Kugla je savršenstvo forme, osim Barbike

Kugla je savršenstvo forme, osim Barbike

Dubravko Mataković objavio je Desmozgenes 1, osmi strip album koji obećava da će se uskoro pojaviti i deveti, koji bi se mogao zvati Desmozgenes 2

Nikada nisam pročitao nešto kontra Dubravka Matakovića. Zašto te svi vole?

— Pitanje je teško, a odgovor još teži, iako nema veze s matematikom, koja mi je također teška, a vreću cementa da i ne spominjemo. Vjerojatno je problem, ili proglem, kako veli jedan moj e-mail znanac iz moga Pobosutlja, u novinarima. Oni koji me vole imaju potrebu nešto i napisati ne bi li si podigli ugled kod urednika (koji me isto vole), određeni rejting kod čitatelja (koji me vole) i naravno povećali nakladu, a smanjili maržu, a oni koji me ne vole, a ima, vjerovali ili ne, i takvih, to se ne usuđuju reći da ne bi ispali budale jer nemaju valjane argumente. No, umjesto što sam trošio riječi, mogao sam odgovoriti meni omiljenom lakonskom kratkoćom: sve je to samo iluzija.

Žileti za brijanje i rezanje vena

Kako to da su baš tvoji stripovi upalili? Zar nije bilo ljepših i boljih stripova?

— Ljepota je određena estetska vrijednost koja nam je nametnuta odgojem, a poslije diktatom medija pod utjecajem modnih magova, dizajnera i drugih. Ja se bavim ružnoćom jer mi je izazovna i zanimljiva, krije iza sebe svega i svačega, podatna je za karikiranje i grotesku, a ja sam podrugljivac. Boljih i ljepših stripova bilo je i bit će, ja sam samo želio biti drukčiji. Bilo je prije mene i takvih, drukčijih, ali nisu bili dovoljno uporni da bi opstali na ovoj vjetrometini vukojebine. Moji stripovi pojavili su se u vrijeme nakon bure oko Novoga kvadrata, kada je strip bio (debelo zahvaljujući i njima) napokon prihvaćen i bolje tretiran, tako da sam imao već pripremljen teren. Uspjeh koji su postigli ti prvi stripovi izašli u »Studentskome listu« bio je presudan. Da nisu bili tako dobro prihvaćeni odmah i sad, vjerojatno bih odustao. Toliko o mojoj upornosti koju sam maloprije spomenuo.

Kako se Vinkovčani odnose prema tebi i tvom uspjehu?

— Bljah, ne znam, nikako. Ima određeni krug ljudi, mahom mlađih i dosta mlađih od mene, koji to vole, ili, kako mi je rekao jedan od njih, drogiraju se stripovima. Živim u malome mjestu nadrkalićevačko-vukojebilićevačke županije, u zabit-brtvljanskome kantonu, gdje nije pametno stršati iznad površine i praviti valove jer si odmah meta. I inače je ovdje odnos prema umjetnicima jadan i ponižavajući. No ima i lijepih trenutaka. Na primjer, na ulici me pozdravljaju ljudi koje ne poznajem. To mi je zanimljivo. Ili me službenice na šalterima prepoznaju pa budu ljubazne.

Tvoji stripovi bitno su socijalno obilježeni, a tijekom devedesetih prevladavale su političke satire. Je li to bio tvoj izbor ili su ti uredništva — u doba posvemašnje politizacije — to sugerirala?

— Stripovi o malom Ivici, Protmanu i drugima, s kojima sam počinjao, isključivo su plod moje mašte, razuma i volje. Uvijek mi je bila važna ta socijalna strana. Pokojni drug Tito u svojoj dobroti i blaženstvu dopustio nam je putovanje na zapad pa smo mogli vidjeti, kada smo se vratili, da kod nas nije baš sve kao na JRT. U vrijeme moga psihofizičkoga sazrijevanja bila su ona sranja s nestašicom kave, hulahupki i žileta za brijanje i rezanje vena, vožnje automobila po principu parnih i neparnih registarskih pločica, redukcije struje, a unutrašnji neprijatelj vrebao je iza svakoga ćoška, dok je u Dalmaciji vreba iza kantuna, pa su se pravile zalihe kaladonta, brašna, deterdženta i konzervi. Neki su se naoružavali. Morao sam na to reagirati. Socijalna i politička nepravda uvijek su mi bile kao stalni žuljevi na petama, a posebno me smetala nepravda prema djeci. Valjda su čitatelji primijetili da ja tu nešto mutim ispod žita, pa im se to svidjelo. Nije ih samo humor privukao. Stripovi s političkom tematikom bili su sugerirani od strane uredništva, ali se ni na koji drugi način nisu petljali u moj rad.

Političke satire imaju vijek trajanja. Ne brineš li se zbog prolaznosti tih tema, jer ljudi i likovi, marginalci i mediokriteti kako ih nazivaš u predgovoru će s vremenom izblijedjeti ili biti potisnuti u, ajmo reći, pozitivnu amneziju?

— Pa, da, već su otišli. Ni ja se više ne mogu sjetiti tih likova. To je nažalost cijena rada na ovakvoj vrsti stripova. Gledajući s optimističke strane, ti stripovi svojevrsni su dokumenti, neka kronika o događajima i likovima toga vremena, pa će možda povjesničari biti zahvalni što imaju neke povijesne činjenice prikazane s te strane. Imam jednu knjigu karikatura Pjera Križanića (tata ju je dobio kada sam ja još bio klinac i uvijek mi je bila zanimljiva). Karikature su kronološki poredane i prate tridesete godine prošloga stoljeća, Drugi svjetski rat i kratko vrijeme nakon svršetka rata. Tip se odlično zafrkava s Hitlerom, Mussolinijem, Hirohitom, kraljem Petrom Karađorđevićem, ustašama, četnicima i fašistima, a karikature su pune pikanterija koje su za povijest, povjesničare i udžbenike iz povijesti totalno marginalne i nebitne. Nadam se da će se tako gledati i na moje stripove.

Tvoji prvi stripovi bili su izraziti underground, na likovnoj razini bilo je mnogo više crne boje u sličicama. Jesi li se ti to prodao, radi li se o feljtonizaciji, umoru ili optimizmu koji se primiče sa smrću?

— To što nazivaju undergroundom nešto je što sam ja, isto kao i ovo kasnije. U biti nikada nisam imao veze, niti sam prije toga vidio taj underground. Rastao sam uz klasične, američke, francuske i talijanske stripove. To se sve razvijalo normalnim slijedom, a ja nisam ni od koga primio nikakav novac da bih radio drukčije, niti sam bio pod pritiskom urednika ili policije, osim možda crkve, ali malo. Gustoća rokova natjerala me da stvari malo razrijedim, a riječ je i o sazrijevanju, kada stvari, što su savršenije, izgledaju jednostavnije, pa tako i sam, što sam stariji, to sam okrugliji, a kugla je savršenstvo forme. Osim, možda, Barbike...

Jesi li ikad čuo da netko prepričava tvoje viceve kao narodno blago?

— Ne, čuo sam da citiraju čitave odlomke. Čvrstoća i nepovredivost autorskih prava još ne dopušta izmicanje kontroli i ponarodnjivanje.

Obrana od obožavateljica, jamaca i Jehovinih svjedoka

Koliko si albuma izdao do danas, može li se živjeti od stripova, ako ne, čime krpaš kućni budžet?

— Ne znam napamet, pa ću sve nabrojati: Sabrana nedjela, Prot pikčers, Prot — ratno izdanje Patka, Pterodaktilićarstvo za početnike, Imamo Les Proutes, Sabrana nedjela — sada i nekada, Čovjek s dvije jetre, Desmozgenes 1. Dakle, to je ukupno osam, provjerio sam digitronom. Uglavnom živim od stripova, a kućni budžet krpam sitnim smicalicama, švercom Eurokrema iz Bosne i milodarima.

Zašto uvijek crtaš samo ružne stvari?

— Već sam rekao, to mi je zanimljivo. U lijepim stvarima se uživa, ja želim promijeniti svijet, ha ha ha aha ha ha ha aha ha ha ha aha ha ha ha aha ha ha ha aha ha ha ha aha ha ha ha aha ha ha ha aha ha ha ha aha ha ha ha aha ha ha ha aha ha ha ha aha ha... eto, malo smo se nasmijali, sada možeš pitati dalje.

Ima li ikakve šanse da postaneš popularan izvan ex-YU okvira?

— Nema. Za sada ne. Ne pokušavam ništa na tu stranu. Nije da nisam razmišljao o tome i da ne postoji želja. Trebao bih napraviti nekakvu pilot-epizodu pa to nuditi, ali nikako ne stignem. Dobro, ne da mi se.

Imaš li ikakvih ambicija na drugim likovnjačkim područjima?

— Imam. Posljednjih mjesec dana malo sam se više posvetio slikanju. Te slike nemaju nikakve veze s ovim što radim u stripovima, to je nekakav apstraktni simbolizam, kako je rekao jedan moj kolega. Imam u planu neke izložbe. Slikanje, naime, za razliku od stripova, opušta živce. Nije potrebna tolika koncentracija i zgrbljenost nad crtačkim stolom. Djeluje se impulsivno, rade osjećaji, podsvijest čini svoje. Za mene je slikar kao mačevalac, i simbolički i doslovno, kada se s kistom neprestano odmiče i primiče platnu i ubada. Eto, to mi trenutačno godi. Stripovi su velika tlaka.

Je li ti dizajn, kojim se sve više baviš, interes ili komercijalni diktat?

— Ma, ne, to je onako, usput. Nikada nisam volio dizajn. Previše mi je racionalan, a ja sam ti vatreni znak, lav, najprije reagiram, poslije mislim. Kao na Divljem zapadu — kod njih se prvo puca, poslije se pita.

Možemo reći da si postao klasik domaćega stripa. Kako podnosiš teret mramora?

— Dobro. Lažu oni koji vele da im slava ne imponira, ako za sebe mogu reći da sam slavan. U svakom slučaju na neki sam način poznat ljudima, ali ne previše, da bih bio u smrtnoj opasnosti od manijaka, pa se zasada mogu sam obraniti od nasrtljivih obožavateljica, homoseksualaca, jamaca i Jehovinih svjedoka.

Razgovarao Kruno Lokotar