Ne bi to više bio Split na koji smo navikli

Ostvarenjem ponuđeng projekta u gradskoj luci nastao bi sasvim drugi grad. Ne bi to više bio Split na koji smo navikli, koji smo gledali sa starih dopisnica ili onaj koji bismo mogli zamisliti u budućnosti. Zato valja voditi računa da grad ne izgubi fizionomiju i da se njegovi građani u njemu ne osjećaju kao stranci

Sredinom 19. stoljeća uvala gradske luke bila je podijeljena na manju unutrašnju i veću vanjsku luku. Unutrašnja luka nalazila se u to doba pred zapadnom polovicom kriptoportika Dioklecijanove palače, između maloga pristana pred kućom Šanitada i Velikog mula, tada lukobrana pred današnjom zgradom Kapetanije. Vanjska luka protezala se istočno od Velikog mula do rta Bačvice, a sa zapadne strane od Matejuške do rta Sustipana. Upravo ta vanjska luka predmet je današnjih razmatranja, prihvaćanja ili neprihvaćanja ponuđenoga projekta.

Vrijedni i nedovoljno iskorišteni tereni na vanjskom licu grada u splitskoj luci od Matejuške do Sustipana i od zgrade Lučke kapetanije do lukobrana već dugo čekaju pravo rješenje, stoga se može pozitivno ocijeniti svaki korak koji bi doveo do konačnog uređenja toga prostora.

Rješenje istočne i zapadne obale u funkciji turizma, prometa i trgovine u ponuđenom projektu dobro je zamišljena. Sadržaji u projektu namijenjeni istočnoj strani luke mogli bi odgovarati potrebama grada u budućnosti.

Taj predio do prije stotinjak ili nešto više godina nije ni postojao u pravom smislu te riječi. Obala je nastala 1877. nasipanjem, zemljom iskopanom pri radovima željezničkog usjeka za potrebe izgradnje pruge Split — Siverić — Šibenik. Prije toga more je dopiralo sve do Radovanove ulice na Lučcu, gdje se prije nalazilo malo Brodogradilište Bui. Nekada se na tom dijelu obale gradske luke nalazila kao izdvojen objekt poznata Kavana na obali ugostitelja Tocigla, u kojoj su priređivane razne kabaretsko-varijetetske predstave i glazbeni koncerti.

Svakako nije sporno projektom predviđeno preseljenje autobusnog i željezničkog kolodvora iz gradske luke u Kopilicu, o čemu se uostalom razmišljalo već nekoliko desetljeća. Većina splitskih urbanista uvijek je bila za dislokaciju ili barem smanjenje postojeće željezničke pruge i postaje, pogotovu danas, kada tuda prođe tek nekoliko polupraznih vagona. Dislokacija željezničkoga kolodvora predstavlja možda najveću vrijednost projekta.

Ni izmještanje teretnoga trajektnog prometa u sjevernu luku ne znači nešto što bi moglo biti sporno.

Južno pročelje Palače mora ostati dominantnim objektom na cijeloj obali. Dolaskom u grad s morske strane vidljivo je da bi sa zapadne i istočne strane Palaču zatvarali i fokusirali novoizgrađeni objekti, ali treba voditi računa da oni svojom nametljivošću ne ugroze dominantnost Palače. Baš pri rješenju te zapadne strane treba biti oprezan, jer osim blizine Palače s povijesnim vrijednostima, tamo se nalazi slikoviti Marjan sa svojim ljepotama, ali i ne manje slikovit Sustipan. Treba pronaći način da se pučka arhitektura Velog Varoša uklopi u moderne objekte koji se predviđaju na tom području, kako bi njihova slikovitost ostala neokrnjenom.

Kako istočna, tako ni zapadna obala splitske luke nikada prije u prošlosti svojim izgledom nije privlačila posebnu pažnju. U šestom desetljeću 19. stoljeća bila je još potpuno neizgrađena i od crkvice sv. Filipa i Jakova na Dražancu do kapelice na Sustipanu nije bilo ni jedne kuće. Na jugozapadnom dijelu luke uz more, na mjestu gdje je hotel Ambasador, u doba načelnika Bajamontija nalazila se stara klaonica. Na žalu, ispod hridina Solurata, u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća i prvih dvadesetak godina dvadesetoga postojalo je i malo brodogradilište kalafata Ante Košćine.

Sve do prve četvrtine 20. stoljeća zapadna obala splitske luke bila je industrijski predio grada. Na toj gradskoj periferiji podignuti su razni industrijski objekti. Među njima tu se nalazila prva dalmatinska tvornica cementa Gillardi — Betizza, a blizu nje mehaničarska radionica, topionica Savo te tvornica sapuna.

Današnja šetnica od Matejuške do Ambasadora nastala je 1935. proširenjem na današnju širinu od osamnaest metara. Dio zapadne obale luke tek 1939. nasut je i uređen od hotela Ambasador do Sustipana. Do tada je tu bila prirodna obala vijugava oblika. Taj dio obale izrađen je kamenim valobranom i zasađen u to doba palmama. Tako povezan s predjelom Meja pretvorio se u prirodno šetalište. Nakon Drugog svjetskog rata palme su zamijenjene tamarisima što su bili otporniji na vjetrove kojima je taj dio obale izložen. Kao jedini veći sačuvani objekt vrijedan spomena u tom dijelu danas je kuća Čorak, uglovnica, koja je 1924. godine sagrađena prema projektu arhitekta Josipa Kodla.

Potpuno je shvatljivo da je nakon predstavljanja projekta američkog ulaganja u splitsku luku javnost Splita, a posebice ona stručna, vrlo burno reagirala. Možda je više zamjerki izazvao sam postupak kojim se željelo doći do realizacije projekta negoli sam projekt. Stoga bi bilo potrebno više i sa svime upoznati širu javnost i dopustiti joj da se izjasni.

Prije svega potrebno je definirati kakav grad želimo, kakav to Split treba da bude. A Split bi konačno, trebao prestati biti samo tranzitno središte i početi ugošćivati turiste kao višednevno odredište. U tom smislu trebalo bi odlučiti koju vrstu turizma želimo u gradu; je li to masovni turizam, elitni ili pak kulturni. U tom smislu i ponuđeni projekt mogao bi se točnije vrednovati. Svakako ne bi bilo pametno odbaciti ponuđeni program, nego ga u preostalom vremenu treba dobro proučiti, promisliti i izvagati njegove korisne i štetne strane. Ono što je neosporno, ostvarenjem ponuđeng projekta u gradskoj luci nastao bi sasvim drugi grad. Ne bi to više bio Split na koji smo navikli, koji smo gledali sa starih dopisnica ili onaj koji bismo mogli zamisliti u budućnosti. Zato valja voditi računa da grad ne izgubi fizionomiju i da se njegovi građani u njemu ne osjećaju kao stranci.

Goran Borčić

ravnatelj Muzeja grada Splita