Nesporazum u urbanom i globalnom mjerilu

Nekome, iz sredine ili zemalja gdje nema niti jednog grada uvrštenog na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a, kao da je stalo da se Split ispiše s tog popisa i uvrsti u nepreglednu listu bezimenih, beskarakternih, jednoobraznih gradova. Ali ovdje je čak riječ o dva spomenika svjetske kulturne baštine »u paru«: Dikolecijanov i srednjovjekovni Split i romaničko-renesansni Trogir. Gdje još u svijetu postoje dva grada u tako blisku susjedstvu, poput Splita i Trogira, koji su svaki zbog svoje individualnosti i jedinstvenosti (!) uvršteni među spomenike svjetske kulturne baštine UNESCO-a?

U psihologiji i psihijatriji poznata je i dobro opisana pojava kad neka osoba inteligentno, sustavno i savršeno logično izvodi zaključke samo — na krivoj ili neutemeljenoj pretpostavci. U tome je i teškoća liječenja, jer je (ako izuzmemo krivu pretpostavku) sve ostalo pametno i u redu: »sistem može biti potpuno logično izgrađen, osim temeljne ideje koju (oni koji su njome opsjednuti) iznose veoma uvjerljivo«. Naravno, da od ponašanja i postupaka takvih osoba trpi i okolina. Taj se fenomen ponekad manifestira i u širim razmjerima kao način mišljenja i ponašanja kolektiva ili grupe, a tada žrtva postaje šira društvena zajednica (od grada do države). Napokon, od provedbe u praksi takvih opsesivnih ideja strada ponekad i prirodni i urbani okoliš. Lijep primjer takve metode zaključivanja je projekt za novi stari Split. Splitu se nudi projekt da postane snažno turističko odredište, ali se pri tome uništava ono zbog čega bi turisti tamo dolazili: dokida se individulano, živo biće grada i suprotstavlja mu se snažnija i naglašenija konfekcijska kulisa hotela, kakvih u svijetu doslovno ima na stotine kilometara.

Turisti dolaze u Split zato što taj tisućljeće i pol stari grad, kao urbano biće, ima svoju individulanost i neponovljivost. Jedan od glavnih znakova prepoznavanja osobnosti je lice, facies, fasada, bilo osobe bilo grada. Split vrijedi vidjeti i posjet Splitu se ničim ne može nadomjestiti i zato što se taj grad, već od pročelja gradske luke, od fasade grada, kad je prvi put ugledamo s mora, predstavlja svojom nemirnom i nepokornom silhuetom kuća i krovova i zato što ne izgleda poput nepreglednog broja tipiziranih turističkih megalopolisa, koji nalikuju jedan drugome k’o jaje jajetu i to doslovno u globalnim razmjerima: od Sjeverne i južne Amerike, preko Afrike i Azije do Australije.

Dosljedno spomenutom načinu mišljenja, netko je došao na genijalnu ideju da Split, zbog svoje atraktivnosti kao drukčiji i jedinstven — postane takav konfekcijski grad. Splitu bi trebalo izmijeniti lični opis zato da se u grad može doći u što većem broju, ali bi se pri tome uništilo ono zbog čega se u grad dolazi i vrijedi doći!? Nekome, iz sredine ili zemalja gdje nema niti jednog grada uvrštenog na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a, kao da je stalo da se Split ispiše s tog popisa i uvrsti u nepreglednu listu bezimenih, beskarakternih, jednoobraznih gradova. Ali ovdje je čak riječ o d v a spomenika svjetske kulturne baštine »u paru«: Dikolecijanov i srednjovjekovni Split i romaničko-renesansni Trogir. Gdje još u svijetu postoje dva grada u tako blisku susjedstvu, poput Splita i Trogira, koji su svaki zbog svoje individualnosti i jedinstvenosti (!) uvršteni među spomenike svjetske kulturne baštine UNESCO-a?

Teško je zamisliti turista koji dolazi s druge strane globusa, da bi posjetio Split, a da ne bi usput upoznao i Trogir, a još teže pretpostaviti profesionalnu putničku ili turističku organizaciju koja ne bi iskoristila takvu priliku. Da se ne bi reklo da čuvari kulturne baštine koče razvoj, napominjem da bi možda naprosto trebalo razmisliti o drugoj lokaciji splitkog hotelskog kompleksa?

Umjesto svega što jest, Split bi po nečijoj prosudbi trebao postati jedan od onih unificiranih i uniformiranih gradova, u kojima putnik kad se ujutro probudi u svom prekooceanskom mastodontu nije ni svjestan da je noću isplovio iz jednog grada i da je sada već usidren u luci drugoga.

Panorama Splita odlikuje se buntovnim nemirom, ali se pod svaku cijenu (nude se doslovno fantastične sume) želi uškopiti tu razbarušenu osobnost i zamijeniti je monotonijom i dosadom bezličnih, beskarakternih i beživotnih kockastih gromada.

Ovo nije ni prva niti jedina meta dugogodišnje ofanzive na stare gradove u Dalmaciji, na najveće vrijednosti hrvatske urbane baštine, a pod lažnom izlikom našeg i njihova boljitka. Stoga mogu ponoviti ono što sam nedavno pisao u povodu mostovne i hotelske invazije na otočić Trogir: ako se u Splitu izgradi takav grad pred gradom, ako kičasta razglednica hotelskih zdanja (oblikovno mrtvorođena već u nacrtima) prikrije i prevlada nad živim bićem Splita-grada, biti će to nepojmljiv slučaj »drske agresije na hrvatski spomenik svjetske kulturne baštine«.

Radovan Ivančević

povjesničar umjetnosti, sveučilišni profesor