Kontrafor pamćenja

Kontrafor pamćenja

U povodu nagrade Saveza arhitekata Hrvatske »Viktor Kovačić« za najbolju arhitektonsku realizaciju 2001.

Kad sam prvi put ugledala Silađinov spomenik Samoborcima palim u Domovinskom ratu, poželjela sam ga popratiti s nekoliko skromnih riječi. Kako je život brži i od najbolje namjere, proteklo je mnogo vremena, a za to vrijeme nečija se još bolja namjera ostvarila i nagradila Silađinovo djelo kao najbolje arhitektonsko-urbanističko ostvarenje 2001. godine. Tako je radost zajedničkoga, pravednog prepoznavanja, osim što je velika i obvezujuća, postala napokon i neodgodiva.

Smještaj spomenika u području crkve (župne crkve Sv. Anastazije) ima duboko simbolično opravdanje. Žrtva života zaista pripada u sakralni prostor. Pedeset imena na vanjskoj strani crkvenoga obzida stvaraju u isti čas zid plača i bolnom doslovnošću vraćaju metaforu tijelu: antemurale. Pedeset mučenika jednoga rata u kojemu smo dobili državu, ali pitanje je da li smo dobili i rat, predano je ne samo pamćenju nego i trajnom povijesnom preispitivanju cijene života.

Silađinova zamisao i njezino oblikovanje vrlo su jednostavni. »Događaji forme« svedeni su na (geometrijski) minimum, ali je razrada simboličnoga polja iznimno bogata. Polazeći od pruženoga konteksta, Silađin je svoju formu našao, odnosno pročitao, na mjestu samom. Njegov ready-made bio je u ovom slučaju crkveni kontrafor. Potporanj. Ono što ulaže svoju snagu iz zemlje u svod. Ono što omogućuje da zdanje stoji i da raste u visinu. Ono što je trajan saveznik, snaga koja ne izdaje. I kad bi ta snaga mogla izdati, ni zdanja ne bi bilo.

Prenio je dakle Silađin taj kontrafor iz statičke službe, osamostalio ga, ogolio u čistoj ljepoti značenja. Podupro je kontraforom zrak, kojemu nema granica, nebo, koje jednako pristaje na potporu vlati i zvonika. Uključio je taj element ljudskoga građevnog inventara u novu dimenziju, dimenziju nevidljivih valova, energija, emisija. Učinio ga je relejem za svijet u kojemu nema prolaznoga i neživoga. Nešto od gustoće i neodgonetljivosti menhira sadržano je u razumnoj kristaličnosti njegove forme.

Svoj kontrafor Silađin je podijelio na dva dijela. Donji je od sivoga mramora, s ugrađenim svjetlucanjem duboke geologije. Gornji je od savršeno polirana inoksa, u kojemu se, kao u ogledalu, bez prestanka mijenjaju okolne slike: svaka nijansa svjetlosti, dani, godišnja doba, runjenje i nastajanje okolnih prizora. Tako je kontrafor sam u sebi prelomio svoju službu, postao i vlastito nošeno i vlastito noseće, i tvarno i netvarno, i trajno i hlapljivo. Iz dijela i citata postao je cjelina, iz skulpture — unatoč Zevinju, reklo bi se — arhitektura.

Još je jedan element Silađin ugradio u funkcioniranje svoga spomenika. I kontrafor i pedeset pločica s imenima poginulih, odijeljenih malim konzolama, nanizanih u zidu u vrpcu savršeno pravilna ritma, naizgled bez kraja, noću je osvijetljeno. Svjetlost je također pravilno raspoređena i disciplinirana. Ali ona se pridružuje brisanju granica — granica čitljivosti, isprike mraka. Ogledalna površina tako stječe još jedno suzdržano, ali moćno pojačanje. Kontrafor postaje i neka vrsta svjetlosnog prsta i opomene. Sve je kraj ovog posvema nepatetičnog spomenika moguće, osim ravnodušno proći.

Da je u optjecaju toliko ozbiljnosti, mjere i ljepote koliko je Branko Silađin ugradio u ovo obilježje, na svijetu više ne bi bilo svrhe za spomenike nasilnim smrtima.

Željka Čorak