Novi geto

Splićanin sam podrijetlom, i želim progovoriti u ulozi nekog tko je već pisao o Splitu i bavio se baš arhitekturom ovoga grada. Kad sam pogledao projekt AFCO i pokušao shvatiti sve nakane koje iz njega proizlaze osjetio sam veliku uznemirenost koja proizlazi, iz loše arhitekture. Čak je to i preblaga riječ, jer se iz projekta naziru obrisi budućeg čudovišta

Splićanin sam podrijetlom, i želim progovoriti u ulozi nekog tko je već pisao o Splitu i bavio se baš arhitekturom ovoga grada. Kad sam pogledao projekt AFCO i pokušao shvatiti sve nakane koje iz njega proizlaze osjetio sam veliku uznemirenost koja proizlazi, iz loše arhitekture. Čak je to i preblaga riječ, jer se iz projekta naziru obrisi budućeg čudovišta koje prijeti da proguta velik dio obale, da stigmatizira cijeli jedan grad. Želi se od grada stvoriti novi geto, ali moderni, sjajniji i ulašteniji, u kojem će svaki čovjek morati prihvatiti nova pravila ponašanja unutar i ispred njega, u prolazu: izdvojenost, anonimnost i lakiranu obilježenost. Tako bi Split mogao imati dva geta: jedan siromašno-opijumski i drugi bogatunsko-hotelski. Oni koji se bune protiv projekta stavljeni su u poziciju zaostalih i čangrizavih reakcionara i konzervativaca koji ne razumiju tu sreću koja je smišljena za njih u vidu turističke i ekonomske dobiti. Ekonomsko, kulturno zaostajanje i izolacija Splita samo su pridonijeli toj zabludi i dali štofa obmanjivačima da šire iluzije kako će Split AFCOM nešto dobiti, kako će ga takva arhitektura učiniti privlačnijim, modernijim, povezanijim sa svijetom. Stvaraju eshatološka očekivanja poniženom gradu i njegovim stanovnicima, uvjeravaju ga u gubitak memorije kao lijek za novo, vjeruju u nedostatak kritičkog rasuđivanja obrađenih građana kao zalogu devastiranoj slici grada. Cijeli taj pokušaj podsjeća me na davne pokušaje purifikacije Dioklecijanove palače kad se Split trebao očistiti od svih srednjovjekovnih zdanja i crkava kako bi korespondirao s novom klasicističkom epohom. No ovdje bi bio purificiran cijeli jedan dio obale koja bi AFCOM dobila ne arhitekturu nego situaciju, s ciljem da se nemilosrdna postmoderna i hotelska jednoobraznost podvali kao suvremenost i priključak globaliziranom vremenu. Naravno, riječ je o prijevari. Valja prvo uništiti identitet jednoga grada umnožavanjem nesuvislih vertikala na zajedničkom zadatku masifikacije i banalizacije. »Glavno je da se gradi«, a što se i kako se gradi, pitanje je dogovora zainteresiranih. Razumije se, to ne znači da ne bi trebalo preurediti željeznički i autobusni kolodvor i raspisati natječaj za zdanja koja bi vodila računa o ambijentalnoj i kulturološkoj vrijednosti postojeće situacije. Umjesto da se izmještaju kolodvori, i to kad se zna da se dolazak željeznice u centar smatra jednom od komparativnih vrijednosti suvremenog grada. A da ne govorimo o ekonomskoj kombinatorici koja bi poništila jednim potezom sva dosadašnja ulaganja u tunele i infrastrukturu, a krčila zemljišta i prostore za novu prugu do novog kolodvora, sve za korist koga i čega? Split će biti unakažen, dobit će Quasimodovo lice ispred Palače, a profit će dijeliti veliki mešetari. Procedura je tipično antidemokratska jer je svedena u lokalne okvire odlučivanja i pridobivanjem moćnika ove ili one garniture na vlasti. Za tako važan zahvat prvo bi valjalo raspisati referendum, a na plakatima za taj događaj trebala bi stajati slika u trećoj dimenziji cijele uvale asphalatosa s AFCOM na čelu da građani vide s kakvom Amerikom bi imali posla.

Dražen Katunarić

književnik