive, klasični uradak tog autora, nastavlja se na Izgubljenu cestu, Twin Peaks, a naposljetku i na Plavi baršun.

Što mogu, zaželio sam se Lyncha, pa sam morao odgledati i one mučne scene na kraju, svjedočiti padu vrline i pobjedi niske seksualne želje, strmoglavljivanju u ponor pohote, ali ono što vrijedi za Lynchove junake vrijedi i za nas, obične smrtnike.

Rade Jarak