Od vampirizma do film noira

Ugriz u zoru (Les morsueres de l’aube), red. Antoine de Caunes

Ugriz pred zoru prijevod je francuske produkcije naslova Les morsueres de l’aube redatelja Antoinea de Caunesa. Taj film, snimljen 2000, utemeljen je na romanu Tonina Benacquiata i scenariju Laurenta Chalumeaua. O romanu ne mogu reći ništa, no film je mješavina mnogo toga: od vampirizma, preko filmnoarovskoga motiva autsajdera koji upada u bizarnu potragu, do modernističkih motiva urbanog lutalice bez jasna životnog cilja.

Već na razini fabule ovo je jasno uočljivo: protagonist Antoine (Guillaume Canet) noćna je ptičica koja se, da bi ušao u noćni klub, poziva na nepoznatoga Jordana Chalierea, kojega stražar na ulazu proglašava pravom noćnom pticom. Taj će mu štos donijeti nevolje, jer ga vlasnici kluba prisiljavaju da pronađe tajanstvenoga Jordana. Ono što tijekom istrage otkriva pokazuje se kao fantastično, a tako film i završava: jer Jordan je potomak stare aristokracije koja, po napucima njegova oca, treba s vlastitom sestrom donijeti potomke i tako sačuvati čistu krv. Sestra je Violane Charlier, zanosna darkerska djevojka, koja emocionalno reagira na Antoinea. Kraj je tipičan: sretno-nesretan, njezin je brat najprije mrtav, a potom i živ: uglavnom, zlo je neuništivo.

Iako nije razlog, može biti: naime, budući da je film mješavina, i osjećaji tijekom gledanja također su mješavina svega: postoje odlični momenti, postoje osrednji, a postoje i loši. Jednostavno, filmu nešto nedostaje.

Ono što je dobro jest da film ima atmosferu. Snimatelj Pierre Aim odličan je po noći i u zatvorenim prostorima: koloristička zagasitost, primjena scenografskih maski, vizualna dvojbenost i nesigurnost kako protagonista tako i gledatelja. François Emmanuelli potpisnik je production designa i ono što je potpisao vrlo je dobro: noćni klubovi razrađeni su vrlo detaljno, kostimi i maska statista funkcionalni su, bizarni kao i mjesta na kojima obitavaju, usklađeni s prostorom i glazbenom filozofijom mjesta na kojima se zbivanja odvijaju: jasno je dakle izgrađena urbana dekadencija. U sve to savršeno se uklapa Asia Argento u ulozi Violaine Charlier: blijeda lica, velikih tamnih očiju, tamnog ruža za usne, a sve to uokvireno čvrstom ravnom i dugom crnom kosom, ona odlično utjelovljuje nešto tajnovito i opasno, ali i, zapravo, nevino i nezaštićeno, točno onako kao što to utjelovljuju neke velike glumice film noirea.

S druge strane dječako lice i stas Guillaumea Caneta dobar je kontrast okolišu, ali i njegovu načinu nevjerojatno snalažljiva života, doslovce, bez doma, budući da dan provodi spavajući na ležaljci pokraj zatvorenog bazena. Možda idem predaleko i pretjerujem, ali da je Jean-Pierre Leaud živio u Americi, možda bi nakon primljenih četiristo udaraca bio upravo kao i njegov imenjak iz ovog filma.

Ipak, čini se da je najslabija točka u filmu dio scenarija, i to onaj koji se odnosi na misterioznoga Jordana Charliera. Naravnom, nije problem u redateljskom odgađanju njegove pojave, nego u prilično jadnoj i bijednoj ugradnji scenarističkog materijala u njega. Jer, taj mračni tip, koji ima nešto od lika Tona Cruisea iz Dracule, jednostavno je glup, bez vlastite volje, osoba koja neinteligentno sluša očeve naputke. Drugim riječima, kraj filma, koji bi trebao od sporednog, ali u pokretačkom smislu glavnog lika, izgraditi jaku osobnost, umjesto toga gradi pričicu o neuništivu bratu slabašna uma koji seksualno proganja sestru.

Dario Marković