Kratka povijest splitske rive

O Splitu prije nastanka Dioklecijanove palače ne zna se gotovo ništa. Splitska luka uopće nije zabilježena na Peutingerovoj karti rađenoj u srednjem vijeku na temelju starije rimske karte s početka 1. st. poslije Krista. Na mjestu današnjeg Splita nema još Palače, već samo naselje Spalatum.

Gdje se nalazilo to prvo naselje, teško je pouzdano utvrditi. Može se pretpostaviti da je bilo povezano s prvom prirodnom zaštićenom lukom. U to vrijeme more je prekrivalo čitavu površinu današnjeg Trga preporoda sudeći prema gradnji palače Milesi na drvenim pilonima, a i sam naziv crkve »Sv. Mihovila na morskoj obali« (S. Michaelis de mare, in ripa maris) govori u prilog tome.

Prigodom iskopavanja podruma Palače od 1955-1966. godine otkrivene su, uz ostalo, i litice koje strše, a uvijek su i stršile, iz poda podruma. Među njima izvirala je voda.

Nizovi litica formirali su na sjevernoj strani prirodne splitske luke rtove, među kojima su bile uvalice od kojih je na zapadu bila Matejuška, svojedobno mnogo veća od današnje, a na istoku uvala s rtom (pod gatom sv. Nikole) koji je djelomično štitio Dioklecijanovu palaču od valova lebića.

U istraživanjima koja su se u podrumima Dioklecijanove palače provodila 1962. te 1966. pronađeni su dijelovi kamenih vijenaca i kamenih klupa zakrivljenog tlocrtnog oblika što upućuje na mogućnost postojanja kamenog gledališta na mjestu na kojemu je kasnije sagrađena Dioklecijanova palača ili u njezinoj blizini. Iz toga se može zaključiti da je Spalatum bio veće mjesto negoli što se ranije pretpostavljalo.

Južno je pročelje Dioklecijanove palače u svom donjem dijelu izgrađeno od kamenih blokova i, osim vrata po sredini, imalo je samo uske otvore koji su služili za zračenje. Prozori su postavljeni u osi križnih svodova kriptoportika koji se protezao gotovo u čitavoj dužini južnog pročelja. Gornji dio pročelja bio je, za razliku od donjega, potpuno otvoren prema moru i sastojao se od 42 polukružna otvora i tri trodjelna otvora: dva na krajevima i jednoga u sredini. Oblikovani su od luka i zabata po sredini te dva arhitrava sa strana. Portik, koji se protezao iza tog otvorima raščlanjenog pročelja, bio je natkriven krovom. Južnu fasadu s obje strane flankirale su dvije dvokatne kule s četverostrešnim krovom.

Obala pred samom Palačom nije postojala, jer bi time Palača izgubila na svojoj fortifikacijskoj ulozi zbog južne strane, gdje je bila zaštićena samo morem. U istraživanjima 1986. godine na udaljenosti 12. 20 m od južnog pročelja Palače pronađen je rub antičke obale sagrađene od kamenih blokova. Duljina obale ni do danas nije poznata.

U srednjovjekovnim prikazima splitske luke i u katastarskim planovima iz 1831. vidi se široki i vrlo kratki gat, koji je bio porušen neposredno nakon izrade tog katastarskog plana. Sudeći po položaju na kojemu je nacrtan, može se zaključiti da dotiče jugozapadnu kulu Dioklecijanove palače.

Od 305. do početka 15. stoljeća

Poslije smrti cara Dioklecijana njegova palača, kao državno vlasništvo, postaje mjestom gdje katkad borave vladari, državni dostojanstvenici i razni uglednici. Postupno se ta luksuzna carska rezidencija pretvara u grad, pa se upravo u tome procesu očituje postanak Splita. Nagla urbanizacija Palače nastaje sklanjanjem izbjeglica iz porušene Salone u Palaču početkom 7. st. i postupnom asimilacijom romanskog i slavenskog življa. Novo stanovništvo drastično mijenja prostorni raspored unutar zidina, formirajući grad prema svojim potrebama.

Polovicom 10. st. počinje intenzivnije širenje grada izvan zidna Palače prema zapadu. Neki putovi slijede i one spomenute rimske podjele, parcelaciju i centurijaciju, pa se oni, kao važni prostorni elementi, održavaju tijekom mnogih stoljeća, čak do današnjih dana.

Već u 11. st. Split je najmoćniji i najbogatiji grad na našoj obali, a u sljedećem stoljeću splitska luka već je toliko razvijena da je smatrana najpovoljnijom lukom ugarsko--hrvatskog kraljevstva.

U 13. st. grad je imao gotovo 10 000 stanovnika i vrlo razvijenu pomorsku trgovinu, naročito s Apulijom preko mora i s Bosnom na kopnu. U to vrijeme postaje prva izvozna i uvozna luka istočne obale Jadrana za područje današnje Bosne i Hercegovine.

Krajem 14. ili početkom 15. st. grad je definitivno izašao iz prvobitne jezgre u Palači jer se zapadno predgrađe, dotad opasano obrambenim ogradama od suhozida, integriralo uz jezgru novim, pravim zidinama. One su na zapadu išle do potoka (danas ulica Obrov). Imale su obrambeni ophod s kruništem, a bile su utvrđene kulama. Istim zahvatom je nad sjevernim, istočnim i južnim zidom Dioklecijanove palače i njezinim kulama na tim zidovima podignuto obrambeno krunište.

Krajem 14. st. splitska je luka bila u jako lošem stanju, te se 1384. javlja potreba da se luka zaštiti od zasipanja i rušenja. I pored toga što je postojala zabrana bacanja kamenja u luku, držanje gnoja ili sličnog otpada koje bi moglo naškoditi njezinoj funkcionalnosti, građani se toga nisu pridržavali. Vjerojatno se već tada kao skladište za robu upotrebljavao prostor supstrukcija Palače. U to vrijeme luka se nazivala lukom Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca i patrona istoimene splitske bratovštine pomoraca i brodovlasnika, osnovane 1349. Crkva Sv. Nikole nalazila se nad podrumima Palače u zapadnoj križnoj dvorani triklinija, te se i sam naziv luke vjerojatno odnosi na onaj istočni dio zaštićen dužim prirodnim grebenom, kasnije lukobranom.

Još u doba pune autonomije u luci je postojao, pored antičkog gata i ovog lukobrana, još jedan gat, koji je Veliko vijeće 1384. odlučilo produžiti jer je bio dug samo 20 koraka. Nalazio se negdje ispred Vrata od grota.

Prostor na obali pred Palačom bio je nasut i tu je izgrađena nova obala koja se protezala do jugozapadne ugaone kule koja se prema tadašnjem vlasniku naziva Lula Petra Petrake. (...)

Jedan od prvih poznatih građevinskih zahvata važnih za razvitak obale pred srednjovjekovnim Splitom, jest izgradnja zida od nadbiskupske kule, tj. jugoistočne kule Palače, do mora. Ne zna se kad se to dogodilo, ali, poznato je, da je taj zid postojao 1312. godine, jer je tada odlučeno da se sličan sagradi i na zapadnoj strani luke. Tom je prigodom došlo do integriranja prostora na obali između ta dva zida. Trag istočnog zida vidljiv je na jugoistočnoj kuli na koju se naslanjao, a godine 1996. prilikom istraživanja izvođenih paralelno s izgradnjom gradskog kolektora, pronađeni su ostaci obaju zidova.

Grad je bio povezan s obalom dvama vratima: to su Vrata od grota u sredini južnog pročelja Palače i Morskih vrata — Porta marina, nešto zapadnije, izvan palače. Nad Vratima od grota vide se i danas ostaci konzola velikog »breteša« koji je odozgo štitio vrata. Uz Porta marina, na mjestu porušene jugozapadne kule Palače, bila je lođa sa stupovima poznata sa slike grada koju je 1549. izradio Girolamo da Santacroce. (...)

Na istočnom zidu luke bila su Porta arsana, a uz njih lođa za Guardia arsana. Tragovi te lođe vide se i danas na zapadnom zidu jugoistočne kule Dioklecijanove palače. Oni jasno pokazuju da je lođa bila između jugozapadnog ugla i antičkih vrata kule, što znači da je prizemlje te kule bilo još u funkciji kada je lođa sagrađena. Lođa je vidljiva na crtežu iz 1641. kao i na Santinijevom crtežu iz 1666. Naziv arsana upućuje da je taj prostor zaštićen zidom bio vjerojatno povezan s brodogradnjom.

Na zapadnom zidu srednjovjekovne luke bila su sve do početka devetnaestog stoljeća Vrata od mesnica. Vrata pod tim imenom spominju se već 1353, dakle prije izgradnje mletačkog Kaštela, a bila su vjerojatno na prostoru gdje je kasnije podignut kaštel.

Na zapadnom dijelu obale, bila je po svoj prilici već u starokršćansko doba sagrađena crkva koja se u 11. st. spominje pod imenom Sv. Feliksa, salonitanskog mučenika s početka 4. st., suvremenika sv. Duje. Na tom mjestu još u 13. st. Toma Arhiđakon spominje potok, a Farlatti i Offner u 18. st. izvor sumpornih voda. (...)

Pretpostavlja se da se južno od samostana postupno počeo formirati zaklon za brodove, mandrač«, s juga zaštićen od valova prirodnim sprudom kojem se kasnije obzidala obala.

Od 15. do 16. stoljeća

Godine 1420. dalmatinski gradovi, a među njima i Split, dolaze pod vlast Venecije u čijoj vlasti ostaju sve do 1797. Ta okolnost, uz mletačko turske ratove koji su se u već bliskom zaleđu vodili potkraj 15. i u 16. st. izravno djeluje na život grada. Usprkos tome mletačko doba donosi znatan napredak gradu u gospodarskom i urbanom pogledu. Podižu se utvrđenja, plemićke palače i kuće bogatih građana.

Bitna promjena do koje je došlo na splitskoj obali, nakon što je grad 1420. pripao Mletačkoj Republici, jest gradnja Kaštela za mletačku posadu zapadno od ostataka jugozapadne kule Palače 1435. Kaštel je sagrađen dijelom na mjestu na kojem je ranije bio Samostan sv. Klare, a dijelom na obali pred gradom. Njegovom izgradnjom porušen je sjeverni dio zida koji je luku štitio sa zapada. Na preostalom dijelu tog zida, uz sami Kaštel probijena su Nova Vrata od mesnica.

Tada su, na sjevernoj strani Kaštela, tj. prema gradu sagrađene tri kule osmerokutnog tlocrta, a prema jugu ograđeni prostor s pomoćnim objektima Kaštela. Zapadna osmerokutna kula Kaštela ima zajednički zid s još jednom manjom vjerojatno starijom osmerokutnom kulom, koja je uz nju s jugozapada. Središnja sjeverna kula osmerokutnog tlocrta bila je najviša i pri vrhu je imala mašikul čije su se konzole do danas u potpunosti sačuvale.

Na slici Splita iz 1549. koju je naslikao G. da Santacroce, vidi se da je tada ta kula za razliku od druge dvije manje, još uvijek bila pokrivena krovom.

U istraživanjima provedenim od 1985-1986. utvrđeno je da je za razliku od centralne velike kule s mašikulom, koja je zatvorena sa zidom osmerokutnog tlocrtnog oblika, istočna kula bila otvorena prema unutrašnjem prostoru Kaštela, što se može pretpostaviti i za zapadnu kulu. To se poklapa i s podacima iz Mortierovog crteža, koji je izrađen 1657. U već spomenutim istraživanjima također je utvrđeno da je istočna kula Kaštela za svoj južni zid koristila dio starijeg srednjovjekovnog gradskog zida, koji je prije izgradnje Kaštela bio pri vrhu proširen, da bi se po njemu uspostavio prolaz. Na temelju raspoloživih podataka iz 18. st. može se odrediti raspored i namjena građevina u Kaštelu. Tu se nalazio stan kaštelana, štale, skladišta, prostori za posadu i crkva Gospe od Ruzarija.

Istočno uz sami Kaštel bila su, kako je već rečeno, Porta marina s obrambenim dvorištem s unutrašnje i vanjske strane, što se vidi na planovima s početka i kraja 18. st. Teško bi bilo pretpostaviti da su to srednjovjekovna vrata, jer su podalje od lože, a po stilskim značajkama, vidljivim na crtežu iz početka 19. stoljeća, očito je da su bila sagrađena u renesansnom slogu. Iznad njih u edikuli bio je uzidan reljef lava sv. Marka, a uz vrata su bile dvije stražarnice koje su mogle primiti oko 16 vojnika s časnikom. Na vratima dvorišta bile su drvene rešetke, pa se ta vrata 1711. godine i nazivaju Velika vrata od rešetaka. Bila su od izuzetne važnosti za grad jer je kroz njih morala proći sva trgovačka roba koja je dolazila i odlazila iz Splita. Vrata su srušena vjerojatno 1807. po nalogu maršala Marmonta.

Do danas nisu pronađeni podaci koji bi nam govorili o većim promjenama na prostoru pod južnim zidom Palače. Tu su smještene manje prizemnice s krovom na jednu ili dvije vode, koje su vremenom rušene ili pak nadograđivane.

Od 16. do 17. stoljeća

Splitska je luka u 16. st. vrlo zapuštena, zasuta, a njezini gatovi skoro uništeni. U biti se nije mnogo izmijenila od one srednjovjekovne. Mandrač je postao tako tijesan da je galija s teretom morala stajati izvan mula. Split postaje u smirenijim mletačko-turskim odnosima važan centar za trgovinu s muslimanskim zaleđen pa se uz dopuštenje Republike u Splitu gradi lazaret, poticajem španjolskog Židova Danijela Rodrige. Izgradnja lazareta započela je 1581. blizu jugoistočne kule Dioklecijanove palače, odnosno zapadno od zida koji je luku štitio s istoka. Taj prvi lazaret, tj. Lazzaretto vecchio, bila je jednokatnica oko dvorišta s malom kulom na jugoistočnom uglu. Ulaz u lazaret s kopna bio je na istočnom zidu luke 15 metara južnije od Porta Arsana, koja se već tad zovu i Porta dei Turchi. Roba je izlazila kroz dvoja vrata preko dva mala gata na jugu, a jedan pomoćni ulaz bio je i na zapadnoj strani prema žalu u staroj luci.

Uz južni zid Palače bile su sagrađene male kućice, ali nije poznato koliki su prostor zauzimale. S obzirom na to da su porušene već početkom sedamnaestog stoljeća, o njima nema sačuvanih podataka. Ne raspolažemo ni podacima o znatnijim promjenama iz tog doba o južnom dijelu Palače.

Intenzivnije trgovanje, izvan i unutar samog, te opasnosti od bolesti koje je trgovanje sa sobom donosilo, nametalo je novu izgradnju usklađenu s obrambenim sustavom grada. Za potrebe opskrbe grada namirnicama iz okolnih sela izgrađen je tada na zapadnoj strani grada novi trg uz more Piazza nuovamente fatta al lido del mare. Sagrađen je prije 1549. što potvrđuju crteži Santacrocea u prikazu grada. Trg se spominje još u funkciji 1605, a porušen je prije 1630. Trg i građevine na njemu bile su zaštićene zidom sa sjeverne i zapadne strane. Vrata su bila na zapadnom zidu. S istočne strane trga bio je morski rukavac u koji se ulijevao potok koji je tekao s Dobrog. Put s trga u grad vodio je preko mosta nad rukavcem, te kroz vrata u unutrašnjem zidu i uz more do novih Vrata od mesnica. Godine 1600. izgrađen je, odnosno utvrđen, pretprostor pred novim vratima.

Nakon pobjede kod Lepanta i prestanka turske opasnosti s mora Mletački kaštel na obali izgubio je od svoje fortifikacijske važnosti i ubrzo počeo propadati. Već 1520. kaštel više nije podesan ni za napad ni za obranu, a polovicom 16. st. jedino se još glavna kula dobro držala.

Od 17. stoljeća do 1675.

U 17. stoljeću, u doba Kandijskog rata (1645-1669) zbog izravne turske opasnosti Split se utvrđuje u tri navrata. Godine 1648. mletački inženjer Alessandro Magli projektira sustav pokrivenih putova oko grada što se odmah i izvodi. Taj sustav morao je biti popunjen novim utvrdama koje se grade po zamisli generala Camila Gonzage na način da se ranije izvedenim pokrivenim putovima dodaju tri mezalune na istoku, sjeveru i zapadu grada. Ni taj sustav nije mogao zadovoljiti potrebe obrane pa je 1690. inženjer Innocentio Conti projektirao obrambeni sustav zvjezdastog oblika s tri bastiona i dva polubastiona u okviru pravilnog sedmerokuta koji se djelomično sačuvao do danas.

Crteži iz 17. st. pokazuju da je krov glavne kule splitskog kaštela tada već bio porušen. Početkom toga stoljeća porušene su i kućice pred Dioklecijanovom palačom, a prema dokumentima ostala je jedino loža u koju su se sklanjali mornari. To je mogla biti loža uz Porta arsana, tada zvana i Porta dei Turchi, ali i ona uz Porta marina s obzirom na to da oba prostora crta Santini 1666. godine.

Ekspanzija trgovanja već na samom početku 17. st. poticala je nastavak izgradnje Lazareta. (...)

Splitski lazaret bio je jedan od najvećih, a prema svjedočanstvima nekih putopisaca jedan od najljepših u Europi. Bio je prostraniji od onog dubrovačkog na Pločama. Ako je točno izviješće tadašnjeg splitskog načelnika, karavane su ponekad brojile i do 500 konja. Karantena je trajala 21 ili 42 dana. Kraću su izdržavali oni koji su dolazili s trgovačkom robom iz krajeva odakle nije bio slobodan promet, a dulju putnici iz zaraženih i zdravstveno sumnjivih krajeva. Tada bi se putnici odijelili od svoje robe a roba se dezinficirala prema vrsti materijala. Vuna, pokrivači, volovske i zečje kože izlagali bi se 42 dana na otvorenom, a neke stvari kao što su vosak i vuna bacale bi se u bazen i tu ostavljale 48 sati. Željezo bi provukli kroz plamen, a papire bi dezinficirali raznim mirisima.

Prostrana zgrada bila je razdijeljena u šest dijelova međusobno povezanih vratima i prolazima a ujedno odijeljenih po namjeni i građevinskoj kompoziciji. (...)

Austrijska i francuska uprava i uloga generala Marmonta

Potkraj 17. st. prestala je turska opasnost za krajeve pod mletačkom upravom, a Dalmacija dotad mletačka, bila je pridružena Austriji i ostala u njezinom sklopu do 1805. kada je pripala Francuskoj (do 1813). Za vrijeme nove francuske uprave grade se ceste, mostovi, ruše stare četvrti, utvrđenja itd., a te radove u Splitu vodi general Marmont.

Katastarski plan koji su austrijske vlasti 1831. izradile omogućio je detaljno prepoznavanje stanja splitske obale u to doba.

U razdoblju od 1675. do 1831. nije bilo većih građevinskih radova i promjena u Lazaretu. Na tlocrtu Vicka Andrića iz 1817, a još očitije na katastarskom planu iz 1831. vidi se nova namjena pojedinih prostora Lazareta. Najveća promjena desila se sa zapadnom stranom, čiji je dio, koji je još od početka 18. sjeverno. Služio kao Generalat, a početkom 19. st. kao vojarna izgorio početkom 19. st., svakako prije 1818. godine. Sjeverno i južno krilo s kulom sačuvalo se i nakon požara. Preostalo dvorište otvoreno prema gradskoj luci ograđeno je tada zidićem i željeznom ogradom. Godine 1791. obnovljen je hospicij u jugoistočnoj kuli Lazareta, koji je već ranije generalni providur D. Delfin dao kapucinima na uporabu.

Na zapadnom pročelju jugozapadne kule sagrađena je 1811. kapelica posvećena Sv. Jeleni koja je služila mornarima u karanteni. Prije se nalazila u luci, ali je porušena zbog lošeg stanja 1808. Iz nje su službu Božju pratile posade brodova kroz dva velika prozora malog svetišta na prvom katu. Kula i kapela uklonjeni su polovicom 19. st. jer ih nema na fotografijama iz 1859/60. godine.

U samom dvorištu Lazareta, vjerojatno 1825. o svom trošku su Ante Bure i Josip Veseljković podigli drveno kazalište. Izgrađeno od greda i dasaka smatrano je privremenim i podignuto uz uvjet da se sruši kad vlast to zatraži. Gledalište je bilo okruženo uobičajenim hodnikom, a pored sjedala u parteru bilo je i 46 loža. U kazalištu su se održavale glazbene akademije, krabuljni plesovi, narodne igre, komedije, opere, a gostovale su i putujuće pjevačke družine.

U to doba, gat koji je bio uži od današnjeg i štitio lučicu pred palačom (Veliki mul) bio je obložen kamenom.

Uz jugoistočnu kulu Palače, 1692. sagrađena je prizemnica koja je služila kao krčma za vojnike i stražu. Tu u blizini, u uličici između Generalata i Palače, u prvoj polovici 19. st. nalazila se ribarnica, uklonjena 1843.

Prema grafici Cassasa iz 1782. prostor ispred pročelja Dioklecijanove palače u potpunosti je popunjen kućama. To su uglavnom bile skromne jednokatnice, osim pokoje prizemnice i dvokatnice. Kosi krovovi dosezali su do visine donjeg vijenca kriptoportika.

Godine 1807. maršal Marmont naredio je rušenje svih tih kućica prislonjenih uz južno pročelje Palače, međutim, zbog izbijanja rata 1809. Marmont napustio je Split, a vlasnici kućica uspjeli su odložiti njihovo ruđenje sve do odlaska Francuza tako da do rušenja nije došlo.

Dakle, za kratkotrajne francuske uprave od 1806-1813, zbog strateških razloga, da Englezi ili Rusi s mora ne zauzmu grad, maršal Marmont je naredio rušenje južnog dijela mletačkog kaštela na Obali, zapadnog polubastiona San Antonio i kortina između tog polubastiona i bastiona Priuli.

Materijalom tih porušenih fortifikacija nasut je prostor između Mletačkog kaštela i samostana Sv. Frane te je tada formiran jedinstven prostor obale od jugoistočne kule Palače, odnosno Lazareta preko Kaštela, do crkve Sv. Frane. Linija splitske obale koja se do tada protezala od jugoistočne kule do Kaštela sada je produžena u istom pravcu do nove ulice tzv. Marmontova puta. Od prvobitne četiri kule Mletačkog kaštela, preostale su samo još dvije sjeverne, spojene zidom u kojem je ulaz. Ostaci zidova sjeverozapadne kule još uvijek su djelomično sačuvani u zgradi današnje banke.

Maršal Marmont planirao je da sve kuće na toj novonasutoj obali budu u istoj liniji u smjeru pročelja Palače, a da njihova pročelja budu sva u istom slogu. Do realizacije te zamisli nije došlo zbog toga što vlasnici terena nisu bili u mogućnosti financirati toliko luksuzne kuće i tražili su jednostavniji i jeftiniji projekt. Zbog toga je inženjer Mazzoli naknadno jako pojednostavio prvotni projekt, ali uz obvezu vlasnika da pročelja budu ipak usklađena, ali ni tako pojednostavljen projekt graditelji nisu slijedili.

Do 1831. sagrađene su na obali tri nove kuće od kojih je najniža bila trokatnica Seleban iz 1817. pred glavnom kulom Kaštela. Po sredini projektiranog bloka kuća sagrađena je 1826. trokatnica Nikole Sale Šilovića. Građena je po reduciranom Mazzolijevom projektu, a bila je za kat viša od Selebanove. Nju je kasnije kupio Josip Demarchi. Istočni dio Saline sagrađena je početkom 1826. neorenesansna trokatnica Josipa Andrića, više prilagođena reduciranom planu, ali su joj katovi niži od ostalih pa je zato i sama nešto niža. U katastarskom opisu 1831. navodi se kao kuća za najam na tri kata, s pet trgovina, dva dvorišta i jednim zajedničkim prostorom. U to vrijeme bila je jedna od najvećih u gradu, ali su je poslije nadvisile novogradnja jedne i dogradnja druge banke.

Veći dio bastiona Bernardi bio je tada još uvijek sačuvan, a na poravnanom platou bastiona bio je uređen Koludrovićev vrt. Na tom terenu namjeravalo se graditi novo kazalište, pa je arhitekt Vicko Andrić izradio nacrt kazališta.

Sredinom 18. st. ispred mletačkog Kaštela na istočnoj strani malog gata sagrađena je zgrada Lučkog zdravstvenog poglavarstva, gdje su ribari morali pristajati radi obveznih plaćanja dadžbina. Bila je to prizemnica skromnih dimenzija pokrivena crijepom, a uz nju je bila lođa s kamenom klupom. S tog se položaja mogao dobro nadzirati dolazak i odlazak brodova, koji nisu smjeli isploviti iz luke bez potvrde zdravstvenog ureda.

Zgrada Lučkog poglavarstva bila je neprikladna i trošna te je 1806. odlučeno da se sagradi nova. Gradnja je započela 1822, a dovršena 1824. Ta nova zgrada zauzimala je parcelu ranije građevine i prostor prema zapadu koji je nasut uz stari gat nakon rušenja srednjovjekovnog zida. Projektirao ju mladi arhitekt Vicko Andrić u klasicističkom slogu, a sastojala se od prizemlja i prvog kata s trijemom na sjeveru. Za gradnju te nove zgrade korišten je materijal srušene Kneževe palače na Gospodskom trgu, a za njezin trijem korišteni su stupovi i kapiteli iz razvalina crkve u solinskoj Gradini. (...)

Doba autonomaške uprave na čelu s Bajamontijem

Od godine 1813. Split ponovno pripada Austriji čija je vlast u Splitu trajala do kraja Prvoga svjetskog rata. U početku te vladavine Splitom upravlja vojni i administrativni aparat sjeverne Italije (Lombardije i Veneta) i to traje do 1860. kada Split dobiva samostalnu upravu. Otada pa do 1880. traje doba tzv. Autonomaške uprave gradom na čelu s Antonijom Bajamontijem. Upravo je razdoblje njegove uprave vrijeme snažnog zamaha u izgradnji i komunalnom uređenju grada.

U ovom je razdoblju splitski Lazaret i dalje životario kao raskužilište robe koja je dolazila iz Bosne. Bio je minimalno iskorišten i zjapio je prazan pa se djelomično koristi za stanovanje vojske i za zatvor. Između 1845. i 1862. sagrađen je u vojne svrhe u dvorištu Generalata na mjestu ranije izgorjelog prizemni objekt položen u smjeru istok-zapad, a 1845. Općina je dala porušiti Veseljkovićevo kazalište. Nešto kasnije kada se probijala trasa željezničke pruge 1877. porušen je istočni dio Lazareta, a na njegovu mjestu sagrađeno je skladište soli.

Veliki gat (Mletački), još uvijek je služio funkciji, a 1852. postavljeno je na njemu prvo lučko svjetlo. Od 1861. do 1862. trajali su radovi na proširenju njegove južne polovice, da bi daljnjim proširenjem dobio današnji oblik. Od ovog gata pa uz južne zidine bivšeg Lazareta nije bilo prolaza ni pristana, dok nije 1857-1859. srušen velik dio tzv. Kapucinskih zidina i nasuta široka obala na spomenutom potezu.

Ponovna namjera rušenja kućica ispred južnog pročelja Dioklecijanove palače potakla je na raspravu stručnjake te su izbila dva oprečna mišljenja: jedini su bili za to da se kućice ruše i zamijene novima, a drugi da se poslije njihova rušenja ne grade nove. Zbog nedostatka novca za otkup starih kuća, stalne potrebe za trgovinama na Obali, te monotonije golih zidova Palače, prevladalo je prvo mišljenje.

Arhitekt Vicko Andrić svojim planom uređenja pročelja Palače iz 1846. predvidio je čišćenje cjelokupnog prostora od kasnijih nadogradnji, tj. uklanjanje svega što nije antičko. Namjeravao je urediti podrumske prostorije i iskoristiti ih u komercijalne svrhe.

Njegov plan je naišao na brojna protivljenja vlasnika kućica uz pročelje, a među njima i arheologa Franje Carrare te okružnog inženjera Clocchiattia. Oni su izradili protuprijedloge koje su izložili Općinskom vijeću.

Carrarin projekt zasnivao se na izgradnji novih jednokatnica rađenih prema jedinstvenom modelu. Sezale bi do donjeg vijenca kriptoportika, a bile natkrite ravnim krovom i prohodnom terasom s ogradicom. Njihova pročelja imala bi uzduž nepromijenjen ritam otvora.

Clocchiattijev projekt je u potpunosti ugađao privatnim interesima, jer je predlagao da se uklone postojeće zgrade i vlasnicima omogući gradnja bez ikakvih ograničenja. Općinsko vijeće je 1850. dalo prednost Andrićevu projektu. Do realizacije Andrićeva projekta nije došlo jer su ga odbacili bečki arheolozi 1873. Conze, A. Hauser i G. Niemann koji su predložili samo uklanjanje najnužnije i poštivanje ambijentalnih vrijednosti.

Andrić je 1857. izradio novi projekt uređenja južnog pročelja, a predstavio ga posebnom dopisnicom koja je prikazivala njegov budući izgled. Predložio je rekonstrukciju antičkih pročelja u donjem dijelu kriptoportika, kao i jugozapadne kule. Iznad kriptoportika predvidio je izgradnju još triju etaža zgrade koja se proteže uzduž cijelog pročelja. Ovaj je projekt zbog svog brutalnog pristupa povijesnom ambijentu često kritiziran.

U međuvremenu pojedini vlasnici grade nove kuće na tom prostoru. Tako su npr. s obje strane ulaza u podrume sagrađene dvije kuće s ravnim terasama. Prva kuća vlasnika Mate Vidalija bila je zapadno od ulaza u podrume. Njezina gradnja započela je 1856. na mjestu skromne ali slikovite kućice koja je krovom zakrivala donje dijelove stupova kriptoportika. Imala je prizemlje i dva kata, ali i krov u obliku terase tako da je dio pročelja ostao vidljiv.

Nasuprot njoj s istočne strane ulaza u Palaču, do kuće Pervan, nalazile su se dvije jednokatnice s terasom umjesto krova, građene po Cararrinom načelu. Zapadna pokriva zemljište bivših kućica Veseljković, a istočna bivšu prizemnicu vlasnika Paparella i Marococchija (1835). Obje su građene potpuno isto, s monotonim pročeljem. Kuća Veseljković temeljito je pregrađena u duhu historicizma.

Na samom zapadnom kraju pročelja, gdje se nekad nalazila jugozapadna ugaona kula, bile su dvije manje dvokatnice obitelji Dudan (poslije Savo). Matija i Marko Dudan odlučili su obnoviti ove dvije stare kuće, dograđujući treći kat. Zatražili su i 1867. dobili dopuštenje za pregradnju. Projekt nove trokatnice izradio im je mjernik Jakov Kurir, a potpisao ga inženjer Lucchini. Poslije mnogih obustava i zabrana gradnje, kuća je ipak obnovljena, ali ne znamo točno kada je to bilo.

Zgrade podignute na portiku uglavnom su četverokatnice, a tri od njih koriste zid Palače kao južno pročelje. Otvori portika u zidu Palače su zazidani, ali su u njima otvoreni samo mali pravokutni prozori. Negdje po sredini, iznad ulaza, nalazila se srednjovjekovna crkvica Sv. Anastazije.

Krajem 19. st. počelo se gradnjom niza kuća koje su nadvisivale pročelje Palače. Godine 1896. tražilo se rušenje kuće Andrije Dadića jer je bila previsoka. Ona se nalazi sa stražnje strane portika, i svojom visinom zaklanja pogled s mora na mauzolej i zvonik. U drugoj polovici 19. st. još nije nadvisivala pročelje Palače, ali je godine 1895. njezin vlasnik nadogradio još dva kata. (...)

Na zapadnom dijelu obale nastavljena je izgradnja sve do Marmontovog puta. Cijeli niz od mletačkog kaštela do Marmontova puta formiran je prije 1859.

Na Koludrovićevu terenu, vjerojatno 1856, zapadno od Saline kuće, izgrađena je kuća Lovre Gillardija. Zapadno od nje, 1859. je podignuta kuća Nikole Gorizza. Njezino prizemlje doživjelo je velike promjene, kako zbog dogradnje sjevernog aneksa tako i na južnom pročelju. Zapadno od ove kuće, na samom uglu u isto vrijeme sagrađena je velika kuća Ivana Ilića.

Točan datum rušenja zgrade Lučkog zdravstvenog poglavarstva za sada je nepoznat, ali je vjerojatno to bilo oko 1875, uoči prvog dolaska cara Franje Josipa u Split. Grad se uljepšavao za tu prigodu i taj je izolirani objekt vjerojatno kvario ljepotu Obale. Ured je premješten u zgradu Generalata bivšeg Lazareta, ali to je izvršeno desetak godina kasnije.

Polovicom prošlog stoljeća Marmontov perivoj bio je vrlo zapušten. Godine 1848. na zamolbu Varošana, probijena je cesta kroz perivoj da bi im se omogućila bolja veza s središtem grada.

Gradnja Prokurativa, kuće Dešković i bajamontuše

Kako poslije rušenja Komunalnog kazališta na Gospodskom trgu, osim provizornih (npr. Veseljkovićevo u Lazaretu) grad nije imao stalno kazalište, na mjestu zapuštenog Marmontovog perivoja, još 1850. namjeravalo se podići kazalište. Zbog neriješenih pitanja oko zemljišta do toga tada nije došlo. Stoga Antonio Bajamonti 1859. predlaže izgradnju novog kazališta nešto sjevernije, otkupljuje teren i na njemu započinje gradnju. Projektant je bio venecijanski arhitekt Giovanni Battista Meduna. Investitor gradnje, koja je trajala samo 150 dana, bio je Antonio Bajamonti, po kojem je kazalište i dobilo ime. Gledalište je navodno moglo primiti 1500 gledatelja i imalo je četiri reda loža. Kazalište je svečano otvoreno 26. prosinca 1859. svečanom premijerom. Njegovi najbitniji dijelovi, gledalište i pozornica izgorjeli su u požaru 1881, a sačuvano je dobrim dijelom samo južno pročelje. Planovi o izgradnji novoga na istom mjestu nisu nikada ostvareni.

Na zgradu kazališta trebale su se prisloniti dvije duge zgrade projektirane u neorenesansnom slogu. Tako bi se s tri strane oblikovao zatvoreni trg s trijemovima uokolo, otvoren samo prema moru. Namjeravalo se sagraditi trijem i pred kazališnom zgradom i tako spojiti bočne trijemove. Ispod trijemova bi se nalazilo 28 trgovina, a razmišljalo se čak i o natkrivanju cjelokupnog trga staklenim krovom i smještajem burze. U cijelom tom kompleksu predviđeno je da budu ugostiteljski sadržaji: velika kavana, restoran i hotel, dok bi na nižim katovima bili javni sadržaji, a na višim privatni stanovi.

U razdoblju od 1863-1867. bilo je izgrađeno samo zapadno krilo Prokurativa.

Prvak autonomaške stranke i kasniji načelnik grada dr. Antonio Bajamonti kupio je 1855. na dražbi zemljište Šperun, i na njemu tri godine kasnije podigao četverokatnu palaču, kasnije poznatu i kao kuća Dešković. Sagrađena je u ravnini s crkvom Sv. Frane, na mjestu gdje se nekoć nalazila prirodna jama s izvorom sumporne vode.

Kako zgrada ima naglašeno značenje u urbanističkom oblikovanju obale, ona samo s obalnog pročelja ima razrađene arhitektonske detalje, dok su sporedna pročelja zgrade potpuno neobrađena. Nad uglovima njezinih krovnih vijenaca su dvije skulpture. Prizemlje s pet velikih polukružno oblikovanih ulaza, predviđeno je za javne funkcije, a katovi za stanovanje. Tu su se neko vrijeme nalazili Općinski uredi, a kasnije pošta i sud. U njezinom potkrovlju u 19. st. bili su atelijeri najstarijih splitskih fotografa, a između dva rata atelijeri nekolicine likovnih umjetnika.

U sjecištu osovina Prokurativa i Palače Bajamonti podignuta je monumentalna fontana kao vidljiv spomen na obnovu Dioklecijanovog vodovoda 1880. Glavni pokretač te zamisli bio je tadašnji splitski načelnik Antonio Bajamonti. Na temelju njegovih ideja, milanski kipar Luigi Ceccon izradio je umanjeni gipsani model. Prema njemu su splitski inženjer Jakov Antonelli i slikar Josip Voltolini izradili model fontane u naravnoj veličini od drveta i kartona. Postavili su ga na dno Rive na predviđeno mjesto.

Poseban odbor građana organizirao je skupljanje priloga za narudžbu i postavljanje fontane. U novinama su objavljivane liste s imenima i prezimenima darovatelja i visina priloga. U tromjesečnom skupljanju priloga sudjelovalo je 1322 darovatelja (među njima razne skupine, razne crkvene i društvene zajednice). Pretpostavlja se da je bilo više od dvije tisuće darovatelja (pojedinaca i grupa), a stvaran broj darovatelja bio je oko 12.000, dakle, gotovo čitav grad Split. Priloge su dali ne samo Splićani, već i darovatelji iz drugih gradova i država.

Iskopi za njezino postolje započeli su krajem veljače 1880. Izrada je naručena u milanskoj klesarskoj radionici Dell’ Ara. U rujnu iste godine fontana je podignuta cijelom visinom. Međutim zbog brojnih parničenja Bajamontija i Općine, svečano je otvorena tek deset godina kasnije. Dana 15. prosinca 1888. u fontanu je puštena voda i ona je napokon proradila. Bez obzira na stranačke netrpeljivosti svečano otvaranje fontane obavio je Gajo Bulat, zahvalivši Bajamontiju na njegovom velikom udjelu. Tom prigodom zakopan je cinčani tuljac s umetnutim trećim primjerkom zakladnog spisa, od strane gradonačelnika i vođe narodnjaka Gaje Bulata, kojem je dr. Bajamonti predao ključeve podzemnog prostora fontane. Bajamonti je tada održao govor u kojem je objasnio simboličko značenje fontane i pojedinih njezinih figura.

Gornja školjka u koju pada voda simbolizira Solinski bazen u koji utječe rijeka Jadro, a donja školjka Jadransko more, po kojemu plivaju dupini i morski konji sa sirenama, tritoni i nereide. Maske što pušu simboliziraju četiri glavna vjetra na Jadranu. Na gornjem dijelu su četiri malena genija koji predstavljaju Civilizaciju. Snagu volje, Trgovinu i Obrt (Industriju). Tu je bio i grb splitske općine sa spomen natpisom. Na samom vrhu je lik mladića, genij koji predstavlja ljubav prema domovini. (...)

Razdoblje od 1882–1914. i razne rekonstrukcije

Godine 1882. na općinskim izborima pobijedila je Hrvatska narodna stranka. Za vrijeme gradonačelnika Gaje Bulata nastavlja se komunalna izgradnja grada. Split se približava statusu suvremenih manjih pokrajinskih gradova, uređenih po onodobnom sustavu komunalnih službi i građanske — civilne strukture.

Na jugozapadnom uglu nekadašnjeg lazareta, gdje su nekoć bili zatvori, od 1890-1892. građena je zgrada Lučkog poglavarstva, tada dvokatnica s mansardom i kupolom nad uglovnim dijelom. Projektirao ju je nadmjernik Rupčić.

S njezine istočne strane 1904. dozidana je neoklasicistička trokatnica, a na mjestu ranije porušenog skladišta soli 1905. sagrađena je trokatna neorenesansna zgrada Režije duhana, prema projektu izrađenom u Beču. Na atici, u sredini južnog pročelja imala je javni električni sat.

Preostali dio Lazareta, uz manje pregradnje, uklapao se tijekom vremena u razne gradske funkcije.

Početkom 20. st. zahvaljujući istraživanjima arhitekta G. Niemanna i E. Hebrarda bitno su povećane spoznaje o izvornom izgledu Palače, što je imalo utjecaja na daljnje formiranje svijesti o potrebi njezinog istraživanja, odnosno iskopavanja Podruma.

Prema sačuvanim fotografijama iz šezdesetih godina 19. st. poznato je da stara obala još nije bila popločana, osim ruba do mora i uz zgrade. Godine 1875. srušen je Zdravstveni ured na staroj obali, a oko 1890. čitavom njezinom dužinom zasađena su dva reda stabala duda (murvi). Već 1911. i 1912. predlaže se uklanjanje tih stabala i sađenje palmi, što će biti izvedeno nešto kasnije.

Tek 1906. obnovljena je cijela kuća Ivana Savo (nekada Dudan), tj. obje ranije kuće, sa zajedničkim pročeljem što je uključilo i restauraciju trifore antičkog portika. Autor obnove i rekonstrukcije bio je arhitekt Kamilo Tončić. On je obnovio ostatke kriptoportika, a zapadni dio zgrade oblikovao tako da se istakne položaj antičke kule. Gradnja se otegla punih tridesetak godina. Uz dva kata unutar zidina, još dva u secesijskom slogu koji strše iznad pročelja Palače.

Godine 1905. dopuštena je rekonstrukcija gornjeg dijela trošne kuće Pezzi uz Palaču. Uvjet je bio da njezina terasa ne smije prekriti pročelje Palače više negoli što je bilo do tada. Uz to u zidu se nisu smjeli probijati nikakvi otvori.

Nad dijelom pročelja Dioklecijanove palače nadograđene su tada i stambene zgrade Juras i Dadić koje su svojom visinom nadvisile pročelje Palače. Prilikom nadogradnje kuće Juras, provedeni su zahvati i pod građevinom pa se tada povećao prostor koji se koristio u podrumima Dioklecijanove palače.

Povjerenstvo Dioklecijanove palače je zaključilo 1912. da se sačuvaju stare kućice na obali pred južnim pročeljem. Međutim, do danas se od svih starih kućica sačuvala samo ona na istočnom dijelu (kuća Pervan), prikazana još na Cassasovom crtežu. Sve ostale kućice srušene su još u drugoj polovici 19. st. ili tijekom izgradnje Kellerovih kućica 1923.

Po sredini Obale, kod maloga mula, a s jugoistočne strane ostataka mletačkog kaštela sagrađena je 1896. dvokatnica Steve Perovića u maurskom slogu. Projektirao ju je arhitekt A. Bezić, a zajedno sa susjednom trokatnicom prekrila je istočnu kulu Kaštela gledajući s mora.

Godine 1912. na mjestu porušene kuće Seleban gradi se četverokatnica Jadranske banke u slogu secesije po projektu arhitekta Brune Bauera. Ona je svojom višom masom sakrila preostalu kulu mletačkog Kaštela.

Najkasnije 1913. prizemlje kuće Andrić doživjelo je velike preinake, kako zbog dogradnje sjevernog aneksa tako i na južnom pročelju zgrade. Te preinake vide se i na fotografijama iz prošlog stoljeća.

Kuću Nikole Sale Šilovića kasnije je kupio Josip Demarchi, a kuća Lovre Gillardija zapadno od kuće Sale 1930. potpuno je pregrađena za potrebe Prve pučke dalmatinske banke. Tada joj je dozidan četvrti kat. Danas, svojom visinom ona nametljivo strši iznad ostalih zgrada.

Veći dio istočnog krila Prokurativa podignut je 1910-1911. pa je tako Marmontova ulica bila obrubljena zgradama s obje strane. Iste godine s Prokurativa je uklonjen dvored murvi. Završni spoj na srednji objekt izvršen je 1928. Projektiranje arkade, koje su sa sjeverne strane morale povezivati oba krila, nisu nikada izvedene.

Početkom 1902. pristupilo se zidanju zvonika crkve Sv. Frane koji je završen iste godine. Novi zvonik imao je četvrtasti tlocrt s lođom za zvona. Četiri godine kasnije odlučeno je da se na mjestu stare zgrade samostana gradi nova. Rušenje samostana počelo je 1907. kada je položen temeljni kamen i zakopana olovna cijev s raznim novcem. Radovi su bili završeni 1908. Samostan je povišen za jedan kat, bifore uklonjene, a oba pročelja sa simetričnim rasporedom otvora ožbukana. Otvori u prizemlju dobili su polukružni završetak. Tada je na atici pročelja samostana, sa strane Obale postavljen grb franjevačkog reda, ali je već sljedeće godine bio uklonjen. Srušene su i dvije kapele (Sv. Lucije i Sv. Felicije — sakristija) koje su stršile prema istočnom dijelu Obale. Porušena je i oktogonalna kapela Bezgrešnog začeća na sjevernoj strani crkve.

Gradnja Banskih ureda — Banovine

Današnje stanje obale pred povijesnom jezgrom Splita rezultat je brojnih zahvata, koji su izvođeni u razdoblju između dva svjetska rata, kao posljedica ratnih razaranja i poslijeratnih intervencija.

Općina je 1928. odlučila srušiti trošne zgrade na mjestu nekadašnjeg lazareta i izgraditi nove administrativne zgrade. Na tom mjestu odabrana je lokacija za izgradnju Banskih ureda. Od starog lazareta u to doba u zapadnom kompleksu ostala je samo sjeverna niska građevina stare carinarnice sa središnjim dvorištem, a ostali dio, korišten kao vojarna, sačuvao je uglavnom izvorni izgled. Kompleks prema istoku potpuno je nestao.

Godine 1930. raspisan je javni natječaj za Projekt novih Banskih ureda. Autoriteti u brojnom žiriju bili su kipar Ivan Meštrović i arhitekt Edo Schon. Odazvala su se čak 33 autora. Postavljen je i uvjet da Banska palača bude projektirana »...u slobodnom monumentalnom stilu, ali njezin opći karakter i oblik imaju sadržavati klasičan ritam, uzimajući u obzir kameni građevni materijal koji će harmonizirati sa primorskim pejsažem«.

Među sudionicima natječaja niz je istaknutih autora zagrebačke moderne: Josip Pičman, Milovan Kovačević, Ehrlich i Albini, Kauzlarić i Denzler. Od splitskih autora Fabjan Kaliterna, Danilo Žagar te Niko Armanda u suradnji s Nikolom Dobrovićem.

Prema mišljenju stručnog žirija nijedan rad nije zadovoljio uvjetima natječaja, pa nisu dodijeljene ni prva ni druga nagrada. Treću nagradu dobio je projekt arhitekta Papkova i Gavrilovića te projekt Dujma Granića. Zbog oštrih reakcija na »nepravedne podjele nagrada« naknadno su nagrade poništene, a svi nagrađeni i otkupljeni radovi obeštećeni. Pošto je zaključen natječaj, bez rezultata, projektantskog posla prihvatili su se članovi žirija tako da je 1931. Meštrović u suradnji s arhitektom Dragom Iblerom izradio svoj prijedlog. Njime je privedena izgradnja zatvorenog pravokutnog bloka s unutrašnjim dvorištem, a monumentalna pročelja obrađena u obliku antičkog peripterosa. Iste godine su zbog nepovoljne opće privredne situacije i potrebe štednje prekinute sve aktivnosti u svezi s izgradnjom palače.

Po projektu arhitekta Kaliterne Palača je locirana na starom pazaru. Na osnovi idejne skice arhitekta Drage Iblera tehničko odjeljenje Banske uprave izradilo je definitivnu osnovu. Zgrada je bila zamišljena kao monumentalni blok koji je trebao zauzimati cjelokupni prostor platoa lazareta. Bila je to grandiozna palača s reprezentativnom jonskom kolonadom na prvom katu i masivnom bazom prizemlja. Mnogi splitski arhitekti i javni radnici suprotstavili su se takvoj gradnji.

Pitanje izgradnje palače Banovine ponovno je aktualizirano 1934. kada je arhitekt Ante Grgić zamoljen da izradi novu idejnu skicu. Tim se projektom predviđalo formiranje novog trga istočno od Dioklecijanove palače, s čije sjeverne strane bi se nalazila palača Banovine. Drukčije rješenje dao je arhitekt Josip Smodlaka, čiju je ideju razradio inž. Petar Senjanović uz suradnju arhitekta Josipa Pičmana.

Sva ta zbivanja izazvala su burne reakcije u javnosti. Banska vlast je 1936. odlučila, uz usamljeni protivni glas F. Kaliterne, da nastavi s pripremama za gradnju palače na drugom položaju.

Pitanje rješenja prostora oko jugoistočne kule palače ponovno pokreće arhitekt Fabjan Kaliterna 1940. svojim projektom. On je zamislio da se taj prostor oslobodi, a Obala bi se završavala zgradom što bi se protezala u smjeru sjever-jug, od crkve Sv. Dominika do mora. Bilo je predviđeno uklanjanje platoa lazareta i proširenje luke prema stanju iz 16. st. Ni jedan od ovih planova nije realiziran.

U bombardiranju grada u jesen 1943. porušeni su i preostali dijelovi lazareta. Nakon rata uklonjeni su njihovi ostaci tako da je ostao plato s zgradom Lučke kapetanije i neoklasicistička kuća uz nju. Na tom prostoru i uz istočni dio južnog pročelja Palače 1947. zasađene su palme. Danas se na mjestu tog parka nalazi prizemna građevina od čelika i stakla. (...)

Rušenje kućica na obali pred Palačom

Neke kućice na Obali bile su u lošem stanju, a još od početka 19. st. sukobljavala su se razna mišljenja u vezi s njihovim uređenjem. Još prije rata oko 1912. raspravljalo se o obnovi trošne kućice Voltolini-Alegretti, na zapadnom kraju zida, ali ona je ostala neizmijenjena.

Povjerenstvo Palače raspisalo je 1921. javni natječaj za idejno rješenje novih kuća. Visina zgrada ograničena je do donjeg korniža kriptoportika, a krovovi su trebali biti na jednu vodu. Odaziv na natječaj bio je relativno slab, od pet pozvanih odazvala su se trojica stranih autora Keller i Holey iz Beča te Dyggve iz Danske. Od domaćih radove su poslali Ladislav Lauda, Karl Beneš i Ivan Celić.

Natječajna rješenja, nažalost, nisu sačuvana, ali poznato je da je prvu nagradu i izvedbu dobio bečki arhitekt Alfred Keller, drugu Ladislav Lauda, a treću Karl Holey.

Godine 1923. pristupilo se rušenju kućica. Na vidjelo je tada izašao izvorni zid Palače te je to ponovno pokrenulo brojne rasprave. Dio građana zahtijevao je da se više ne grade nove kućice. Srušene su kućice koje su se nalazile na zapadnom dijelu i jedine bile vidljive s mora. Kućevlasnici su se ipak uspjeli izboriti da se dovrši započeta gradnja, ali projekt ipak zbog raznih razloga nije u cjelini nikada realiziran.

Kućice izvedene u razdoblju od 1923-1927. prema Kellerovom projektu pokazuju romantični odnos prema tradicionalnoj arhitekturi, jer su korišteni elementi ambijentalne arhitekture.

Tijekom rata V. Tudor je kupio i porušio dvije kućice kraj jugoistočne kule Palače. Godine 1920, prema projektu Prospera Čulića, sagradio je novu kuću na tom mjestu koja je porušena nakon Drugoga svjetskog rata.

Deset godina kasnije zgrada Prve pučke Dalmatinske banke nadograđena je za još jedan kat.

Godine 1921. počelo je vađenje murvi koje su u četiri reda bile zasađene na zapadnom dijelu splitske rive te u jednom redu pred Palačom. Iste godine pred kavanama na Obali murve su zamijenjene jednoredom palmi donesenim iz rasadnika na Visu. Uz more, 1922. i 1927. postavljena su dva reda palmi, a još jedan 1926. pred Palačom. Iste godine asfaltirana je današnja Riva, koja je dotad bila popločana tek na uskom pojasu uz more, a pred kućama se nalazio uži pločnik.

Nove izmjene na Rivi

Godine 1953-1954. nasut je dio obale pred južnim pročeljem Dioklecijanove palače u dužini od 26 metara. Uz novosagrađeni obalni zid postavio se pločnik od 10 metara širine, odvojen od prometa, kao malo šetalište. Na drugih 10 metara zasađene su palme i cvijeće. Stupovi javne rasvjete na tom potezu postavljeni su paralelno s novoprojektiranom obalom, dakle pod kutom u odnosu na postojeću. Namjera je bila da tako, kad za to budu osigurana sredstva, proširi i Francuska obala sve do Matejuške, tako da se dobije jedinstvena cjelina.

Radovi su izazvali negodovanje arhitekta, jer su izvedeni bez njihovog sudjelovanja i bez natječaja.

Godine 1954. javlja se inicijativa da se autobusni kolodvor preseli na Rivu, negdje na potezu od južnih vrata Palače do jugoistočne kule. Ideja je bila da se zajednička putnička zgrada za autobusni i brodski promet podigne u parku pokraj Lučke kapetanije. Taj objekt je trebao objediniti čekaonicu, biljetarnicu, garderobu i restoran.

Godinu dana kasnije postaja za autobuse u pravcu Vranjica, Solina, Trogira i Omiša smještena je uz istočni dio južnih zidina Palače. Urbanističko-građevinski odbor odobrava lokaciju za autobusnu postaju u južnom dijelu parcele, uz Strossmayerovu obalu. Na raspisani natječaj odazvalo se sedam arhitekata, a prva nagrada nije dodijeljena. Druga je pripala Lovri Perkoviću, a treća Berislavu Kalođeri. Poslije toga rasprave o lokaciji kolodvora vođene su i dalje. Lokacija u parku kod Lučke kapetanije nije više spominjana, a na njoj nije izgrađena nikakva postaja ni parkiralište kako je to nekada planirano. Radovi na dovršenju Prokurativa nastavljeni su i u ovom razdoblju. Nakon što su južne dvije trećine istočnog krila izgrađene od 1909-1912. sjeverna trećina dograđena je tek 1927-1928. Tako je kompleks Prokurativa građen s prekidima od 1859-1928, dakle punih sedamdeset godina. Godine 1924. posađene su palme, koje su opet uklonjene 1937. da bi se ovaj trg mogao koristiti za festivalske priredbe.

Na Prokurativama je 1905. postavljen spomenik Luki Botiću, pa trg kasnije dobiva ime Botićeva poljana. Spomenik je 1921. prenesen na prvi vrh Marjana, a 1952. postavljen je pred Kazalište, pa opet na Marjan.

Za rušenje fontane presudno je bilo ideološko-političko stajalište. Fontana se povezivala isključivo uz autonomaša dr. Antonia Bajamontija, a liktorski snop na vrhu fontane uz fašističku stranku, iako fašizam u vrijeme gradnje fontane nije još ni postojao. Fontanu su počeli rušiti u ožujku 1944. uništavanjem kamenog liktorskog snopa, na koji se oslanjao lik genija, a rušenje je dovršeno 30. svibnja 1947. »u čast plebiscita za ostvarenje Petogodišnjeg plana, za program Narodnog fronta za kandidate Narodnog fronta u izborima za gradski narodni odbor«. Tada je dignuta u zrak te batovima smrvljena u komadiće.

Nekoliko fragmenata fontane nalazi se danas u Muzeju grada Splita, koje je tada slikar Vjekoslav Parač uspio pokupiti i pohraniti u svojoj arheološkoj zbirci u Solinu. Preostali fragmenti su pokradeni i prodani strancima kao antičke figure.

Na mjestu porušene monumentalne fontane sagrađen je plitki bazen s vodoskokom po projektu inž. arh. Milorada Družeića. On nije uspio nadomjestiti bivšu fontanu baš zbog nedostatka vertikale. (...)

Prema projektu arhitekta Josipa Kodla podignut je na završetku gata Matejuške, 1927. Dom veslačkog kluba »Gusar« sa spremištem za čamce, koji je zbog dotrajalosti nedavno porušen.

Tijekom Drugoga svjetskog rata nije bilo većih arhitektonskih zahvata na Rivi. Poznato je da je prigodom proslave Dana mornarice 1942. postavljen spomen-stup u čast »Fašističkih mučenika« Tomassa Giulia i Alda Rossija. Stup je donesen sa solinskih starina, ali je pri bombardiranju oštećen i kasnije bačen u more.

Godine 1942. na Molo Veneto je otkriven spomenik u obliku brodskog pramca što ga je divizija Perugia darovala splitskoj Općini. U njega je bilo ugrađeno 40 m2 obloge od trogirskog mramora i bračkog kamena i 10 tona cementa. Služio je za svakodnevnu ceremoniju dizanja i spuštanja zastave.

Prve splitske kavane i hoteli

Riva kao jedan od najatraktivnijih predjela grada, oduvijek je bila privlačno mjesto za ugostiteljske sadržaje. Tu se nalazila i prva splitska kavana i slastičarnica (Bottega de Caffe e da scalitera) otvorena još 1786. godine. Vlasnik je bio stranac Filip Frezza, sin oficira iz Napulja. (...)

U neposrednoj blizini, u prizemlju kuće Seleban (na mjestu današnje banke) nalazila se kavana Valenti.

U prizemlju kuće Pezzoli nalazila se kavana »Nanni«, a u zapadnom dijelu kuće Nikole Sale Šilovića, na mjestu današnjeg restorana Adriana 1898. Mate Muljačić, otvorio je kavanu. Od 1906-1919. ortak mu je bio Duje Delić. Poslije je na tom mjestu otvorena kavana Delić.

U prizemlju susjedne kuće zapadno od kuće Gillardi, 1913. kavanar Gašpić otvorio je kavanu bečkog tipa, sa stolovima s mramornom pločom i mnogo velikih zrcala na zidovima. U dograđenom dijelu, u koji se ulazilo s današnje Morpurgove poljane, bila je biljarnica s tri stola. Kasnije kad je zbog starosti Gašpić odustao od posla, kavanski namještaj otkupili su Filip i Ante Muljačić. Tako je kavana Gašpić postala kavana Muljačić, i tu poslovala od 1919-1948. s izuzetkom oko trinaest mjeseci u ratnim godinama kada su je zatvorile talijanske vlasti. Kasnije je tu bila kavana Marjan, a od 1966. ekspres restoran Dubrovnik.

Po svemu sudeći na Rivi se nalazio i prvi splitski hotel. Poznati njemački farmaceut F. T. Kutzing je 1835. odsjeo u hotelu i gostionici »Mir« (Locande Pace) s balkonom i pogledom na more. U hotelu su bili smješteni uglavnom inozemni gosti: trgovci iz Italije i njemački oficiri. Nedostaje podataka za njegov točniji smještaj, ali najvjerojatnije je bio na Rivi.

Kada je točno u jugozapadno krilo Prokurativa uselio hotel (današnji Bellevue) nije poznato, ali se zna da ga je vodio već 1875. Spiridone Tocigl. Hotel je iznutra bio vrlo moderno uređen elegantnim namještajem. Svojim gostima pružao je i usluge ljekovitih kupki, uz stalno prisutnog hotelskog doktora.

Deset godina kasnije postojeću kavanu i restaurant Andrea Tocigl je pridružio Hotelu de la Ville. Kavana je u to vrijeme bila stjecište imućnije klijentele, odvjetnika i umjetnika, a u njoj su se mogle naći sve poznate europske novine.

Godine 1887. Tocigl je otvorio »Caffe al Porto« na željezničkoj stanici, te je hotel 1893. prodao Margeriti Visković koja ga je tada i preuredila. Godine 1906. hotel ponovno mijenja vlasnika, ali i ime u »Grand hotel Bellevue«. Novi vlasnik, neki J. L. Crown, godinu kasnije otvara u njemu kavanu. Hotel je ponovno adaptiran 1934. kada su kavanska vrata smještena na obalnu stranu, a ulaz prebačen u pokrajnju ulicu.

Tijekom postojanja hotel je ugošćavao brojne poznate goste. Tu su boravili pisci Anatole France, Bernard Shaw, Agatha Cristie, svjetski prvak u boksu Tunney, a vjerojatno je u njemu nekoliko dana proveo i glasoviti Enrico Caruso.

Splitska je luka tijekom povijesti bila mjesto na kojem se odvijao društveni i kulturni život grada. Na prvom katu kuće Gorizzia nalazila se od 1862. Narodna Slavjanska čitaonica prva kulturna ustanova te vrste u gradu. Osnovali su je narodnjaci nakon što su istupili iz društva »Casina« i »Gabinetta«, u kojima se do tada skupljala splitska inteligencija. Svečano otvaranje bilo je na dan Sv. Jere, a govor je održao predsjednik inicijativnog odbora dr. Pavo Kamber. Poslije njega govor je održao Mihovil Granić na hrvatskom jeziku. Znakovito je da nitko osim predstavnika splitske Općine, koja je tada bila talijanaška, nije bio nazočan na svečanosti. Otada počinje rad Narodne stranke u Splitu, a čitaonica je postala središtem društvenog života i rada na kulturnom i političkom polju. Priređivana su predavanja, koncerti, plesovi i druge zabave. Predsjednici su bili prvo Konstantin Vojnović, a zatim Gajo Bulat, koji je i najviše zaslužan za pobjedu narodnjaka. U istoj kući stanovao je i sam predsjednik Konstantin Vojnović, a kasnije i njegov sin književnik Ivo Vojnović.

Drveno kazalište i kino Edison

Na Rivi se nalazilo drveno kazalište i to u samom dvorištu lazareta. Podigli su ga 1825. Ante Bure i Josip Veseljković. Bilo je izgrađeno od greda i dasaka a imalo je i 46 loža. U kazalištu su priređivane glazbene akademije, krabuljni plesovi, narodne igre, komedije, opere, a gostovale su razne putujuće pjevačke družine.

U prizemlju kuće Ilić, koja je posljednja u nizu, Eugen Miotto je 1909. otvorio kinematograf »Edison« punim nazivom International Phono Kinematograph Edison. Namještaj u kinematografu bio je prilično raskošan za to vrijeme, a imao je 200 mjesta prvog i drugog razreda. U početku, sjedišta nisu bila numerirana i gledatelji bi ih osvajali na juriš. Kinematograf je postojao do 1918. kad ga je otkupio Vinko Čulić i preselio u adaptiranu dvoranu srednje zgrade na Prokurativama. Za razliku od Karamana, Miotto je bio talijanaš, te je natpise i oglase glasno najavljivao sam vlasnik ili biljeter na talijanskom jeziku što je često izazivalo bojkot građana. Nadglednik kinematografa bio je neki Rikard Tosti koji bi prije početka predstave stajao pred ulazom i pozivao šetače »Poštovana gospodo, izvolite vidjeti čudo neviđeno, najveličanstveniji film, 100 metara dužine!« Do njega bi zbog reklame stajao patuljak Vlajko Čančar i mahao cilindrom.

Poznato je da se 1913. prikazivao u ovom kinematografu veliki film »Quo vadis« koji je trajao puna dva sata, a s njim se išlo na turneje po okolnim mjestima: Šibeniku, Sinju i Makarskoj.

Život i zabava na Rivi

Prigodom raznih svečanosti na splitsku Rivu bi dolazili mnogi uglednici, biskupi, gradski knezovi itd. Luka se tada pretvarala u otvorenu pozornicu s vatrometom i glazbom. U srednjem vijeku i kasnijim stoljećima grad je slavio razne crkvene svečanosti. Slavljeni su božićni i uskršnji blagdani, blagdani Gospe i pojedinih svetaca. Tako je Riva bila svjedokom brojnih procesija koje su prolazeći gradom obično prolazile i Rivom. Posebno je živopisna bila ona 1770. godine prigodom prijenosa moći Sv. Dujma na novi oltar. Procesiju je opisao Julije Bajamonti u svom djelu. Sudionike procesije pri prolazu Rivom pozdravljali bi s galija i drugih brodova topovskim salvama.

Posebice veličanstvene bile su svečanosti na Rivi priređivane za Sudamju. Tom prigodom bi na ogradama i konopima ukotvljenih brodova gorilo mnogo voštanica u lampionima. Uzduž Generalata svijetlili su nizovi voštanica, a cijela Riva, a posebice zidine Palače bili su rasvijetljeni bakljama u nizu.

Vatromet koji je do godine 1825. za Sudamju paljen na Peristilu, zbog opasnosti od požara, priređivan je otada na Rivi. Iste godine na Rivi je montirana velika drvena naprava ukrašena likom Sv. Duje, pomoću koje je priređivan vatromet. Tih dana u brojnim šatorima postavljenim na Rivi prodavala se razna roba.

Sudionici u procesiji bili su uz crkvene osobe i predstavnike vlasti i predstavnici bratovština, škola i građani. Poznato je kako su prigodom Sudamje na Rivi 1914. izbili neredi jer je talijanaška glazba »Banda Cittadina« zasvirala na Rivi i izazvala revolt nazočnih i intervenciju naoružanih stražara.

Prigodom Sudamje najveselije je bilo igranje tombole, čiji počeci igranja na Rivi sežu iz polovice 19. st. Glavna se predstava odvijala na Rivi, s postavljena tri karteluna na različitim mjestima. Brojeve bi vadila djeca iz sirotišta. Po izvlačenju svakog broja zasvirala bi truba, a dva smetlara i trkač Ante Ružić Bačo trčali bi Rivom izvikujući broj. Redovito bi se igralo u popodnevnim satima, a završetak tombole bio je i službeni završetak Sudamje.

Ranijih stoljeća bi se prigodom Sudamje na Rivi održavala razna natjecanja: utrke, kukanje, penjanje uz stup, a takmičili bi se momci u nekoj vrsti alke trčeći (»Corso del palio«). Na moru bi bile održavane regate uz sudjelovanje posada iz: Omiša, Makarske, Trogira, Hvara, Brača i ostalih mjesta.

Prigodom održavanja kazališnih predstava na Rivi narod bi zabavljali razni šarlatani, pelivani, osobe s fizičkim manama, a atlete bi pokazivale snagu svojih mišića kidajući željezne lance itd. Sve bi se to odvijalo u šarenim šatorima najčešće postavljenim na gornjem dijelu obale. Vlasnici cirkusa, igračnica, streljana i drugih atrakcija na Rivi uzvikivali bi glasno sve što su nudili.

Veličanstven izgled Riva je pružala početkom 19. st., točnije 1818. kada je svečano obilježen doček i ispraćaj austrijske carice Karoline u Dubrovnik. Tada je u luci bilo gotovo stotinu ukrašenih lađica i većih jedrenjaka. Car Franjo I. i carica Karolina tada su posjetili i crkvu Sv. Frane gdje su se divili reljefu prijelaza Izraelićana preko Crvenog mora. Dolazak carice u luku ovjekovječio je slikar A. Barač.

Brojne su bile i tužne povorke koje su prolazile Rivom. Kako je groblje bilo izvan grada na Sustipanu, sve važnije pogrebne povorke prolazile bi iz katedrale ili crkve Sv. Petra na Lučcu pa preko Rive do posljednjeg počivališta. Treba istaknuti veliku pogrebnu povorku posljednjeg ispraćaja majke nadbiskupa S. Cupillia iz 1711. i procesiju 1784. u doba velike kuge.

U doba mletačke uprave gradom trgovanje doživljava procvat. Pojavljuju se strani trgovci, vještiji od domaćih, koji se bave krupnom trgovinom i oni vremenom postaju splitski građani.

Uz prvu banku, koju je otvorila Venecija, osnovana je i glavna skela za trgovinu s Turskom.

Zbog blizine lazareta trgovanje u luci bilo je jako razvijeno. Tu su bile brojne trgovine, banci i brodovi na kojima se prodavala roba. Banci za prodaju voća, ukiseljenog povrća, tjestenine, kaštradine, konopa itd. bile su pokrivene rogožinom ili prugastom tendom. Više puta su bile rušene jer su zbog neobavljenog zdravstvenog pregleda robe doprinosile većoj opasnosti od zaraza.

U kući Lovre Gillardia, zapadno od kuće Sale Šilovića nalazila se Prva pučka dalmatinska banka.

Na Francusku obalu je 1929. preselila i Pučka trgovinska banka, osnovana još 1907. pod imenom Pučke štedionice, a utemeljena 1920. pod novim imenom. Prostorije u kući na Francuskoj obali (danas Turistička poslovnica) tada su lijepo uređene: u prizemlju blagajna i mjenjačnica, a na prvom katu ostale prostorije.

Na Rivi u prizemlju kuće Pezzoli još prije 1830. nalazio se Poštanski ured. Sastojao se od jedne prostorije, a uredovali su samo jedan činovnik i jedan poslužnik. Sedamdesetih godina istog stoljeća Poštanski ured bio je ispred »turjuna« u kući Seleban-Borelli, porušenoj 1912. da bi se izgradila banka.

Trgovina i proizvodnja

Na Rivi je svakodnevno tijekom zime radila drvena burza, koje je vrlo često bila i atrakcija za strane turiste, jer se način kupnje i prodaje, ali i prenošenja drva nije nikako mijenjao. Trgovci bi drva dovozili s otoka Brača, Hvara, Korčule, ili čak Ulcinja. Svako jutro okupljao bi se velik broj ljudi oko naslaganih kupova drva. Nakon velike larme, pogađanja, biranja cjepanica, žene, većinom Zagorke, tovarile bi bremena na leđa i raznosile ih u razne dijelove grada. Tako bi privlačile pozornost stranaca koji su to često bilježili za uspomenu svojim fotoaparatima. (...)

Poznato je da je na Rivi postojala i radila prva tvornica likera u gradu, vlasnika Antuna Dalbella, a proizvodila je po recepturi koju je koncipirao i usavršio njezin utemeljitelj. On je već 1849. počeo proizvoditi likere: rozolin-maraskin. Njegova tvornica likera, dakle, postojala je još prije poznate Morpurgove, a tijekom godina dobila je brojna međunarodna priznanja: zlatnu medalju 1857. i 1872. u Napulju, brončanu 1871. u Vicenzi, srebrnu 1871. u Trstu, zlatnu 1873. u Londonu, 1873. u Beču, a posebice je značajna prva medalja na svjetskoj izložbi u Americi, u Philadelphiji 1876. godine.

Godine 1860. Dalbello je sklopio kupoprodajni ugovor s Petrom degli Alberti koji mu je prodao veliku zgradu na Rivi. Tu on ustrojava dio svojih proizvodnih prostora s odgovarajućim postrojenjima za destileriju dok mu je velika prodavaonica smještena u prednjem dijelu zgrade (današnje prodavaonice cigareta i tiska, turističkog ureda).

Riva kao prometna žila kucavica

Gledajući danas Rivu onako slobodnu, ostavljenu pješacima, prisjetimo se da je donedavno to bilo jedno od najprometnijih mjesta u gradu. Počevši od bicikliste Ozretića pa do Prometovih autobusa tu su prolazile sve vrste vozila i ometala šetače.

Prije pojave automobila s Rive bi polazile kočije odvodeći putnike u »udaljenu« periferiju grada na Bačvice i Firule. Sve do 1925. postaja kočija za unajmljivanje bila je pred crkvom Sv. Frane, a onda je premještena nešto sjevernije pred hotel i kavanu »Bellevue«. Ljeti, kad bi sunce zapržilo neugodni vonj tjerao bi goste odatle. Postaja bi tijekom dana zaudarala po amonijaku. Vlasnici kočija bunili su se smatrajući da mjesto zapadno od fontane nije vidljivo strancima. Godine 1930. postaja za fijaker za javnu uporabu preseljena je na Mletačku obalu.

Često kad bi obala bila puna svijeta, projurili bi automobili ostavljajući za sobom oblak prašine. Zbog opasnosti po život šetača godine 1921. zabranjen je prolaz svim vrstama vozila (teretnim kolima, kolicima, kočijama, automobilima, motorima i biciklima). Također je zabranjen prolaz i natovarenim životinjama kao i jahanje na njima u vremenu od 18 do 24 sata. Bilo je onih koji su zabranu kršili, osobito poštanska kola, koja su prolazila Rivom kao da se zabrana na njih ne odnosi.

Splitska riva, kao jedan od urbanističko i kulturno najvažnijih predjela Splita, još od antike, izgradnjom lazareta, nasipanjem početkom prošlog stoljeća, pa do današnjih dana, svakako zaslužuje odgovarajuće urbanističko i arhitektonsko rješenje.

Poglavarstvo grada početkom 1997. raspisalo je natječaj za njezino prostorno uređenje. Od prispjelih šesnaest radova ocjenjivački sud nije dodijelio ni prvu, ni drugu nagradu, već samo tri treće uz otkup još dva rada.

Goran Borčić

Odlomci iz većeg teksta s izložbe »Splitska riva«, Muzej grada Splita, 1997.