Kroatisti, proširite police!

Kroatisti, proširite police!

Sebastijan Slade, Fasti Litterario-Ragusini / Dubrovačka književna kronika, preveo i bilješkom popratio Pavao Knezović, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001.

Latinskim jezikom pisane zbirke biografija hrvatskih književnika obično se smatraju tipičnim proizvodom književne kulture 18. stoljeća, posebno dubrovačke (I. Đ urđević, S. Crijević, Đ . Bašić, S. Slade), ali i sjevernohrvatske (N. Benger, A. B. Krčelić, J. Jakošić). No, kada je o Dubrovniku riječ, taj se književni/književnopovijesni žanr provlači cijelom ranonovovjekovnom epohom. Začetnikom se drži Ambroz Ranjina, autor dvadesetak kratkih biografija dubrovačkih dominikanaca, koje su, uokvirene kao poslanica Bernardu Getaldiću, objavljene u knjizi Klementa Ranjine Quodlibet declamatorium (Propovjedni priručnik za svakojake prigode, Venecija 1541). Početkom sljedećega stoljeća Ambroz Gučetić objavio je djelo Catalogus virorum ex familia Praedicatorum in litteris insignium (Popis dominikanaca koji su se istaknuli književnim radom, Venecija 1605), u kojemu je donio 790 vrlo kratkih biografskih zapisa o svim njemu poznatim književnicima dominikancima. Među njima našlo se i šesnaest Dubrovčana i šest Dalmatinaca. Gučetićevo je djelo poslije ocijenjeno kao nepouzdano i stilski nedotjerano (S. Crijević), pa je i to možda razlogom da ni oni njegovi dijelovi koji govore o domaćim piscima, kao uostalom ni Epistola A. Ranjine, nisu u epohi filološke znanosti doživjeli ponovljeno, kritičko izdanje.

Relativno kratke natuknice

Drukčiji su status i sudbinu imala gotovo sva dubrovačka biografska djela 18. stoljeća; neizdana u svom vremenu, a poslije hvaljena od vrlo uglednih filologa kao prvorazredni izvori za književnu povijest, tijekom 20. stoljeća napokon su kritički priređena i tiskana. Već na njegovu početku, točnije 1903. godine, Srpska je kraljevska akademija, na prijedlog Pavla Popovića, planirala ambiciozan projekt izdavanja rukopisâ dubrovačkih biografa. No, Prvi svjetski rat, a čini se i neke druge, danas pomalo nejasne okolnosti, učinile su to da je u rečenoj instituciji napravljen samo prvi korak, i to tek 1935. Te je godine, uz predgovor Pavla Popovića, Petar Kolendić priredio tri biografska teksta Ignjata Đ urđevića: zbirku od 105 životopisa naknadno naslovljenih Vitae illustrium Rhacusinorum; katalog dubrovačkih pisaca koji su svoja djela tiskali i onih čija su djela ostala u rukopisu, u literaturi poznat kao Pismo Radu Miličiću; te predgovor Saltijeru slovinskom u kojemu se nalazi pet duljih biografija Dubrovčana koji su bili u nekoj vezi s Padovom. Dvije godine prije drugi je srpski filolog, Dragoljub Pavlović, u katoličkim časopisima »Vrela i prinosi« i »Croatia sacra«, što ih je uređivao Miroslav Vanino, objavio rukopis dubrovačkog isusovca Đ ura Bašića Elogia Jesuitarum Ragusinorum. Riječ je o kronološki, prema godinama smrti, strukturiranoj zbirci životopisa trideset i tri znamenitija Bašićeva sugrađanina i subrata, koji su umrli do 1764. Najveća i najcjenjenija zbirka biografija dubrovačkih pisaca, Bibliotheca Ragusina dominikanca Serafina Crijevića, koja obuhvaća 435 autora, tiskana je u tri sveska tek 1975-1980, u uglednoj Akademijinoj ediciji Hrvatski latinisti, a u redakciji i s predgovorom Stjepana Krasića, Serafinova subrata iz istog samostana. Time je posao kritičkog izdavanja dubrovačkih životopisaca 18. stoljeća bio gotovo završen. Naime, ostalo je samo još jedno osebujno djelo: Fasti Litterario-Ragusini (Dubrovačka književna kronika) franjevca Sebastijana Slade Dolcija. Fasti su, kao najmlađi izdanak tog žanra u 18. stoljeću u Dubrovniku, koji obuhvaća 272 biografske jedinice, jedini bili objavljeni već u svom vremenu (u Veneciji 1767).

Pantići sinovi

Poput Đurđevića i Crijevića, ni Slade se ne ograničuje na pisce vlastitog reda, no za razliku od njihovih, njegove su natuknice relativno kratke. U svom čisto biografskom dijelu one najčešće donose tek vijesti o zanimanjima i dužnostima odnosnih pisaca, te pokoji vremenski podatak, obično datum piščeve smrti. U većoj mjeri nastoji Slade osvijetliti pojedine autorske opuse; uz osnovne podatke o djelima (naslov, žanrovska odrednica, tema) on katkad donosi i vijesti o njihovim odjecima u drugim djelima i, prilično rijetko, sam vrednuje prikazane tekstove. Tako se naposljetku, iz književnopovijesne vizure, Sladina sažetost pokazuje kao bitna razlika i ujedno glavni nedostatak u odnosu na njegove prethodnike iz 18. stoljeća, osobito u odnosu na Crijevića. Premda su se zanimali za iste teme (književna i crkvena povijest Dubrovnika, prožeta detaljima opće društvene povijesti), njih se dvojica mogu doživjeti i kao svojevrsni antipodi; sva su Crijevićeva vrlo opsežna i u novijoj literaturi često hvaljena djela ostala u rukopisu, dok je Slade većinu svojih kraćih povijesnih pregleda i rasprava uspio tiskati, makar i po cijenu oštrih polemičkih reakcija, pa i podsmijeha suvremenika (primjerice zbog naivnih konstrukcija u knjizi De Illyricae linguae vetustate et amplitudine / O rasprostranjenosti i starini ilirskog jezika, Venecija 1754). Ne treba pritom smetnuti s uma ni činjenicu da je Crijević u više navrata, pa tako i u predgovoru Dubrovačke biblioteke, isticao da svoje rukopise smatra povijesnom građom nedostojnom tiskanja. I doista, njegovo djelo, kao i djela Đ urđevića i Bašića, ostalo je do danas građa, sad istina objavljena, kojom se koriste revniji povjesničari književnosti. Iz svega rečenog proizlazi da bi se kritičko objavljivanje Sladine Dubrovačke književne kronike moglo opravdati tek zadovoljavanjem principa potpunosti. Istini za volju, Slade je pored preuzimanja gotovih činjenica i uvida iz starije literature (upravo iz Đ uređevića, Crijevića i Bašića), što je bio uobičajen postupak u onodobnoj književnopovijesnoj praksi, pridodao i ponešto iz osobnog znanja i rezultata vlastitih istraživanja. To ponajprije vrijedi za tridesetak, u vrijeme objavljivanja knjige, živih Sladinih suvremenika o kojima njegovi prethodnici nisu pisali. No, prikaz Sladina osobnog prinosa poznavanju književne povijesti Dubrovnika dao bi se obaviti i kraćom filološkom raspravom. Uostalom, to je uglavnom i učinjeno: u akribičnoj disertaciji Miroslava Pantića (Sebastijan Slade-Dolči, dubrovački biograf XVIII veka, Beograd 1957). Ipak, klasični filolog Pavao Knezović prihvatio se kritičkog priređivanja Sladina djela za ediciju posebnih izdanja Biblioteka Hrvatska povjesnica Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Tek time je zapravo dokraja ostvarena sad već devedeset i devet godina stara zamisao o kritičkoj filološkoj prezentaciji dubrovačke biografije 18. stoljeća.

Visoki zahtjevi filologije

Upravo iz činjenica da su Fasti najmlađi tekst pripadajućeg žanra dubrovačke književne kulture 18. stoljeća, ali ujedno i posljednji u vremenski široku rasponu kritičkih izdanja, proizlazi teškoća i odgovornost posla koji je stajao pred Pavlom Knezovićem. Njegovi su prethodnici postavili vrlo visoke filološke standarde; uz kritičkim aparatom popraćen osnovni tekst, oni su, bilo u bilješkama, predgovornim dijelovima ili u zasebnim monografijama, obradili probleme preuzimanja iz starijih izvora, izvornog autorskog prinosa i pogrešaka pojedinih biografa. Onaj prvi, strogo filološki posao, ovdje je, zbog činjenice da su Fasti objavljeni, izostao; priređivač je jednostavno donio faksimilski pretisak izvornika. Već sljedeći je korak, međutim, novina u izdavanju stare dubrovačke biografije; Knezović, naime, donosi i prijevod Sladina djela, čime se, samorazumljivo, krug potencijalnih čitatelja i korisnika višestruko širi. Time je na neki način očuvan i izvorni popularni karakter Sladine knjige. No, najveći je posao ipak obavljen u posljednjem od triju temeljnih dijelova ovog izdanja: u Knezovićevim bilješkama uz prijevod Sladina djela. Knezović je, naime, 272 relativno kratke biografije popratio s 1361 bilješkom, često i vrlo opširnom. U njima je priređivač pokazao Sladine izvore, usporedio njegove biografije s odgovarajućima u trojice prethodnika, ukazao na pogreške, pojasnio i upotpunio autorove informacije. Za posljednje poslužio se najraznovrsnijom enciklopedijsko-leksikonskom i stručno-specijalističkom literaturom. I premda je, uz onaj kreativni prevodilački dio, ovdje riječ i o kompilatorskom poslu, nije potrebno posebno isticati koliko je znanja, truda i koncentracije on zahtijevao. Nije potrebno ni posebno napominjati da Knezović nije nekritički preuzimao uvide iz literature, nego ih samostalno provjeravao i katkad korigirao. Naposljetku, Knezović je u ovo izdanje unio i kraći tekst o Sebastijanu Sladi te dva iznimno vrijedna kazala, kazalo imena i mjesta, koja se odnose na osnovni tekst i bilješke. Tako je izdanje i prijevod jednog izvorno katkad i vrlo površna teksta popratnim kritičkim aparatom priređivača pretvoreno u iznimno informativan leksikon starije dubrovačke književnosti. Jer, kad čitatelj krene smjerom: kazalo imena ‡ Sladin tekst ‡ Knezovićeve bilješke, dobit će vrlo informativnu i zaokruženu leksikonsku jedinicu. Knezovićevo izdanje Sladine Dubrovačke književne kronike zaslužuje stoga posebno mjesto u priručnom dijelu svake bolje kroatističke i slavističke biblioteke.

Davor Dukić