Odjednom, Splitom će poteći med i mlijeko...

Lako moguće da američki arhitekt hrvatskoga prezimena jednog lijepog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, bude proglašen počasnim građaninom Dioklecijanova grada. Naime, on je svojim diletantskim i monstruoznim projektom uređenja splitske luke sa svojom bratijom iz fantomske korporacije AFCO fascinirao političko-gospodarsku elitu grada, kao konkvistadori staklenim perlama američke domoroce.

Lokalna je elita s divljenjem gledala ta bezvrijedna stakalca videći u njima rješenja svih problema koji tište ovaj grad i regiju... Odjednom Splitom će poteći med i mlijeko, sve umotano u američko-hrvatske zastave, dolare i kune!

Ali imala je ta prezentacija projekta i svoju dobru stranu, ono u čime dotični američki arhitekt naših korijena treba da zasluži gore spomenuto odličje: naime on je tim arhitektonsko-urbanističkim ispljuvkom probudio onaj dio javnosti i struke koja drugom dioptrijom gleda na taj »afckov« uradak.

Koja u njemu vidi atak na grad, primitivan i suludi projekt, koji ne drži vodu ni na pijesku Floride i Las Vegasa, projekt koji se vulgarno ruga s milenijskom splitskom kulturološkom vertikalom.

A malo je trebalo da sve to prođe, jer urbana struktura Splita već se odavno nagriza, njegov krajolik tone u betonu beskrupuloznoga divljeg kapitalizma, koji nagriza i samu dušu struke i građanstva. Pohlepa novobogatih i bijeda malog čovika, ožalošćena i ponižena, vape do neba!

Vjerujem da je upravo AFCO-šok probudio te ljude neke druge dioptrije, podsjetio sve nas da su se i prije AFCO-a događali u Splitu ekocidi i urbanocidi. Dosta je pogledati sve nagriženiji Marjan, to kultno brdo našega grada, njegove padine s južne i sjeverne strane, splitsko polje posve betonirano, asfaltirano... Te obale od Žnjana do punte Marjana, s devastiranim Bačvicama, Zvončacom, s korekturama stijena podno Meštrovićeva Kašteleta, Kavanjinova ljetnikovca!... Te nadogradnje, novogradnje, interpolacije sve sa ili bez lokacijskih i građevinskih dozvola, već kako se kome prohtije, s blagoslovom struke ili bez njega!

I sad, kao točka na i, trebao bi doći AFCO, trebali bismo prodati i ono najdragocjenije obiteljsko blago, ono što se tisućljećima taložilo na ovom prostoru, ono što su naši preci čuvali kao zjenicu oka svoga i sad bi sve to trebalo biti štafaža hotelima, bolnicama, kockarnicama, kuplerajima možda nekih vojnika ili rebambivenih i pijanih milijunaša. A mi domoroci dočekivali bismo ih pjesmom, plesom, rakijom i suhim smokvama.... Bio bi to turizam industrijskoga tipa par excellance, kako se čulo ovih dana na skupu u Splitu s temom Projekt splitska luka... Što na to reći, nego: Pomozi, Bože!

Ali pored uzdaha ostaje moja vjera u spomenutu drugu dioptriju, u one ljude koje ovaj grad i ova zemlja sigurno imaju, i koje je probudio AFCO-ov« uradak.

Matko Trebotić

arhitekt i akad. slikar